GAY VJENČANJE KAKVO ZAGREB JOŠ NIJE VIDIO Osmislila ga je bivša pornodiva,a gosti će, umjesto darova, novac uplaćivati u fond za nezavisne umjetnike

Sjajan je osjećaj biti zaljub­ljen, ali sjajno je i pomagati drugima. Zaljubljeni par došao je na ideju iskoristiti vlastito vjenčanje kako bi pokrenuo novu inicijativu na hrvatskoj umjetničkoj i društvenoj sceni. Zvonimir Dobrović i Bruno Isaković svoje će vjenčanje u subotu 27. svibnja iskoristiti za lansiranje Fonda za druge, Fund for Others. Oko 300 uzvanika očekuju na vjenčanju na krovu Muzeja suvremene umjetnosti, a goste su zamolili da, umjesto tostera i aparata za espresso, dar za vjenčanje daju u obliku uloga u fond namijenjen financiranju nezavisnih umjetnika.

- Ne morate biti bogati da biste pomagali umjetnike, ne morate uložiti bogatstvo da biste osjetili zadovoljstvo mecene - poručuju Zvonko i Bruno, zagrebački umjetnici i aktivisti s međunarodnom reputacijom.

Probijanje granica

Zvonimir Dobrović umjetnički je direktor festivala Queer Zagreb, koji se održava već 15 godina u Zagrebu, a od 2012. i u New Yorku. Producent i aktivist Zvonimir je jedan od entuzijasta zaslužnih što je mali Zagreb umjetnički živ i uzbudljiv. Bruno Isaković plesač je i koreograf, njegova predstava 'Nečastive' obišla je svijet, a i kod nas je dobila Nagradu hrvatskog glumišta. Naše, a svjetsko, etiketa je koju im lako možete prilijepiti. Doma su u Zagrebu koliko u New Yorku ili Sao Paolu.

Queer tu ne znači nužno gay tematiku, iako je Dobrović, jedan od osnivača udruge Domino, potekao iz gay aktivizma. Ovogodišnji Zagreb Queer, koji se održava od 22. do 27. svibnja, posvećen je jakim ženama iz čitavog svijeta: otvara ga Vlasta Delimar performansom 'Pravo na orgazam iznad 60-e'. Za njih je queer probijanje granica. Sve što je ludo i drugačije, sve je to queer. Na festival tako dolaze indijska filmašica Natasha Medonca, koja će održati i radionicu u Zagrebačkom plesnom centru, te pjevačica Suman Sridhar: u srpnju su obje pozvane u londonsku galeriju Tate Modern. Na stotine svjetskih umjetnika dosad je Dobrović doveo u Zagreb.

Vjenčanje se održava zadnjeg dana festivala. Vodit će ga Ida Prester, a zabavu za 300 ljudi konceptualno je osmislila Annie Sprinkle, bivša američka pornodiva koja za sebe kaže da je prva pornozvijezda s doktoratom. Annie Sprinkle danas je priznata umjetnica, koja ove godine nastupa na Documenti u Kasselu, a godinama surađuje sa zagrebačkim Queer festivalom. Među ostalima na krovu MSU nastupit će jedna indijska operna pjevačica koja često radi za Bollywood, Liderice, kako se zovu muzičarke koje nastupaju s Anom Rucner, a nastupit će i vokalni ansambl Arije, kako se sada zovu bivše Ladarice. Izvodit će queer folklorne pjesme. Kakav queer u folkloru?

- Cijeli hrvatski folklor je queer do boli - kažu Bruno i Zvonimir. Naprimjer, 'Bratec kosi' je, ako niste znali, pjesma o incestu. Nadali su se da će im nastupiti Gabi Novak. Jako su htjeli da im diva otpjeva pjesmu 'On me voli na svoj način', no odbila ih je zbog narušenog zdravlja.

Umjetnički par vjenčanje će iskoristiti kako bi promovirao novoosnovani program Fond za druge, koji bi trebao pomagati domaće umjetnike koji su od mandata ministra kulture Zlatka Hasanbegovića ostali gotovo sasvim bez izvora financiranja. Nezavisna kultura u Hrvatskoj se tek cjevčicama održava u životu. Zvonimir Dobrović zna kako pronaći novac, zanat je pekao u Eurokazu kod Gordane Vnuk, i tu ga je Kornelija Čović uputila u sve tajne producentskog posla. No mnogi umjetnici teško prolaze na velikim natječajima.

Siromašna scena

- Cijela ta nezavisna scena, čitav taj prostor slobode koji smo gradili godinama, u samo šest mjeseci od dolaska Zlatka Hasanbegovića na čelo Ministarstva kulture bio je potaracan. Ljudi jedva preživljavaju - upozorava Dobrović. Ivan Kralj koji vodi Festival novog cirkusa svake godine odustaje, kustosice WHW koje su radile u Veneciji i Istanbulu dobivaju 50.000 kuna za izložbe. To je sramota, ističe Dobrović, one bi danas mogle voditi MSU.

Hasanbegović je otišao, ali se stvari nisu bitno promijenile. Za razliku od zapadnih zemalja, u Hrvatskoj se broj privatnih mecena može izbrojiti na prste ruku, nema privatnih fondacija, a proračunski iznos namijenjen nezavisnoj sceni premali je da bi svima pružio minimalnu razinu egzistencijalne sigurnosti.

- Ako u godinu dana uspijemo skupiti 250.000 kuna, to je opet više nego što je bilo na početku - kažu.

- Ženidba je neka vrsta socijalnog rituala. Što se nas tiče, mi smo već oženjeni. Ako je vjenčanje društveni ritual, zašto ga ne učiniti dobrotvornim - razmišlja Bruno Isaković. Na ideju su došli jedne večeri, uživali su u nekom baru,i skupo platili neku bocu vina. Ako smo već toliko novaca potrošili bez veze, zar nije bolje da smo ih dali nekome drugome kome je potreban?

- Ako svaki dan potrošiš novac na nešto nepotrebno, moguće je valjda onda taj novac iskoristiti i za nešto smislenije.

Platili su dio školarine u Belgiji jednom talentiranom plesaču s Filipina. Bruno ga je upoznao u Hong Kongu, gdje su zajedno radili. Bez te pomoći, filipinski plesač nikad se ne bi mogao školovati.

Festivali kao izvozni proizvod

- Ovo je test hrvatskoj javnosti - ističu. Mnogi su pozitivno reagirali na ideju, ali tek treba vidjeti jesu li spremni i odvojiti koju kunu. Zato je jedan od ciljeva njihove akcije i proširiti ideju filantropije: dobro je činiti dobro! Žele pomoći jednom dečku iz Istre kome je san postati glumac. Sam on to nikad ne bi uspio, a sa 5000 kuna bi mu mogli organizirati da dva mjeseca bude u Zagrebu, pohađa tečaj glume uoči prijemnoga na Akademiji.

- Mala stvar, a nekome može promijeniti život - ukazuje Dobrović.

Šest je godina radio za Eurokaz, potom je godinu dana proveo s Gordanom Vnuk u Hamburgu, a onda se otisnuo samostalno. Queer Zagreb uskočio je dijelom i u prazninu koja je ostala gašenjem Eurokaza, dovodeći u Hrvatsku umjetnike daleko izvan mainstreama i obrazujući publiku da ostane otvorena prema novim kretanjima u umjetnosti. Dobrovićevi festivali u međuvremenu su postali hrvatski izvozni proizvod, u New Yorku održava posebno izdanje Queera i Perforacija već sedam godina.

- Prije sedam godina prvi put smo napravili američko izdanje Perforacija sa sedam predstava, s predstavama Ivice Buljana, Bad Co, Via Negativa. Oliver Frljić je tada prvi put gostovao u Americi s ljubljanskom predstavom Proklet bio izdajica svoje domovine - priča Dobrović. No za hrvatsku javnost sav taj rad jedva da postoji. Kaže, kad su imali festival u New Yorku, gdje je doveo 60 ljudi, to se u našim medijima pojavilo kao jedva primjetna vjestica. Ali kad neko institucionalno kazalište ode samo u susjednu državu, već je to dovoljan razlog za javljanje uživo u Dnevnik.

Dobrović je došao iz aktivizma, ali ga sad ta marginalna pozicija počinje živcirati. Nakon 20 godina rada nitko više ne bi trebao biti dečko koji obećava.

- Problem je što kod nas nema pravog vrednovanja, pa nam je normalno da Vesna Parun ili Tomislav Gotovac umiru u neimaštini, a hrani ga Vlasta Delimar. Tko je od naših umjetnika egzistencijalno sređen, osim recimo možda Sanje Iveković, ako i ona, a od nje nema jače autorice? Montažstroj bi u Berlinu bio Montažstroj, i ne bi bilo pitanje hoće li za predstavu moći dobiti 5 ili 50.000 eura.

Homofobija na djelu

Kad se u Americi prijavi na natječaj nekog fonda i kaže da je imao deset prikaza u New York Timesu ili Financial Timesu, to ljudima nešto znači.

- Samo kod nas uvijek moraš ispočetka, od nule. Lani smo za Queer New York dobili 14.000 kuna, ove godine smo odbijeni. Ništa im ne znači što je 35 umjetnika iz Hrvatske nastupalo u New Yorku. Queer Zagreb je imao 180.000 kuna, sad su nas srezali na 80.000. Perforacije su lani dobile nagradu Europske komisije kao jedan od najinovativnijih europskih festivala, a proračunski novac nam je smanjen sa 100.000 na 70.000 kuna - komentira Dobrović. Grad Zagreb je kazalištu Komedija dao 120.000 kuna za gostovanje u Mostaru, Queer ili Perforacije dobiju 14.000 kuna za New York.

- Zezam se i kažem, ja ću vam organizirati put u Mostar za 60.000 kuna, prepustite to meni - kaže Dobrović.

Queer Zagreb sad se održava 15. put i pokazuje koliko se ipak promijenila društvena klima u Hrvatskoj. Prvi Gay Pride 2002. u Zagrebu bio je nasilan, prva iduća stvar bila je Queer Zagreb.

- I nas su čuvali kordoni policije, skinsi su upali na jedan skup i razorili MM centar u Savskoj. Danas to više nije tako, ne moramo imati stotinu policajaca. Više problema ima Frljić nego mi - ističe Dobrović.

Na početku su se suočavali s puno više predrasuda. Znalo je to biti i zabavno. U Teatru &td Platonovu Gozbu pripremao je Jose Celso, koji je radio Living Theater. U to su se doba još susretali s puno homofobije. Tehničari su ih htjeli zajebati pa su im usred ljeta umjesto klime uključili grijanje.

- Na kraju su nam pomogli jer su se svi skinuli, na kraju su svi bili goli, baš u skladu s duhom predstave. Celso je tada dao intervju Vjesniku, u kojem je poručio heteroseksualcima da moraju shvatiti da dok svaka seksualnost nije slobodna, ni njihova nije slobodna.

U međuvremenu je Queer Festival otplutao dalje od gay problematike. Zvali su ih da organiziraju takav festival u Francuskoj, u Brazilu, Peruu, Meksiku...

- New York je važan jer on osigurava svjetsku vidljivost umjetnicima, kad radite tamo, svi znaju što radite. Išao sam u Švedsku na jedan sastanak kazalištaraca i kaže mi kolega, aha, ti organiziraš Queer New York. Nije znao da je tada već 10 godina postojao Queer Zagreb, to je realnost.

Privlače ih prostori koji nisu centralni, izvan Londona, Pariza, Bruxellesa i Berlina.

- U Brazilu queer nije seksualnost, nego rasa. U Brazilu je crnačko tijelo više queer zato što je crno i siromašno, a ne zato što je gay. U Americi isto. I kod nas, etnicitet je queer. Samohrana majka je queer u patrijarhalnom društvu poput našega - kaže Dobrović. Lako je prepoznati queer kad netko ima perje i šljokice, poručuju, ali treba naučiti vidjeti da u raznim prostorima možeš biti isključen na različite načine, po različitim osnovama.

U Hrvatskoj su par mjeseci godišnje, dok imaju festivale, onda putuju, rade po čitavom svijetu. Ovdje će ostati do 1. srpnja, onda Bruno predaje na moskovskoj baletnoj školi. Vraćaju se u rujnu, kad Bruno vodi plesni festival. Zatim lete za Brazil, pa New York, i onda će malo raditi u Australiji do veljače iduće godine. Često su u Japanu, upravo im traje trogodišnji projekt kulturne razmjene Hrvatske i Japana, produciraju dvije japanske i jednu hrvatsku predstavu.

Šibanje velikana

- Mislim da crpimo snagu baš iz tog odmaka - objašnjava Bruno Isaković.

- Kad otputujemo, ne nosimo probleme Hrvatske sa sobom, nego se bavimo projektom zbog kojeg smo došli. Kad se vratiš, možeš se angažirano baviti problemom od kojeg ljudi ovdje, već izmoreni, odustaju - kaže. Sad je bio u Peruu, njihovi problemi su možda i veći od hrvatskih.

- Ali to ustvari nisu tvoji problemi, lakše ti je objektivizirati. Ne doživljavaš ih osobno. A tako se onda uče distanci i prema hrvatskim nevoljama.

- Više ne doživljavaš stvari sudbinski, nisi u konfliktu s tim na osobnoj razini, nego to postaje dio kreativnog procesa. Tako sam mogao na politiku Zlatka Hasanbegovića lani reagirati performansom O lijepa, o draga, o slatka slobodo. Smišljali smo to u Hong Kongu - kaže Bruno Isaković. To je bio performans u tri dijela. Prvo je pred spomenik kralju Tomislavu kod zagrebačkoga Glavnog kolodvora postavio citate o slobodi hrvatskih uglednika, od Ivana Gundulića, Antuna Gustava Matoša, Marije Jurić Zagorke, Miroslava Krleže i Vesne Parun do Vlade Gotovca, pa ih išibao tako da ih je svakim udarcem zasipao tintom, dok nisu svi nestali u crnilu. U drugom dijelu, Isaković je sjedio u Muzeju suvremene umjetnosti i čitao izjave, govore i tekstove ministra Hasanbegovića. Dok je govorio, po njemu je kapala crna tinta, kap po kap, prema drevnoj kineskoj metodi mučenja. Hasanbegović je otišao, Bruno i Zvonko su ostali.