Ako je vjerovati dokumentu objavljenom na službenim stranicama Grada Zagreba “Plan nabave za 2018. godinu”, metropola bi do kraja ljeta trebala dobiti - Spomenik za šest milijuna Židova stradalih u holokaustu.
Prema tom planu, raspisivanje javnog natječaja za gradnju očekuje se u svibnju, projekt bi trebao biti gotov u roku od četiri mjeseca, a gradnja će stajati milijun kuna.
Ono što je široj javnosti poznato jest da će biti na platou između zgrade Glavnog kolodvora i zgrade Hrvatske pošte i da će izgledati onako kako su ga zamislili ugledni kipar Dalibor Stošić i arhitekt Krešimir Rogina, pobjednici natječaja za idejno rješenje.
Prisutna odsutnost - naziv je njihova rada, a riječ je o brojnim tamnim kovčezima koji su poslagani u visinu. U početku su poslagani pravilno, no na samom vrhu već su razbacani.
Vrlo je jasno da takav spomenik simbolizira prevaru kojoj su Židovi bili izvrgnuti, a postali su je svjesni tek kad su ih bez tih kovčega prisilno ukrcali u vagone na putu prema stratištima.
Priča o parnjači
Upravo jedna takva lokomotiva, koja je mogla biti na čelu kompozicije bez voznog reda, nalazit će se pokraj novog spomenika zamišljenog kao “stalni podsjetnik na tolike žrtve holokausta koji je učinio čovjek kad nisko padne pod utjecaj zločinačkih totalitarnih ideologija”.
Ne, neće to biti nova lokomotiva koju su osmislili Stošić i Rogina u pobjedničkom radu, nego ista ona koja ondje stoji gotovo 26 godina - lokomotiva 125-052, poznatija kao crna Katica.
Možda je upravo došlo vrijeme, tvrde upućeni, da se uoči gradnje spomenika u spomen na sve žrtve holokausta ispriča priča o toj parnjači, ali i o njezinoj nešto mlađoj, svjetlijoj kolegici, kao podsjetnik kako se prema memoriji Drugog svjetskog rata ponašalo početkom devedesetih.
Odgovorni, dakle, kažu da je riječ o najstarijoj parnjači u Hrvatskoj, a o njezinu konkretnom željezničkom životu uistinu bi se mnogo više moglo doznati kad bi se stručnjake poslalo da istražuju po hrvatskim i europskim arhivima.
O njezinoj ulozi u Drugom svjetskom ratu malo se zna, no sigurno je da je prije nego li je postavljena pokraj zgrade Glavnog kolodvora, bila jedna od najvećih izložaka u Spomen području Danica, mjestu gdje su ustaše osnovale prvi koncentracijski logor u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, kroz koji je prošlo 5600 logoraša.
Bila je plave boje
I zna se sljedeće, da bi zbog uloge koju je imala prije 26 godina, tvrde upućeni, vrlo lako mogla postati spomenik, kao stalni podsjetnik na devastaciju memorije prema žrtvama holokausta.
Kao stalni podsjetnik na ta vremena mogla bi poslužiti još jedna lokomotiva - parnjača JŽ 11-015.
Bila je plave boje i vukla je putničku kompoziciju u kojoj je tada bio Josip Broz Tito. Ta lokomotiva do prije 26 godina bila je upravo tamo gdje je danas crna Katica.
Lokomotiva Crna Katica
A onda je 19. ožujka 1991. godine donesena odluka da ta plava Titova lokomotiva nije baš najprikladnija. Stoga joj je mjesto u muzeju, daleko od javnosti i putnika koji su prolazili Glavnim kolodvorom, a na njezino mjesto treba doći izložak iz Spomen područja Danica.
“Upravni odbor HŽ-a donio je odluku o osnivanju Hrvatskog željezničkog muzeja. Zainteresirani smo za preuzimanje lokomotive 125-052 koja se nalazi na Spomen području Danica... proizvedena godine 1891., predstavlja jedan od najvrednijih eksponata u Republici Hrvatskoj. Isto tako, i vagon je jedan od rijetkih sačuvanih takve vrste. Lokomotiva i vagon bi se preselili u Zagreb, obnovili te smjestili pod krov u čuvani prostor”, stajalo je u dopisu koji je primio Muzej grada Koprivnice.
Vrlo brzo crna lokomotiva preseljena je uz Glavni kolodvor, vagon za koji se pretpostavlja da je služio za prijevoz logoraša trenutačno je u Hrvatskom željezničkom muzeju u zagrebačkoj Vukovarskoj ulici, kao vanjski eksponat. Krova iznad nema, još se čeka temeljita obnova.
Dražen Ernečić, viši kustos Muzeja grada Koprivnice, čija je izdvojena organizacijska jedinica Spomen područje Danica, vrlo je ljut zbog tih događaja i napominje da su se zbog premještanja Katice iz Danice u ono vrijeme ljutili i istaknuti muzeolozi, poput Ante Sorića i Želimira Laszla.
Na fotografiji: Tamara Štefanac
Kulturocid
- Oni su to cijelo stanje spomen područja, uključujući ‘nestanak Katice’, nazvali ružnom devastacijom i kulturocidom. Jer, budimo iskreni, to je jednostavno uklonjeno u sklopu političko-tranzicijskog vremena, pod okriljem nove ideologije koja se temeljila na zatiranju svega o NOB-u, i partizanskih obilježja. I gotovo sam uvjeren da je projekt koordiniran po modelu: jednim udarcem dvije muhe - odvoženjem Katice iz Danice devastirati to područje i u isto vrijeme maknuti Titovu lokomotivu - gotovo u dahu govori Ernečić.
No, ugledni muzeolozi nisu se ljutili samo zbog preseljenja Katice u Zagreb, nego i zbog uklanjanja Titove lokomotive s platoa zgrade Glavnog kolodvora u Željeznički muzej.
Ravnateljica tog muzeja, Tamara Štefanac, objašnjava da je osnovan u ožujku 1991. godine i da je cilj bio da se stvori nacionalni željeznički muzej koji će čuvati željezničku baštinu.
U to vrijeme član stručnog Odbora tog muzeja bio je kustos i povjesničar umjetnosti Antun Bauer, muzeolog i osnivač Gliptoteke, u čijem se podrumu, podsjetimo, sačuvao brončani kip bana Josipa Jelačića nakon što je 1947. godine po nalogu tadašnje komunističke vlasti rastavljen i srušen.
- Što je struka mislila o tom uklanjanju Titove lokomotive najbolje pokazuje dopis stručnog odbora koji je potpisao Antun Bauer, u kojem piše da je premještanje plave lokomotive s Glavnog kolodvora obavljeno bez konzultacija muzeja i da je time neprihvatljivo. To je struka rekla još 1992. godine - objašnjava ravnateljica Štefanac koja je još prije pet godina na Međunarodnom simpoziju u Klanjcu upozorila na taj problem.
Dan ustanka naroda
Na njezine riječi praktički poentira Ernečić i dodaje da to pokazuje sliku jednog vremena i odnos prema baštini.
- Taj čin spada u političku travestiju bez presedana jer je riječ o klasičnoj devastaciji hrvatske memorijalne baštine Drugog svjetskog rata i memorije na žrtve prvog koncentracijskog logora u NDH - objašnjava Ernečić.
Kakva je zapravo CV lokomotiva?
Tamara Štefanac u svom djelu “Parne lokomotive: spomenici tehničke baštine” koje je predstavila na spomenutom simpoziju, piše da je parna lokomotiva JŽ 125-052 sagrađena 1891. godine u Budimpešti.
- To su lokomotive koje su od početka parne vuče, u Hrvatskoj vukle putničke i teretne vlakove na riječkoj pruzi. Nakon Prvog svjetskog rata, na području Hrvatske ostalo ih je pedesetak - istaknula je ravnateljica.
S druge strane, plava lokomotiva 11-015 sagrađena je također u Budimpešti, a kompoziciju plavog vlaka vukla je od 7. ožujka 1947. do 2. kolovoza 1975. godine. Na Glavnom kolodvoru izložena je 28. srpnja 1982. godine u povodu Dana ustanka naroda i narodnosti Hrvatske te 90. obljetnice rođenja druga Tita.
Postavljanje te lokomotiva podignute u znak sjećanja na najdražeg putnika Jugoslavenskih željeznica inicirali su radnici Željeznice i tvornice “Janko Gredelj” te kao takva, kako je napisala Štefanac, predstavlja “jedan od motiva grada Zagreba i jedan od simbola povezanih s Josip Brozom Titom”.
Štefanac je dalje navela da se “u povijesnom momentu početka 1990-ih željelo distancirati od jugoslavenstva, Josipa Broza Tita i imaginarija socijalističke prošlosti u kojoj je željeznički sustav smatran jednim od simbola zajedništva i povezivanja, u fizičkom i prenesenom društvenom smislu”.
Plava lokomotiva u muzej, udaljen stotinjak metara, stigla je 17. svibnja 1992. godine, a samo pet dana kasnije tadašnji tisak objavljuje da je na Glavni kolodvor stigla stogodišnja parnjača koja će službeno biti otkrivena 1. srpnja 1992. godine u povodu 100. obljetnice Glavnog kolodvora.
Odakle je došla i čemu je služila između 1941. i 1945., nitko nije previše spominjao.
- Ta lokomotiva imala je broj 33-13 - objašnjava viši kustos Ernečić - i taj broj prepoznao je bivši logoraš Danice Stevo Petrović iz Novigrada Podravskog. On je tu lokomotivu prepoznao 1975. kad je imao 60-ak godina.
Naime, prema nekim tvrdnjama, lokomotiva je bila stacionirana na kolodvoru u Koprivnici, odakle je vagone pune Židova, Srba i Hrvata prevozila do logora Danica.
Pokojni Franjo Horvatić, dugogodišnji ravnatelj Muzeja u Koprivnici, navodi da je “to lokomotiva kojom su ustaše 1941. i 1942. godine za vrijeme trajanja logora sa željezničke stanice u Koprivnici dovozile u zapečaćenim vagonima buduće logoraše u krug logora Danica”.
Osim toga, navodi da je “ta lokomotiva iz logora transportirala logoraše do željezničke stanice u Koprivnici, odakle su (s natpisom trulo voće) dalje transportirani na gubilište u Jadovno i druge logore u NDH”. Ernečić navodi da je osim profesora Horvatića i bivšega logoraša Petrovića, lokomotiva ostala u sjećanju Dušana Momčilovića, koji je bio strojar.
- On je u listu Željezničar 1976. godine evocirao uspomene na neslavan rad te lokomotive - kaže Ernečić.
S druge strane, ravnateljica Štefanac navodi da osim usmenog prenošenja, nema niti jednog fizičkog dokaza koji bi egzaktno potvrdio da je crna Katica koja je izložena na Glavnom kolodvoru uistinu ona koja je prevozila logoraše.
- Po mom mišljenju, ta je lokomotiva mogla voziti ljude u logor Danica, ali i nije morala. Dokle god ne nađemo dokument koji će potvrditi njezinu autentičnost, mislim da je kvalitetnije izložiti je kao spomen-vlak koji će memorirati deportacije, nego tvrditi kako je neosporno da je upravo taj vlak vozio logoraše u Danicu - kaže ravnateljica i pokazuje na čemu temelji izjavu.
Lokomotiva Crna Katica
Ložionica Slavonski Brod
Naime, prema podacima lokomotivske knjige, dokumentu u kojem su upisani svi tehnički radovi i promjene na lokomotivi, a koja se čuva u Muzeju, crna Katica bila je u razdoblju od 1939. do 1956. pod ložionicom Slavonski Brod, a u razdoblju od ožujka 1941. do rujna bila je na popravku jer joj je pukla osovina.
- To tvrdi njezina knjiga. To ne znači da nije mogla biti posuđena drugim ložionicama, pa tako i u Koprivnici. Ono što je zanimljivo jest da su lokomotive serije 125 bile na kolodvoru u Koprivnici korištene kao manevarske lokomotive i one su sigurno vozile u logor Danica - kaže ravnateljica Štefanac.
Ono što je sigurno je da je dio vremena lokomotiva bila pod ložionicom Varaždin, pod kojim je Koprivnica, te je 1970. bila umirovljena.
Prvo je trebala u rezalište, no Željeznica ju je naknadno posudila u logor Danica, kao spomen-vlak s jednim spomen-vagonom.
- Možda je ovo prilika da se jave svi što imaju dokumente koji će potvrditi autentičnost lokomotive i vagona. Primjerice, taj vagon bi trebalo zaštititi, sondirati i temeljito obnoviti. No da bi se obnovio, treba dobiti potvrdu autentičnosti. Da se istraži točna povijest, a ne da se kreiraju lažna sjećanja - navodi Štefanac.
Što s lokomotivom sad?
Branko Lustig, pokretač idejnog urbanističko-arhitektonsko-oblikovnog rješenja spomenika žrtvama holokausta, nedavno je izjavio da su obje lokomotive bile žrtve povijesnog revizionizma i navodi da bi primjerenije mjesto za crnu Katicu bilo ono kraj Studentskog centra, jer su iz tog kompleksa počele prve deportacije u lipnju 1941. godine.
Arhitekt Krešo Rogina kaže mi da je gledao cijeli prostor i da se lokomotiva 125-052 idealno uklapa u budući spomenik žrtvama holokausta.
- To je bila moja uloga. I ovaj spomenik upravo s tim vlakom čini idealnu kompoziciju. Mislim da je njemu upravo ondje mjesto jer je on na neki način dio cijelog aspekta. Mi smo imali informaciju da je ta lokomotiva dovozila logoraše i upravo zbog tog cilja, kompozicija sa spomenikom ima smisla - kaže Rogina.
Moderna antifašistička država?
Za višeg kustosa Ernečića lokomotiva, kao i vagon, trebala bi se vratiti u Spomen područje Danica, kako bi se revitalizirao cijeli prostor.
- Za tri godine će se obilježavati 80 godina od osnutka Danice, prvog ustaškog logora, tog ishodišta holokausta u Koprivnici. Revitalizacija Spomen područja bila bi pokazatelj današnje moderne antifašističke hrvatske države i samosvjesne članice Europske unije - siguran je Ernečić.
Ravnateljica Štefanac, pak, smatra da je upravo sada prilika, kad se gradi iznimno važan spomenik žrtvama holokausta, da se napravi opširno istraživanje i utvrde svi točni podaci preko arhivskoga gradiva.
Zainteresirali su se i mladi studenti s četvrte godine Fakulteta političkih znanosti i o Katici snimili dokumentarni film. Nika Mokos, Zlata Cetina Terzić i Ivan Gundić snimili su uradak kao temu za završni rad na trećoj godini Televizijskog novinarstva.
Priča je o Katici zanimljiv je dokumentarac, a njegova poruka vrlo jasna.
- Sjećanje na lokomotivu je oštećeno i nepotpuno u ovoj formi u kojoj je ona trenutačno. Upravo iz tog razloga nismo željeli zauzeti konkretno stajalište i kao autori filma izravno ući u raspravu. Naš je cilj bio istražiti povijest crne Katice i izvući je na svjetlo dana, a raspravu ostaviti svim onima koji osjećaju da imaju što reći o toj temi - kažu autori kratkog, ali sjajnog dokumentarca.