Za tjedan dana i formalno ćemo znati nalazi li se među kandidatima za zagrebačkog gradonačelnika i Damir Vanđelić, prvi čovjek Fonda za obnovu nakon potresa. Tu odluku još ne želi objaviti, iako očito, vrlo intenzivno razmišlja o tome. Uostalom, danima već razgovara o tome s Andrejem Plenkovićem, premijerom i predsjednikom HDZ-a. Pritom ima dosta jasnu viziju kako bi Zagrebom trebalo upravljati, a da se zadovolje standardi transparentnosti i napretka.
- Bitno je radimo li novo i bitno bolje sutra ili nastavljamo po starom, a samo su nova lica - kaže mi.
Razgovarajući o tome kako namjerava upravljati Fondom, o ideji da svi poslovi i troškovi budu transparentni, digitalno prikazani kako bi svi znali tko i po kojoj cijeni radi određene poslove na obnovi, u razgovor je ubačeno i pitanje o takvom načinu poslovanja za Zagreb. - Naravno da je to izvedivo, to nije nikakav problem. Svi bi znali što i kako se radi. Trebalo bi ostaviti samo mali iznos kao vrijednost poslova koji se mogu sklapati bez natječaja, nešto na što može utjecati zaposlenik, nekih možda 20 tisuća kuna. Time bi se izbjegli nepotrebni zastoji, da se radi natječaja za male poslove pojavljuju odgađanja, a izbjegla mogućnost korupcije.
Nevjerojatno kako smo pri vrhu korupcije. Da smo barem prosječni - kaže Vanđelić dok razgovaramo u ogromnoj prostoriji koju je Fond dobio na korištenje u Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci. Još nema zaposlenika, pojavit će se uskoro. Trenutno radi s malim, odabranim timom ljudi koji su aplicirali za taj posao. Svi su morali proći psihološko testiranje kako bi se ustanovilo, između ostalog, koliko su timski igrači. - Karakter mi je ključan - kaže o svom kriteriju odabira suradnika. - Ljudi mogu sve naučiti, ja sam na drugoj godini doktorata, učim. I imam puno toga što mogu naučiti.
Ne očekujem da ljudi sve znaju, to nije nikakav uvjet - govori i spomene kako je za posao koji trenutačno radi naučio, ne samo ključan Zakon o obnovi potresom pogođenog Zagreba, nego i niz popratnih zakona i propisa, od upravnog postupka do Zakona i raznih tehničkih propisa o gradnji. Lako za to što on kaže, naravno da će svatko tko je na takvoj poziciji reći da je ovladao materijom. No, vidi se to po njegovoj aktivnosti na Facebooku gdje se uputama uključuje u rasprave građana koji traže savjete i pomoć kako da pristupe obnovi svojih zgrada.
U uredu nema kave, nema ni vode. Ni on, a ni itko od njegovih kolega. Još nisu dobili, Fond nije tako logistički osposobljen. Djeluje normalno, ne cendra zbog onoga što nema, ispriča se jer bi htio biti gostoljubiv, ali nikoga ne proziva zbog nedostataka. Uočivši da je Vanđelić usred intervjua, jedan njegov kolega ponudio je da će donijeti vodu s aparata iz NSK. - Nemojte, niste vi zato ovdje. Preskupi ste mi Nikola da nosite kavu.
Vas trebamo radi drugih stvari - odbio je pravnika najpristojnije na svijetu. Na poslu koristi vlastiti automobil, nije tražio, a još ni dobio službeni automobil. Sa sobom navlači torbu s laptopom. Nosi kravatu i sako, cipele s nekom šminkerskom zakovicom. - Joj, to su cipele stare sedam, osam godina - replicira. Raspolaže s više od 680 milijuna eura za obnovu Zagreba.
Kaže da će ubrzati cijeli proces. Mučilo ga je kako to izvesti, a da mu se ne podvuče neki sustav koji bi pogodovao korupciji, ali “mislim da smo to riješili”. Ubrzati sve vrlo je teško jer ugovaranje, primjerice, projektanta, znači tri mjeseca, a onda projektantu trebaju nova tri mjeseca, što znači da se ništa ne bi moglo napraviti prije srpnja. No, vjeruje da je našao način kako sve ubrzati i izvesti, a da se sustav koji postavi ne mijenja tako da koristi korupciji.
- Postavili smo niz alarma, a ako se sustav promijeni na krivi način, onda ću se buniti i tome protiviti. Mislim da smo sustav javne nabave postavili i bolje no što je to u standardima EU, oni isto imaju problem s korupcijom. No, vjerujem kako ćemo staviti novu ljestvicu, da ćemo pokazati kako se može upravljati bilo kojim projektom, gradom, općinom, a ako to dobro napravimo, onda će to svima biti pokazatelj. Kao što je grad Bjelovar napravio jedan mali napor koji ja jako cijenim i smatram izuzetno dobrim, tako smo i mi napravili nešto što smatram da će biti još bolje - govori samouvjereno. Ispriča kako je u svijetu osiguranja dopustivo i podnošljivo ako su prevare osiguranja na razini jedan posto.
To se tolerira. Iznosi primjer da su isplate štete u ozbiljnoj osiguravajućoj kući na razini 13,5 milijardi kuna. Jedan posto iznosi 13,5 milijuna kuna. - Nitko normalan na svijetu neće reći da je u redu pustiti 13,5 milijuna kuna, no riječ je o prevarama koje nikakvim alatima ne uspijevate detektirati. Prevare se znaju popeti do 3 ili 5, čak i 15 posto.
Mi smo u Fondu postavili takve sustave koji će biti daleko ispod jedan posto, a bit će nevidljivi svima. Nitko ih neće moći skužiti, a ako u građevinskoj industriji, pri rekonstrukciji grada i konstrukcijskoj obnovi koju moramo napraviti to uspijemo izvesti, bit će to herojski posao - govori samouvjereno. Vjeruje da će građevinari koji bi mogli utjecati na rast BDP-a od 1 posto biti zadovoljni samom činjenicom da će moći raditi, smatra da je to osnova na kojoj sve treba graditi. Za posao će biti plaćeni, i to bi trebalo sve zadovoljiti.
Ne djeluje pretenciozno, ne odmiče se od teme razgovora. Ustvari, bude zadovoljan svakim pitanjem jer zna odgovor. Prije no što smo se našli, razgovarao sam s devetnaest sugovornika, ljudi koji ga poznaju privatno i službeno, iz tvrtki u kojima je radio, poslovnih partnera, ljudi iz svijeta hrvatskog biznisa, koji znaju okruženje u kojem je radio, onima koji ga cijene, ali i s onima drugima, koji nemaju dobro mišljenje o njemu. Naravno da je i on znao za to, uvijek netko od prijatelja javi za raspitivanje. To je koristilo jer smo obojica znali teme razgovora i bili spremni na sve. Kaže da je takav i u Ini, gdje je predsjednik Nadzornog odbora.
- Radim neke stvari koje su zahtjevne, opasne, teške. U Inu sam doletio slučajno, i kada sam vidio o čemu se radi, ne puštam. Svjedok sam protiv Sanadera, svjedočio sam na arbitraži u Haagu, na arbitraži u Washingtonu. Svaki put sam svjedočio u interesu Republike Hrvatske, nisam se maknuo ni za centimetar. Domokos Szollar, novi član Nadzornog odbora jako je neugodno govorio o Hrvatskoj, državnom odvjetništvu i ja sam mu vrlo jasno rekao kako ćemo teško surađivati ako se ne ispriča Hrvatskoj i državnom odvjetništvu. Hrpa je nesretnih ljudi zbog tog mog stava, ali tako ja živim - kaže Vanđelić.
Njegova biografija kaže da je do tog stava došao vremenom, izgrađujući se. Završivši srednju školu, Teslu u Klaićevoj, odlučio je ići na faks. Budući da nije rođen u bogatoj obitelji, to je bio problem, ali je Vanđelić bio uporan.
Roditeljima je bilo bitno da, s obzirom na to da Pešćenica tada nije bila respektabilan kvart, Damir ne bude jedan od onih koji su se izgubili na početku života pa su bili zadovoljni što je njihov sin završio srednju s kojom je mogao naći posao. - Bili smo procesni mehaničari - kaže Damir Sikaček, kolega iz srednje škole, iz tog pomalo štreberskog usmjerenja.
- Damir je bio posebna priča, dok smo mi rješavali zadatke iz matematike, on je razgovarao s profesoricom o programu fakulteta jer je već riješio zadatke - sjeća se srednje škole, koju su većinom pohađali dečki. Naravno, ni ondašnje cure nisu se htjele zalijepiti za zanimanje električara ili neko srodno, pa je u školi bilo valjda 98 posto dečkiju. Vanđelić je bio oslobođen mature kao odlikaš, upisao je i završio strojarstvo, bio je odličan student, skupljao je dekanove i rektorove nagrade, bio jedan od tri najstudenta, a pritom treba uzeti u obzir da je već radi faksa donio ozbiljnu i vrlo neočekivanu odluku. Ne želeći opterećivati roditelje, pristao je na ponudu svog prijatelja da se preseli kod njega. Studirao je stanujući kod srednjoškolskog frenda, Vladimira Veletića.
- Ponekad vidim njegovu mamu, gospođu Birgit, i jako sam joj zahvalan. Da me Vladimir, koji živi vani, nazove bilo kada i kaže da dođem jer me treba, odmah bih krenuo - ispriča neočekivanu priču o svojem školovanju. Veli da je jako lojalan frend. Od druge godine faksa imao je stipendiju Plive, a godine na faksu podredio je tome da što ranije očisti godinu, kako bi imao ljeto u kojem može raditi. Veli da voli učiti i nije mu bilo teško do 1 sat u noći crtati, provoditi vrijeme za knjigom. Istovarivao je vagone na stanici na Pešćenici, sto metara od njegove kuće, svašta je prenio na svojim leđima.
- To je bilo super. Izbace te iz vagona i plate po toni ugljena, odlična lova - sjeća se. Opisuje kako je u Diokiju pretovarivao kiseline iz vagona u skladište. - To nitko nije volio raditi. Moraš prenositi bidone od 50 do 80 kg, pod maskom, u gumenim rukavicama i čizmama iznositi iz vagona na viljuškar, a onda u skladište - sjeća se nekih od svojih poslova.
U Plivi je proveo šest godina, a onda je u nekom trenutku uočio neke stvari na poslu koje mu se nisu dopale. Negdje, tijekom ‘97. ili ‘98. godine prijavio je neke nepravilnosti. Kao odgovor došao mu je niz komplimenata, obećanje o daljnjem napredovanju, ali na njegovo inzistiranje o problemu, nije dobio zadovoljavajući odgovor. Odlučili su prijeći preko svega, a on - otići iz takvog okruženja. Izgleda da je osjetljiv na pravdu, pa makar ostao sam u tome. On kaže da jest.
- Prezirem čopor, kad čopor kaže idemo nekog pojesti, ja razmislim i izdvojim se. Čopor često ne misli kako treba, prezirem čopor, ali cijenim timski rad. U timskom se radu razvija demokratičnost, tim ima kolektivnu pamet koja je veća od pameti pojedinca. Kažu mi da sam svoj čovjek. Ako mislim da je nešto dobro, nemam problema ići do kraja za to. To učim i svoju djecu. Ne moraju uvijek dizati glavu, ali ako dođu u situaciju da bi zbog podignute glave mogli poginuti, i to vrijedi, that’s it. Život mi je pokazao da je to dobro.
Kad misliš da si sam i da su svi protiv tebe, onda netko izroni i bude uz tebe - kaže Vanđelić. Jedna priča kaže da je umjesto da kupi jednom svom djetetu novi mobitel, ponudio da ga zaradi na obiteljskom OPG-u. Nakon nekoliko dana odustalo se od novog mobitela. - Bila je stvar u tome kako naučiti cijeniti novac - kaže Vanđelić.
U zarobljeničkom logoru, u kojem je završio tijekom rata, proveo je šest mjeseci, od toga u glinskom zatvoru 173 dana. Zarobljen je 12. rujna 1991. kod Hrvatske Kostajnice. Poslije rata jednom je rekao da se nisu trebali predati. U logoru je učinio sasvim neočekivanu stvar. Tijekom razgovora nije spominjao rat i svoje sudjelovanje, ali je bilo potrebno provjeriti priču o tome da se javio umjesto svog kolege da ga batinaju kako bi spasio ratnog druga. - Ma, to je bilo jednom - izgovori i nasmije se. - Moj prijatelj, Siniša Čular, akademski slikar, bio je sa mnom. Siniša je vrlo krupan čovjek, ali nježne prirode i njegov izgled vjerojatno ih je privukao da ga premlate.
Jedne večeri su ga baš jako tukli, pukla mu je koža na glavi, gnojila mu se rana, sav je bio polomljen i krvav, i onda su opet došli po njega. Nije mogao ustati iz kreveta, a morali smo ustati i stajati pognute glave kada bi došli stražari. Rekli su mu: “sad ćeš ti vidjeti, ideš s nama”. Rekao sam im da ga puste, da će ga ubiti ako ga još jednom pretuku, neće moći izdržati. Jedan je “čedo” rekao: “Ako neće on, hoćeš li ti?”. “Bolje ja, nego da njega ubiju”, pomislio sam, i tu večer otišao prvi. Nije mi žao. Još sam živ - ispričao je.
Tijekom zarobljeništva nije se uspio nijednom oprati ni presvući. Nakon rata svjedočio je na suđenju optuženim stražarima, ali iz sudskog zapisnika je jasno da nije teretio ljude za koje nije bio siguran da su počinili neko od djela za koje su bili optuženi.
Iskustvo u Interbrewu, danas najvećoj pivarskoj grupaciji na svijetu, naučilo ga je kako treba postupati s djelatnicima tvrtke. Pritom misli na skromnost, na poštivanje zaposlenika, na njihov razvoj i razvoj tvrtke kao zajednice. No, okolnosti posla, činjenica da je 250 dana u godini provodio na putu, pogubio se s prijateljima i društvom, da mu je dijete svaki sljedeći put kada ga vidi 2 centimetra veće, a on ne prati taj rast, u konačnici su ga navele da napusti tu tvrtku. - Kada skužiš da je vikend, a ti si u nekom hotelu, u nekom nepoznatom gradu i radiš, jer nemaš što drugo raditi, onda je dosta. Otišao sam u Adris - ispriča o tome.
Kaže da su ga u Adrisu privukli idejom o prepuštanju upravljanja menadžmentu, i pričom o izgradnji boljeg društva. Gospodarski patriotizam. On veli da to nije samo romantičarska priča, nego i pragmatizam koji bi se trebao očitovati u ideji da ako je svima dobro, onda će i njemu biti dobro. Kaže da se dobrim dijelom to podržavalo te kako su radili na tom gospodarskom patriotizmu. - Dajući poslove drugima, davali smo im referencu s kojom su mogli otići dalje i u svijet - govori o dobrim stvarima iz Adrisa.
Tamo je bio na nekoliko direktorskih pozicija, jedna od njih je direktor Abilije, tvrtke koja je vodila investicije unutar grupe. Bio je direktor Tvornice duhana Zagreb, u nadzornim odborima Rovinjturista, direktor investicija, zadužen za pripremu strategija, planova razvoja, to su građevinski projekti grupe, direktor Adria resortsa tvrtke koja je bila vlasnik portfelja Maistre i Cromarisa. Abilia je društvo osnovano 2006., nakon što su u Kanfanaru napravljene tvornica duhana i tvornica papira, specijalizirano za vođenje projekata.
- Tada smo objedinili sve kvalitetne stručnjake iz tvrtke na jedno mjesto, educirali ih, postavili sustav s vrlo strogim pravilima i tako funkcionirali. Imali smo kontrolni sustav koji je omogućavao da tvrtka reagira kada se pojave čudni zahtjevi iz neke druge tvrtke unutar grupe. Istodobno je i svaka tvrtka mogla reagirati ako se pojave čudni projekti koji ju opterećuju.
Ne treba zaboraviti da smo svi menadžeri u rangu predsjednika ili člana uprave, predsjednika ili člana nadzornog odbora, po zakonu je tako, odgovarali kazneno i materijalno za poslovanje. Jako smo svi pazili na to - kaže Vanđelić. Kao direktor investicija raspolagao je investicijskim portfeljem vrijednim više od 8 milijardi kuna na više od 200 projekata u turizmu, građevini i industriji. Međutim, iz Adrisa nije otišao zadovoljan.
Ostala je gorčina koju treba tražiti u odnosima s najvećim vlasnikom Antom Vlahovićem. Iako su 16 godina proveli surađujući, o tom odnosu Vanđelić ne želi ništa reći. - Za njega se nerijetko znalo reći da je probijen budžet u svakom projektu - rekao nam je jedan od poslovnih ljudi iz velike korporacije. Četvero sugovornika iz Adrisa odbilo je razgovarati o Vanđeliću. Jedan je rekao da postoje jako neobične koincidencije u privatnom životu, u smislu povećanja osobne imovine s projektima koje je Adris radio. A tu su i poslovne knjige i imovinska kartica.
Imovinska kartica Damira Vanđelića koju je sam predstavio još u listopadu prošle godine, kada je predstavljen za ravnatelja Fonda za obnovu, izgleda otprilike ovako. Tada je objavio kako ima dva stana, oko 130 tisuća kvadrata poljoprivrednog zemljišta, te kako zakupljuje dva zemljišta od Republike Hrvatske te jedno od Općine Bale. Ima i garažna mjesta, dionice, ušteđevinu, traktore, luksuzni terenac, sve u svemu, kako je procijenio, oko 19,2 milijuna kuna imovine.
Provjerom dostupne dokumentacije, poslovnih knjiga i zemljišnih izvadaka, Vanđelić trenutačno u svom vlasništvu ima stan od 90 m2 u zagrebačkom naselju Vrbani 3, koji je gradila tvrtka Zagrebgradnja, koju su osnovala braća Vojnović. Radi se o zagrebačkoj tvrtki koja je često surađivala s Gradom Zagrebom i gradonačelnikom Milanom Bandićem, kroz zamjenu zemljišta, obnovu i izgradnju javnih ustanova, ali i kroz stambeno poslovne objekte kakav je ovaj na Vrbanima. Riječ je o renomiranoj tvrtki koja je, između ostalog, gradila hotele Lone i Amarin, koje je naručila tvrtka Maistra, koja se nalazi u portfelju Adris grupe.
Vanđelić u svom vlasništvu ima stan na 3. katu, kojem pripada i garažno mjesto od 17 kvadrata, a procijenjen je 2,2 milijuna kuna. Sam stan Vanđelić je kupio 2008. godine. U istoj zgradi obitelj Vanđelić ima i još dva poslovna prostora. Jedan je od 35, a drugi od 45 m2, i prema dokumentaciji iz zemljišnih knjiga, glase na Patriciju Vanđelić, suprugu Damira Vanđelića.
Osim u Zagrebu, Vanđelić ima i stan u Rovinju, u Ulici Andree Amorosa. Radi se ostanu od 133 m2 u prizemlju zgrade uz garažna mjesta, a procijenjen je na 1,9 milijuna kuna. Prema dokumentaciji iz zemljišnih knjiga, radi se o drugoj rovinjskoj nekretnini Damira Vanđelić. Prije tog stana, Vanđelić je živio u rovinjskoj Dubrovačkoj ulici. Taj stan od ukupno 113 kvadrata prodao je krajem 2009. godine.
Vanđelić ima i svoj OPG, nazvan Nono Remiđo.
“U srcu Istre između Bala i Rovinja, nadomak predivnog Jadranskog mora, izdiže se imanje Vanđelić. Smješteno na 50-90 m nadmorske visine, naše obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo okupano je mnogim sunčanim satima, što plodove naše zemlje čini izuzetno kvalitetnima. Na oko 60 ha obradive površine, raste 6.500 stabala raznih sorti maslina i nasadi sočnog voća, poput trešnji, nektarina, breskvi, marelica, jabuka, kruški te bobičastog voća, poput jagoda, kupina, malina, borovnica i stolnog grožđa.
Godišnje proizvodimo oko 40 tona jabuka, 35 tona stolnog grožđa, oko 8 tona jagoda i tonu malina i bobičastog voća”, piše na stranicama tog OPG-a. Iz zemljišnih knjiga Vanđelić u sklopu tog OPG-a ima gospodarsku zgradu i uljaru na 4131 m2, zatim 53 tisuće m2 zemljišta maslinika, šume 8727 m2. Na rubu tog područja, kao prvi susjed je 50.000 m2 koji su na ime tvrtke Maslina je obrana. Tvrtku je bez naknade vodila Patricija Vanđelić.
Prema Sudskom registru, osnivač te tvrtke je MSAN Nekretnine, članice M SAN ulaganja, koju je prema Sudskom registru, osnovao Stipe Matić, osnivač velike grupacije M SAN, najvećeg distributera informatičke opreme u Hrvatskoj i ovom dijelu Europe. Vanđelić kaže kako se oko njegova zemljišta nalaze i zemljišta ljudi koje poznaje, i s kojima je u dobrim odnosima, između ostalih i sa Stipom Matićem, vlasnikom M SAN grupe, kojega poznaje od 1991. godine.
Kada je Vanđelić predstavljao svoju imovinsku karticu, naveo je i kako ima frezu, drljaču, postrojenja za preradu i obradu ulja, dvije mobilne kućice, pet traktora, teretna i gospodarska vozila, Touareg... sve zajedno vrijedno 3,7 milijuna kuna. Damir Vanđelić u Zagrebu, osim u Palinovečkoj ulici, jedno vrijeme, što je razvidno po zemljišnim knjigama, imao je i prebivalište u Ilici 272. Radi se o objektu uz vojarnu na Črnomercu, uz samo okretište tramvaja, što je ustvari stan do čijeg je vlasništva došao još kad je radio u Plivi i bio u prvom braku. Danas taj stan nije više u njegovu vlasništvu.
- Svaki ozbiljniji projekt završio je probijanjem proračuna, OPG u Istri mu je povezan s M SAN grupom, stanuje u stanu koji je kupljen od Zagreb gradnje koja je radila za Adris, intenzivno je htio da Adris grupa, odnosno Croatia osiguranje, u kojem je od 2016. do 2019. bio predsjednik Uprave, nakon čega se vratio u Upravu Adrisa, a u CO bio predsjednik NO do kraja 2020., kupi Central osiguranje iz Bosne i Hercegovine. To bi bio loš posao - kazao nam je izvor iz same Adris grupe. - Adris grupa je takva da si je to mogla dopustiti - ponuđen je odgovor na pitanje kako je to moglo biti izvedeno.
- Ante Vlahović osjetljiv je na novac, može se reći da je škrt, i nema šanse da bi bilo koji visoko pozicionirani menadžer, pogotovo ne netko tko je vodio investicije, mogao toliko dugo gubiti novac na projektima. Vješt menadžer realizirat će projekt s odstupanjem od deset posto, to je podnošljivo - kazao nam je novi, treći izvor s hrvatske biznis scene, koji o Vanđeliću ne zna ništa, ali dobro poznaje Vlahovića, najvećeg pojedinačnog vlasnika. - Adris je crkva, kada netko odlazi, svi se urote protiv njega - komentirao nam je jedan od poslovnih analitičara, dok drugi dodaje kako je Adris uvijek htio najbolje arhitekte i dizajnere, i pritom plaćao visoke cijene.
Priča o Damiru Vanđeliću uvijek je priča o Adrisu. Bivši član Uprave Adrisa Vanđelića je opisao kao marljivog i profesionalnog menadžera, koji je bio i vrlo ambiciozan, htio je biti više od člana Uprave. - Ne može se dogoditi da netko probije proračun ako postoje jasno definirani projekti i dokumentacija. Međutim, ako netko usred projekta zatraži izgradnju dodatnog kata, zamjenu nekog zida staklenim, onda to nije greška onoga koji vodi projekt, nego onoga tko traži i ima mogućnost tako utjecati na njega.
- Dajte mi moje projekte na kojima sam probio budžete - kaže Vanđelić hladno. - To se nije dogodilo. Zagreb gradnju tužio sam kao stanar, ja sam kupio jedan od stanova u naselju koje je imalo problem s vodom. Stan sam kupio kreditom, novac je transferiran s računa banke na račun tvrtke. Zagreb gradnja je nakon toga došla raditi za Adris - kaže Vanđelić.
- Moj OPG rastao je postupno, htio sam uložiti novac od dionica, mislio sam da je to jednostavno ako se kupuje zemlja u Istri. Na kraju sam morao odlučiti hoću li napraviti ozbiljan OPG ili odustati od svega. Nisam odustao, danas imam i uljaru, a radimo razne usluge za druge tvrtke, pa i za M SAN, koji ima zemljište pored naše parcele. Da, poznajem Stipu Matića, već niz godina, ali ono što moj OPG radi za njega, za M SAN grupu, ide preko računa i faktura.
Suviše sam ozbiljan da bi me netko uhvatio u ovako nečemu - kaže Vanđelić. Priču o kupnji Central osiguranja dopunjuje i mrežom stanica za tehnički pregled. Kaže da je odluka o kupnji, bila već donesena, ali se NO Croatia osiguranja nije sastao na vrijeme i pregovori su propali. - Rezultati govore da bi za dvije godine bilo isplaćeno 65 posto investicije, to bi bio dobar posao - tumači.
Još jedan menadžer iz Adrisa opisuje ga na sljedeći način...
- Izuzetno je profesionalan, odgovoran, voli kolektivni rad, poštuje sugovornike, poštuje struku. On je strojar, ali kod nas ima puno građevinskih radova, i on to poštuje. Kritičan je unutar tvrtke, ali ako treba braniti svoje ljude, uvijek će se pojaviti prvi, stati ispred svih. To je pitanje karaktera, osobnosti. Fokusiran je na cilj, to je prenio na sve nas, na kolege - rekao je njegov kolega. Zamalo je postao premijer. Istina, tehnički, ali njegovim se imenom baratalo kada je 2015. HDZ bio u problemima kako sastaviti Vladu.
Tadašnja predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović za svaki slučaj pripremala je i tehničku Vladu koju je trebao voditi Vanđelić. Kaže da je do Kolinde došao nakon što mu je četiri, pet ljudi prišlo i pitalo ga bi li pristao biti tehnički mandatar. Otišao je na razgovor s tadašnjom predsjednicom, saznao imena ljudi koji bi trebali biti dio ekipe koju bi vodio, vidio da se među njima nalaze i oni koje cijeni, primjerice, Boris Jokić, i pristao. Ne želi otkriti imena ljudi koji su ga pozvali.
- Ne družim se s time ljudima, ne spadamo u isti milje, čak o mnogim stvarima nemamo isto mišljenje, i ne želim biti etiketiran na pogrešni način - otklanja mogućnost da spomene tko ga je predstavio predsjednici. Ako se kandidira za gradonačelnika Zagreba, poremetit će mnoge računice. Mogao bi biti kandidat desnog centra, preuzeti mnoge Bandićeve i HDZ-ove birače, ali bi, jednako tako, mogao dobiti i naklonost lijevog centra.
Ono što može ponuditi jest svoju poslovnu, ne i političku, biografiju. Problem je jedino što je teško vjerovati da isti čovjek može voditi Zagreb i uspješno upravljati Fondom za obnovu Zagreba i svih područja pogođenih potresom. Vanđelić očito, igra samo na sebe.