“Svi danas samo govore dizajn, dizajn, kompjutori i eto nam dizajn. Ružno, dosadno, hladno, kao žetoni iz kockarnice”, počinje priču naš ugledni kipar i autor kovanica kune Kuzma Kovačić dok komentira recentni skandal oko plagiranja motiva na hrvatskom euru. Iako nam taj skandal nije bio povod za razgovor, iz Kovačića je, dojma smo, izlazio gnjev.
”To je stvarno katastrofa. To je jedna gravura na temelju neke fotografije, kompjutorska, izgrebeno nešto u metalu, nema nikakvoga likovnoga utemeljenja. Pa sad, ako će raditi kovanice kao žetone, one cirkuske ili već koje jesu u onim aparatima za kockanje, ako je to novac, to je stvarno srozavanje u stručnom, umjetničkom smislu neke ljepote. To je ružno kao što je i euro ružan i hladan. Pa nije nama isto gledati naše povijesne velikane i tamo neke europske zidine, tko zna čije. Što će nam to? Što to ima veze s našim identitetom, životom? Novac tu nema puni smisao. On nije samo platežno sredstvo, nego stvar identiteta i suvereniteta. Ne znam zašto se požurilo s time. Meni se to čini posve izvan pameti.” Na natječaju nije, kaže nam Kovačić, ni mislio, ni želio sudjelovati.
“Ne želim pokapati kunu. Ali recimo da je to neka komunikacija, pristojna, kulturna, bilo bi mi normalno da su se ti pokretači obratili dosadašnjim sudionicima u izradi hrvatskog novca. Ali ništa! Dakle uopće ne misle o toj vrijednosti u smislu kontinuiteta.” I sam izbor motiva mu je upitan. Ne vidi ni tu pravi kontinuitet s našim novcem, a da se htjelo, smatra kipar, moglo se i to učiniti. “I taj Tesla. Svaka mu čast kao znanstveniku, ali imali smo i prije njega velikane. Bilo bi vrednije da smo uzeli nekog iz ranijih stoljeća, recimo Boškovića ili Marulića ako se htjela istaknuti kulturno-znanstvena dimenzija. A kad govorimo o državničkoj, mogli smo staviti velikane, državnike, Tuđmana, Starčevića recimo. Ali Tesla, stavljati ga na novac, s motivom istim kao i na srpskom novcu? Pa to je isto svojevrsni plagijat iako autor fotografije više nije živ odavno pa se zato nije imao tko javiti kao ovaj koji je živ za kunu. Ali eto, sve mi se to čini jako površno u želji da se zamijeni kuna eurom.”
Kuzma Kovačić pobijedio je sa svojim rješenjem 1993. godine na Pozivnom natječaju za izgled kovanica kune. Poziv na natječaj za izgled kovanice kune 1993. godine upućen je 31. ožujka odabranim umjetnicima, a rok je bio poprilično kratak, 5. travnja. Osim Kovačića, još su bili pozvani Kosta Angeli Radovani, Kažimir Hraste, Želimir Janeš, Velibor Mačukatin, Damir Mataušić i Stipe Sikirica. Komisija za pripremu prijedloga koncepcije monetarnog sustava i izradu novčanica Republike Hrvatske sastala se već 13. travnja i proglasila pobjednika Kovačića, drugoplasiranog Sikiricu te trećeplasiranog Hrastu. Pobjednik natječaja, predao je, kako se navodi u publikaciji koju je izdao HNB u povodu 25 godina kune, svoje prijedloge posljednjeg dana natječajnog roka, a već istog dana, u 17 sati, autor je obaviješten da je na natječaju i pobijedio. Ne sjeća se Kovačić svih tih detalja, ali danas mu se ne čini da nije imao tako malo vremena. Prošlo je otada puno godina, no misli da je ipak sve skupa trajalo dulje.
“Trebalo je napraviti, crteže, modele. Po mom sjećanju, to nije bilo tako kratko, ali bilo je gusto s rokom. U svakom slučaju, bila je svojevrsna žurba zbog cijele situacije, stvaranja novca, države”. Prisjećajući se tog vremena Kovačić prije svega ističe, prema njegovu mišljenju, jednu jako važnu stvar, a to je da je to bio natječaj na koji su bili pozvani kipari. ”Bila je koncepcija da kovanice oblikuju kipari. Ta činjenica da su kovanice oblikovali kipari jako je važna. To je sve rad kipara. I zato su te naše kovanice lijepe, a to nisu samo moje riječi i moj dojam, to je tako priznato u stručnim, numizmatičkim, bankarskim časopisima u svijetu. Naš je novac jedan od najljepše oblikovanih. Ne znam sjećate li se kovanica njemačke marke? Bila je jedna kovanica s portretom njemačkog političara. Taj portret nije bio reljef nego palačinka, nije imao tu plastičnost, tu treću dimenziju, reduciranu, kako zahtijeva reljef u ozbiljnom kiparskom poslu. To su radili graveri prema kovnicama, majstori koji rade u kovinama, nisu dakle bili kipari. Njemački novac s tim portretom stvarno je bio sramotan u likovnom smislu. Naši je pak novac bio stvarno lijep jer su ga radili kipari.”
Dugo je, kaže, razmišljao kako pristupiti tom zadatku, koji bi bio pravi pristup. “Nama su doduše bili zadani sadržaji, lica i naličja, ali izazov je bio kako to napraviti u likovnom smislu. Onda sam pomislio: mi imamo antičke kovanice, lijepe, stare, to je ta neka naša spona s vremenom i prostorom, s antičkom kulturom i umjetnosti. I zaista su lijepe. Držao sam se u bitnome takvog shvaćanja kovanoga novca. A to je značilo podrediti sve krugu, kružnoj kompoziciji sa središtem. Životinje i biljke, pak, prikazao sam živima. Dakle, ne kao neke iz herbarija, nego baš životne, žive. U tom duhu sam radio. Prvo sam imao male skice, a uslijedile su razrade do konačnih crteža i modela.”
Modeli su u procesu pripreme dodatno bili prilagođeni za kovanje, sjeća se kipar. Malo se u tome, kaže, izgubila ona ljepota kiparskoga rada, malo je to bilo ukrućeno, ali ipak je to ostalo to. “Hoću reći da su ti modeli koji su bili izrađeni kiparovom rukom, lijepe stvari, lijepa djela u likovnom smislu, a ovo danas su žetoni.”
Sjeća se i trenutka kad mu je Marijan Hanžeković, koji je bio predsjednik Komisije, poslao brzojav da je pobijedio na natječaju. “Primio me u svečanoj dvorani u HNBu, mislio sam da će doći još netko, no na kraju smo bili nas dvojica sami. Održao mi je pozdravni govor i čestitao, ja sam mu zahvalilo. I to je bila neka slika cijelog vremena i digniteta.”
Kuzmu Kovačića najviše u svemu sablažnjava odluka da se ukine kuna i uvede euro. “Meni se čini da se prešlo na euro ne zbog ekonomskih i bankarskih prednosti, nego zato da se ukine kuna! A ja za to imam puno argumenata. Mnogi su se i javno o tome očitovali, smeta im ta kuna. Smeta mnogima, nešto što je hrvatsko. Išlo se da se udovolji takvima.” Ta stajališta, tvrdi Kovačić, nisu od jučer.
“Bio sam pozvan na 20. godišnjicu kune u Arheološki muzej, ali jako me to sve skupa rastužilo tada. Svi su se radovali ukidanju kune umjesto da obilježe tu važnu godišnjicu. To su pripremali već tada. Nije mi to bilo drago ni kao autoru kovanica ni kao Hrvatu, državljaninu Republike Hrvatske.” I kipar Kažimir Hraste bio je jedan od pozvanih autora na natječaj početkom 90-ih: “Zadatak nam je bio napraviti nacrt i modelirati predloške od 15 cm promjera, a visina je trebala biti jedan posto od toga, dakle 1,5 milimetara. To je prilično zahtjevno pogotovo ako niste to radili prije. Bio je zatim zadani sadržaj koji je trebalo u to umetnuti, sve to skupa složiti, da ima glavu i rep, da ima prepoznatljivost u odnosu na druge autore. Čista primijenjena umjetnost. Isto tako, trebalo je zadovoljiti i neke druge kriterije, to nije moglo biti nešto posve osobno. Evo, kad gledate i današnji novac, on je bez duše, kao da je izašao iz kompjutora. I takav je i naš trebao biti, oslobođen elemenata u smislu osobnosti. U prvom smo naletu htjeli napraviti novac po uzoru na onaj kakav su već imale neke zemlje”.
Rok je, sjeća se Hraste, u svakom slučaju bio prekratak. “Bio sam u Splitu, bio je rat, nije bilo struje, radio sam noću pod petrolejkom.” A zašto se danas događaju situacije da su autori optuženi za plagiranje? ”Zato što nema uloge kipara, odnosno umjetnika koji predložak pretvara u nešto drugo. Sve se radi u photoshopu, nema ljudske komponente. Vidi se i nedostatak školovanja kod tih dizajnera, njihov pristup je samo copy paste, nema izvornosti.”
Povjesničar umjetnosti Igor Zidić bio je član Komisije za pripremu prijedloga koncepcije monetarnog sustava i izradu novčanica Republike Hrvatske i jedan od najvećih ljudi od povjerenja predsjednika Tuđmana. ”Borio sam se s nekima da pobijedi Kuzma Kovačić, a ne Sikirica. To što je on napravio bilo je za klasu bolje od svega ostaloga. Danas kad vidiš te naše novčiće, možda ne vrijede puno, ali izgledaju sjajno. Te motive, tunj, vinovu lozu itd., Kuzma je to napravio doista krasno. Kosta Angeli Radovani, recimo, bio je sjajan medaljer, ali više nije imao energije, uvijek mu je bilo premalo vremena, bilo mu je to sve skupa neozbiljno. Ja sam mu govorio: ‘Kosta, dragi, rat je, žuri nam se, ne možemo čekati’. To su mladi ljudi lakše razumjeli, a i vitalniji su, imali su neku ambiciju. Radovaniju to ne bi ništa značilo u smislu neke afirmacije. On je bio naučen raditi mirno, polako, bez žurbe.” Ljudi u žiriju, pak, napominje Zidić, nisu bili samo likovni stručnjaci, ali ipak ih je bilo više nego što ih je danas.
“Tuđman je imenovao članove Komisije, bio je rat i nitko nije zanovijetao oko toga, a on je imao dobar način da odabere one ljude kojima se ne može puno prigovarati. Recimo, bio je u Komisiji Dalibor Brozović koji je puno znao o numizmatici, ali i brojni stručnjaci s kojima smo se konzultirali može li se određeni crtež recimo izvesti kao reljef ili kako zatim to iskovati, opet se pitalo nekog drugog majstora.” Zidić je bio taj koji je bio cijelo vrijeme u izravnom kontaktu s Tuđmanom pa je, kaže, morao prenositi Komisiji što je rekao šef. “Stvar je bila u tome da se jako bojao špijunske mogućnosti, imao je neke informacije iz Beograda da će Tašmajdan, kad doznaju, izbaciti na tržište veliku količinu falsificiranog novca s kojim bi nas privredno uništili da je to uspjelo. Onda smo se mi raspitali preko raznih banaka kako se to radi, kako se ta novčana masa, to su vagoni i vagoni novca, prenosi, kako to dovesti iz kovnice i tiskare u bankin trezor. Za izradu smo se prvo zanimali kod Engleza i Šveđana, onda se vidjelo da bi bilo skupo, pa su nas i ucjenjivali rokovima. Tuđman je imao opsesiju što se toga tiče. Kad smo išli u München u tiskaru, recimo, na pregovore za tiskani novac jer su nam htjeli odgoditi isporuku, rekao nam je: “Nema popuštanja”. I tako smo postupali. Nismo htjeli otići ni na ručak. Dva važna biznismena pripomogla su nam na kraju da se dogovori taj posao.”
U kontekstu recentnog skandala oko plagiranja Zidić kaže da su u ono vrijeme bili drukčiji kriteriji nego što su danas. “Moram priznati da tada, koliko god je to načelno bilo nedemokratski pripremljeno, ipak smo napravili profesionalno ono što odgovara vremenu žurbe, a to je umjesto javnog natječaja, pozivni natječaj. Onda smo na taj natječaj pozvali one ljude koji su imali najviše reputacije u izradi takvih stvari, kao što su medalje. Kuzma je radio za Papu medalje, Sikirica za alkare, Mataušić je više obrtnik nego kipar, zanatski dobro upućen, svaki je imao pedigre u tom poslu. Napravili smo ono što smo mogli tako da sama činjenica kad pozoveš prave ljude, njih nekoliko, nema puno šanse da se dogode ovakve afere, a kad imaš više od tisuću sudionika natječaja, tu treba sve pregledati, pa svaki ima po nekoliko prijedloga, tome poslu nema kraja. A druga stvar, ta se kompjutorska tehnika toliko razvila, imamo tih kanala toliko da je gotovo nemoguće, a da ti ne promakne da je netko negdje već vidio takvo što. I u naše vrijeme je toga bilo, ali sad mi se to čini da je peterostruko teže. Pa tko može pregledati sve kanale na kojima se pojavljuju sve te moguće životinje, gdje ih sve čovjek može naći? Kada ti netko istrese tisuće kuna pa tko može pošteno reći da će sve to pregledati i što je krađa”, zaključio je Zidić.