S JUTARNJIM POBIJEDILI LIHVARE Završili su iza rešetaka, ali što je s mrežom pomagača: Odvjetnikom, javnim bilježnikom...

Odmah, od njihova prvog poziva u redakciju lani u listopadu, bilo je jasno da ti ljudi imaju veliki problem.

Na perfidne su načine gubili svoje kuće i stanove, a za vrat im je puhala skupina prevaranata i lihvara. Stisnuti financijskim problemima, a odbile su ih sve banke, posegnuli su ili za kreditnim uredima ili za “privatnicima”. Mnogi od njih neoprezno su se upustili u potpisivanje hipotekarnih kredita.

“Želimo vam ispričati našu priču. Samo nas saslušajte i sve će vam biti jasno”, rekli su mi kad smo se prvi put sastali u malenom uredu jedne privatne tvrtke na istoku grada. Bilo je to u kasno poslijepodne, razgovarali smo satima i kad smo završili, noć je odavno bila pala. Na prvom sastanku skupilo ih se desetak, svaki sa svojom ispovijesti i svojom dokumentacijom koja se malo-pomalo, sa svakom novom činjenicom, gomilala na stolu između nas.

Bizarne priče

Priče su se redale, svaka bizarnija od prethodne.

Roditelji jednog od njih potpisali su ugovor o brzom kreditu. Posudili su 18 tisuća eura i u mjesec su se dana obvezali vratiti 23 tisuće. No, kada su pokušali vratiti novac u roku dva tjedna, iznos je skočio na 46 tisuća eura, a kamatari su se ubrzo upisali na dva stana njegove obitelji.

Obitelj u Dubrovniku posudila je novac kako bi svoj poslovni prostor prenamijenila u apartman, ali na kraju su im se u taj apartman uselili naoružani muškarci koji svakih mjesec dana mijenjaju brave.

Svi su oni imali problem s istom grupom ljudi, a kao šefa su prokazali Miru Čalušića, jednog od sinova Frane Čalušića, inače razmjerno poznatog zagrebačkog vlasnika lanca mjenjačnica.

Međutim, negdje između svih tih ispovijesti, prijava i papira ubrzo se počela nazirati puno veća priča. U početku ni ja u nju nisam potpuno vjerovao.

Privatna istraga

Ti su se ljudi, shvatio sam ubrzo, jako dobro organizirali i počeli vlastitu privatnu istragu. Maleni ured tijekom sljedećih sastanaka sve je više sličio na borbeni stožer. Umjesto da bespomoćno čekaju da njihovi apeli policiji urode plodom, odlučili su djelovati. Počeli su pratiti svoje “krvnike”. Zapisivati njihove registracije. Motrili su i upadali u otete kuće kako bi snimili njihovu devastaciju i otimačinu. Često su se susretali s naoružanim čuvarima, ali nisu popustili. Snimili su neke od tih razgovora.

U dva mjeseca druženja samo na email adresu poslali su mi više od 220 mailova s brojnim fotografijama, snimkama i skeniranim rješenjima i vlasničkim listovima. Cijela arhiva imala je više od 2,5 gigabajta, a veći dio toga činile su snimke telefonskih razgovora. Naime, kada su se prve žrtve slučajno upoznale preko interneta, grupa je počela rasti, pa su se i prije poziva Jutarnjem redovito sastajali i snimali sve svoje razgovore s kamatarima i njihovim jatacima. Najviše s Mirom Čalušićem koji je redovito zvao i govorio da ima ljude posvuda i da mu nitko ništa ne može.

“Pozvan sam u policiju. I znaš što mi kaže inspektor? Kaže mi: ima te puno kod nas (puno je puta prijavljivan, op. a.) A ja njemu kažem: A ima. Ali bolje da me ima nego da me nema. Pa su me pitali: jel’ se ti bojiš Boga? Jer mi ti pravno ništa ne možemo. Jako si dobro zaštićen ugovorima, rekli su mi. A ja ih pitam: znate li tko bi se trebao bojati Boga? A oni pitaju: tko? Pa vi, jer meni odvjetnici... pet odvjetnika me savjetuje da što se uopće uplićem u takve stvari i pomažem ljudima u stisci, a koji ne znaju ni što čitaju i potpisuju i koji su budale i poslije me gaze”, transkript je snimke jednog Čalušićeva razgovora sa žrtvom.

Pozivi građana

Grupa prevarenih rasla je i sve se bolje organizirala. Imali su ljude u Zagrebu, borili su se u Dubrovniku, a neki od njih zvali bi usred noći čak iz Švedske. Svatko s nekom novom informacijom ili pozivom u pomoć.

Policiju su zatrpali kaznenim prijavama, a Gruntovnicu zahtjevima za plombama. Bio novinar, policajac ili sudac, ni prema kome nisu imali respekta jer su tražili samo da svi odrade svoj dio posla.

Dva mjeseca uoči objave prvog teksta u Jutarnjem, u kojem su prvi put prozvani Pokretom otpora, svoju su zajedničku kaznenu prijavu uz pomoć udruge Partnerstvo za razvoj predali istražiteljima USKOK-a. Do tog trenutka njihove su pojedinačne prijave odbacivane i shvatili su da je jedini način objedinjavanje slučajeva. Kako bi se osigurali da nakon te kolovoške prijave njihov slučaj neće završiti u nekoj ladici, odlučili su sve objelodaniti u novinama.

Budući da su ih prevaranti pritiskali na razne načine, što nenadanim posjetima, što raznim prijetnjama i pozivima, ključno je bilo njihove priče objaviti anonimno, ali tako da se i drugi prepoznaju u njima. Stoga su prihvatili naziv Pokret otpora i počeli javno nastupati pod tim nazivom.

Prvi je tekst u Jutarnjem listu izašao početkom studenoga i podigao puno prašine.

Redakcija je danima poslije bila zatrpana pozivima brojnih građana, u samo sedam dana javilo se dvadesetak novih žrtava. Ubrzo se javio i sam Miro Čalušić. Priznao je da je gotovo svakog dana na sudu sa svojim “klijentima” te da je u zadnjih godinu-dvije bio najmanje 15 puta na obavijesnim razgovorima u policiji. Ipak, uvjeravao nas je da je on samo dobrotvor koji zbog altruizma posuđuje novac ljudima. Hajku, govorio je, vode dvije osobe koje su nahuškale ostale protiv njega.

“Ja imam papire za sve, čist sam i to prvo moraju dokazati”, branio se.

Istodobno je sa svojim žrtvama vodio specijalni rat. Na dan kada je objavljen njegov odgovor na optužbe sve brojnijih žrtava, neke od njih stao je bombardirati SMS porukama. Pisao im je da ih sve voli i da zna da ga žele strpati u zatvor u Remetinec samo kako bi smršavio i kako bi im onda bio ljepši.

Specijalni rat

“Vi ste mi sve, dajte još nešto stavite u medije, meni je dosadno”, izrugivao im se.

U razgovorima je bio iznimno pristojan i strpljiv, gotovo emotivan u svom nastupu, a pravim krivcima prozvao je banke koje su za razliku od njega pravi lihvari.

U to su vrijeme i u redakciju počeli stizati neobični pozivi. Jednom prilikom, početkom prosinca, zvala me žena koja se nije željela predstaviti, ali se osjetila pozvanom da izvrijeđa ljude iz Pokreta otpora i uvjeravala nas da je riječ o propalim kockarima i narkomanima kojima ne smijemo vjerovati. Na porti redakcije pojavio se čovjek koji je tvrdio da mu je Miro Čalušić pomogao kao nitko dosad u životu i da za to ima brojne dokaze. Poštom su stizali papiri kojima su njegovi ljudi željeli dokazati da su iskazi nekih od žrtava u DORH-u iznuđeni prijetnjama.

Konačno, policija

PNUSKOK je cijelo to vrijeme po prijavi iz kolovoza radio u tišini.

U mjenjačnice Čalušićevih upali su s prvim danima 2013. godine i prvotno ih sumnjičili za krivotvorenje novca. Na kraju su, službeno je obznanjeno, uhitili petero - Miru Čalušića i brata Hrvoja te strica Marijana i još dvije osobe koje s njima nisu obiteljski povezane. Sumnjiči ih se da su uz lihvarske kamate od 20-ak ljudi uzeli nekretnine vrijedne 13 milijuna kuna. Čitava njihova imovina sada je blokirana.

No, sada kad su Čalušići iza rešetaka, puno su važnija sljedeća pitanja: što je s mrežom njihovih pomagača - javnim bilježnikom I. P. s Trešnjevke kod kojeg je većina ugovora ovjeravana pod paskom odvjetnika Z. R? Što je s dvjema posrednicama D. Č. i LJ. B? Što je s vezom u Gruntovnici u kojoj se Čalušić ili netko njemu blizak u roku dva dana upisivao kao vlasnik tuđih nekretnina?

Na ta pitanja odgovore treba i može dati samo policija.

Nakon silnog truda i rizika obični ljudi iz neobičnog Pokreta otpora zaslužuju najmanje to.