- Posvećeno životinjama. Našim učiteljima, glasnicima, i, iznad svega, prijateljima - stoji na početku knjige ‘Mačak koji je proučava zen‘ Jamesa Norburyja u izdanju Stilusa. I u drugim knjigama on glas daje životinjama, koje nas vode na putovanje, otkrivaju nam velike i male životne istine... Nije to jedini njegov naslov u kojem su mu glavni junaci životinje - u knjizi ‘Putovanje Velikog pande i Sićušnog zmaja‘, baš kao i u ‘Tragom mjeseca‘, junaci su životinje.
Kako to, pitamo Jamesa, s kojim smo se susreli jer je doputovao na Interliber.
- Životinje su način na koji komuniciram s čitateljima. Lijepe su, liječe nas, divna su to stvorenja i ljudi lakše razumiju poruke koje prenose. Recimo, ako mi je lik djevojčica ili umirovljenik, onda mi kao čitatelji imamo neka očekivanja od tih likova, u skladu s njihovom dobi. Kod životinja je drugačije. Ako želim pokazati da je netko proživio veliku promjenu, ispričat ću to kao, recimo, priču o nekoj životinji koju smatramo opakom i koja je postala dobra - pojašnjava James.
Njegova ljubav prema životinjama traje još od djetinjstva. Voli ih redom sve i kao malen je sanjao da će biti park ranger. Život ga je, pak, odveo u nekom drugom smjeru, no ljubav je ostala. Volontira za udrugu koja pomaže mačkama i često im pruža privremeni dom. Jasno, nekad ne uspije u tome, pa tako doma on i supruga imaju pet mačaka. Bilo ih je i sedam, kaže, ali su dvije preminule od starosti.
- K meni često dolaze divlje mačke koje treba naučiti na ljude, dodir, dom... Zašto uzimam baš njih? Jer uglavnom nitko neće i onda je ili ja ili eutanazija. Već znam što i kako pristupiti, ali najteže je što ih, kad se opuste i smire, moram dati dalje. No, svjestan sam činjenice da ne mogu udomiti sve mačke. Ipak, sanjam o utočištu - kaže James i dodaje kako bi volio jednog dana napraviti centar u kojem bi živjele mačke koje traže dom, a ljudi bi tamo mogli doći meditirati. Još uvijek razmišlja kako bi to mogao izvesti, ali to mu je san.
Koliko voli životinje pokazuje činjenica da je svojevremeno sudjelovao u lovu na lisice. No, nije ih lovio - on je bio među onima koji su ometali lovce. Kaže, jedan od najljepših osjećaja na svijetu je bio spasiti neko od tih malenih stvorenja. No, onda je shvatio kako svojim sudjelovanjem u ometanju lova, kao i drugim stvarima koje je radio da pomogne životinjama, može napraviti tek malo. Puno više može kroz svoje knjige.
- Mislim da ljudi nisu okrutni, nego ne znaju sve stvari. Okrenite se i pogledajte oko nas - u ovom trenutku nas okružuju ljudi koji su uglavnom suosjećajni. Da znaju kakve se sve okrutnosti rade životinjama, vjerujem da bi bili protiv njih. To je jedan od razloga zašto pišem: da u njima probudim nježnost, kakvu ja osjećam prema životinjama, i da ih ona promijeni - zaključuje James.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....