“Dražen Petrović bio je jedan od najboljih košarkaša u povijesti, bio je uz bok Michaelu Jordanu, Kobeu Bryantu, LeBronu Jamesu!”
Kakva misao, kakva rečenica, autor je ipak u najmanju ruku malo pretjerao u hvaljenju košarkaškog “Mozarta”. Nije tu misao izrekla majka Biserka, nije ni otac Jole ili brat Aco, nije niti netko od igrača iz Draženove trofejne generacije ponesen trenutkom i uspomenama koje ne blijede. Nije je izrekao netko posebno ostrašćen, izrekao ju je glavom i bradom jedan od najboljih litavskih košarkaša Rimas Kurtinaitis, trofejni reprezentativac bivšeg SSSR-a i današnje Litve, po čemu je u mnogim stvarima dijelio sličnu sudbinu s Draženom kojeg je dodatno “kanonizirao” ovim teškim riječima.
Bio je Kurtinaitis veliki rival i ostalim hrvatskim igračima s prijelaza 1980-ih na 1990-e, onima protiv kojih je odigrao brojne velike utakmice “u različitim bojama”, kao igrač SSSR-a i Litve protiv reprezentacije Jugoslavije, kasnije Hrvatske. Velik igrač, danas velik trener koji je sa svojim Himkijem došao na turnir u Zadar.
Bori se do kraja
Premda je koju minutu ranije Zadar iznenađujuće pobijedio njegovu momčad, Kurtinaitis se spremno odazvao na razgovor i evociranje uspomena. Dražen je, naravno, bio tema broj jedan. Kurtinaitis je nastavio:
- Da, jedan od najboljih, zaista na najvišem ‘levelu’. Svaka mu je utakmica bila važna, zabijao je puno, nije bilo bitno s koje pozicije na terenu. Uživao je u košarci, to se vidjelo na svakom koraku, svakako je bio jedan od najvećih, bila je velika tragedija to što se dogodilo nakon tih kvalifikacija u Poljskoj 1993. Tog je dana svijet izgubio jednog od najboljih.
Prisjetio se Kurtinaitis velikog rivalstva između dviju bivših velesila SSSR-a i Jugoslavije koje se kasnije prenijelo na Litvu i Hrvatsku:
- Odigrali smo veliki broj međusobnih utakmica, bilo je to neviđeno rivalstvo dviju tada najjačih reprezentacija. Naravno da mi je posebno u sjećanju ostao onaj polufinale na SP-u u Madridu 1986. kad je Jugoslavija vodila devet razlike niti minutu prije kraja. Najprije je tricu zabio Sabonis, pa Tihonenko i onda Valters za produžetke i našu kasniju pobjedu. Bila je to utakmica kakva se igra jednom u životu. Sjećam se, naravno, bila je to možda i najveća naša utakmica. Bio je to ‘mission impossible’ u tom trenutku. Trener je ponavljao uvijek, bori se do kraja. Imao sam ja u karijeru puno takvih utakmica u kojima sam se u zadnjoj minuti vratio iz minus 10 ili izgubio na plus 10. No, niti jedna nije bila tako važna, na tako visokom nivou. Tada nisam bio na terenu, bio sam na klupi. Igrao sam cijeli turnir jer je Chomičius bio ozlijeđen. Nije to bila moja najbolja utakmica, no pobijedili smo i napravili najveće moguće iznenađenje, bila je to jedna od najvećih utakmica u povijesti košarke. U svakom slučaju, jedna od onih o kojima se najviše priča.
Kurtinaitis, Sabonis, Marčiulionis, Chomičius... bila je to “krema” litavske košarke u to vrijeme, okosnica reprezentacije SSSR-a, igrači koji ipak nisu bili toliko uspješni u dresu matične Litve u godinama koje nakon raspada SSSR-a:
- Osvojili smo na OI u Seoulu s SSSR-om 1988. olimpijsko zlato, bio je to naš vrh, ostvarenje snova, nažalost, tako nešto nismo kasnije uspjeli ponoviti. Uzeli smo neke bronce, ali ne žalim previše za time. Imali smo EP 1989. u Zagrebu, u polufinalu smo izgubili od Grčke koju je Jugoslavija lagano pobijedila u finalu, tada je Jugoslavija bila uvjerljivo najbolja. Mi nismo tada bili u najboljoj formi, trener nam je bio puno slabiji nego prijašnji Gomeljski. Bilo je to vrijeme kad su Dražen i ostali bili nedodirljivi. Da, bila su to lijepa vremena kojih se rado sjećam.
Izbjeći proglašenje
Bilo je to vrijeme rivalstva Cibone i Žalgirisa za koji je Kurtinaitis igrao:
- Vrijeme leti kao ludo, čini mi se da je ta 1986. bila jučer. Mi nismo bili toliko jaki, Cibona je bila jača i zasluženo osvojila svoj drugi naslov prvaka Europe. Dogodio se tada taj mali incident između Sabonisa i Nakića kad je vaš igrač isprovocirao Arvydasa na isključenje. Sjećam se da smo dvije godine nakon toga na OI u Seoulu nakon finala u sobi za dopinšku kontrolu sjedili zajedno - Sabonis, ja, Arapović i Dražen Petrović. Pili smo pivo, Arapović se tada našalio da je to prvi put u životu da je Dražen popio samo jedno pivo. Smijali smo se, družili, na terenima smo stvarno jako ‘ratovali’, ali smo izvan njega bili veliki prijatelji.
Dotaknuo se Kurtinaitis i famozne 1995. kad je tadašnja SR Jugoslavija u finalu EP-a u Ateni svladala Litvu uz obilnu pomoć američkog suca Tollivera (čitaj jakog srpskog lobija), a Hrvati su odbili doći na proglašenje pobjednika:
- Postojala je i kod nas ideja da ne odemo na proglašenje, no ipak smo otišli. Mislili smo to uraditi zbog sebe, zbog te ‘krađe’ u finalu. Naravno da smo znali političku i ratnu pozadinu priče u Hrvatskoj i Srbiji, ali smo odlučili sportski odraditi posao do kraja.
Iako je između hrvatskih i litavskih košarkaša na terenima često vladao pravi “rat”, oni su svi međusobno bili i jesu veliki prijatelji:
- Evo i sada sam se tu u Zadru našao s Rađom, dobar sam i s Kukočem, s Perasovićem. Ponekad u Barceloni sjednemo zajedno kad se nađemo i evociramo uspomene. Uvijek smo bili dobri i to ćemo i ostati.
KOŠARKA U PROBLEMU Sustav ne preferira košarkaške nacije
Hrvatska i Litva dvije su male, dominantno katoličke zemlje, s izuzetno sličnom poviješću, prema tome, morale bi biti vrlo prijateljske. Na to pitanje Kurtinaitis je pokazao pravu kozmopolitsku “političku korektnost”:
- Litva i SSSR, Hrvatska i Jugoslavija?! Da, ima puno sličnosti. O toj religijskog pripadnosti ne želim ni pričati, ja ih sve jednako respektiram, neku ‘moju’ ili neku drugu. I bivši SSSR i bivša Jugoslavija bile su u to vrijeme uređeni kao EU danas, bile su političke tvorevine. Potpuno je normalno da mi pripadnici malih naroda želimo svoje države i odlično je što je do toga došlo. No, problem je što je do toga u Hrvatskoj došlo s pravim velikim ratom, kod nas s nekim malim. To je jedina tragedija, jer u ratovima nema pobjednika, svi gube...
Preneseno na današnjicu, Litva i Hrvatska gube:
- Nažalost, sustav u današnjoj košarci ne preferira prave košarkaške nacije nego favorizira male. Tragedija je to što Hrvatske nije bilo na SP-u, nije bilo europskog prvaka Slovenije. Ne poštuju se NBA igrači, problema je puno, treba se nešto mijenjati. Olimpijski turniri, SP i EP su natjecanja najboljih i najbolji tamo trebaju sudjelovati...