Među hrvatskom petorkom koja će nas predstavljati na nadolazećem Svjetskom atletskom prvenstvu u Eugeneu nalazi se i jedan debitant, dečko koji je još 2014. baš u tom istom Eugeneu doživio najblistavije trenutke juniorske karijere da bi sada, punih osam godina kasnije, dočekao plasman i na prvo veliko seniorsko natjecanje.
Strpljenja Martinu Markoviću definitivno nije nedostajalo, nije mu nedostajalo ni volje za teškim radom, uvijek je bio tu negdje, uvijek blizu, a sada je njegova upornost konačno i nagrađena. Član Dinamo-Zrinjevca s 26 je godina dočekao svoju priliku i na Hayward Fieldu će nas predstavljati u bacanju diska. Norma od 66 metara je bila previsoka (osobni rekord mu je 63,62), ali svoju je ulaznicu ugrabio zahvaljujući renkingu Svjetske atletske federacije (WA).
- Kad sam čuo da sam upao, doživio sam neopisiv nalet sreće i ponosa. Na samoga sebe, na trenera, na roditelje, na prijatelje... Kako sam ove godine upao za nekoliko bodova unutra, tako sam prošle godine ostao doma kad su bile Olimpijske igre. No, znao sam da će mi se poklopiti jednog dana, znao sam da sam dobar, da radim kvalitetno cijelu godinu, da sam na vrhunskoj razini, da sam ove godine na svim natjecanjima bio među trojicom ili četvoricom najboljih, bez obzira na konkurenciju. Znali smo i trener i ja da smo spremni, samo smo čekali da se sve poklopi - ističe Martin.
Visoke norme
Plan je od početka sezone bio loviti što veći broj bodova za renking, a time i plasman na SP u Eugeneu i EP u Münchenu.
- Norme su izrazito visoke, ove je sezone samo nekoliko ljudi u svijetu bacilo preko 66 metara, tako da je renking bio realnija opcija. Krenuli smo po dobrim natjecanjima bez presinga, natjecali smo se, uživali i hvala Bogu, poklopilo se.
Eugene mu je očito suđen, tu je prije osam godina postao svjetski juniorski prvak.
- Eugene mi je jedan od dražih gradova, s razlogom. I nekako sam već na početku godine znao da ću opet ići tamo. Uvijek se čovjek nada da će sve biti kako treba, ali zna se što se sve može dogoditi, koliko su dobri drugi dečki, koliko se trude i rade. No, eto, hvala bogu, Eugene mi je sudbina. Sigurno ću se nauživati, presretan što idem, ponosan na sebe, znam da ne mogu ništa loše napraviti jer biti u Top 30 na svijetu u bilo čemu je jako, jako veliki uspjeh.
Nije postavio pred sebe nikakve nerealne ciljeve uoči debitantskog nastupa na SP-u.
- Zacrtao sam si da budem tamo sretan i da se zabavim. Radim ono što volim, volim se natjecati, volim bacati disk, a biti u Top 30 u svijetu je ogroman uspjeh. Zamislite da sam 30. na svijetu u tenisu, to bi se smatralo fantastičnim. A atletika je najstariji sport na svijetu i mislim da je time ovaj uspjeh i veći. Toliko je raširena i nikakav novac u njoj ne igra posebnu ulogu. Tko je bolji, taj je tu i to je sve.
Na vlastitom je primjeru naučio koliko je teško probijanje od juniorskog vrha do kvalitetnih seniorskih rezultata.
- Najteže mi je razdoblje bilo od 2016. pa sve do sad, uz koronu i sve ono što je mučilo sve ljude. Ja sam, uz to, imao probleme i s leđima i drugim stvarima, ali eto, nakon šest, sedam godina napokon se sve sleglo, napokon sam zdrav i rezultat toga je odlazak na SP.
Do svjetskog juniorskog trona doveo ga je legendarni Ivan Ivančić, koji je samo mjesec dana kasnije preminuo. Ne treba ni spominjati koliko je to bilo teško razdoblje za mladog Martina, tada još tinejdžera.
- Kod pokojnog Trendže sam bio nepune dvije godine jer sam dotad radio s Antom Pavkovićem kojem sam se i vratio nakon Ivančićeve smrti. Naravno, kao dijete od 16, 17 godina, bio sam vezan za trenera i onda mi se nakon najvećeg uspjeha u karijeri i životu, samo mjesec dana kasnije iz vedra neba dogodilo tako nešto. Imao sam pet minuta sreće i onda takav šok. Ivan Ivančić je jedan od najvećih trenera općenito u povijesti našeg sporta, a Ante Pavković je moj prvi trener, čovjek koji me odgojio, koji je napravio od mene sportaša, koji mi je usadio karakter i znao sam da ću uz njega nastaviti ostvarivati rezultate na vrhunskoj razini, da mi ništa neće nedostajati, što se i potvrdilo. Uvijek je bio tu za mene, pogotovo zadnjih nekoliko godina. Neki drugi trener bi rekao “mali, ti si propao”, a on je imao strpljenja, hrabrosti i ljubavi da izdrži sve sa mnom. Imao je pameti da mi sačuva glavu, da ne potonem, i nakon svih problema koje smo prošli, mislim da je sada vrijeme da počnemo zajedno ispisivati lijepe sportske rezultate.
Martinu je atletika u ovom trenutku glavna preokupacija, ali uspijeva gurati i akademsku karijeru.
- Atletika je prilično zahtjevan sport i ne ostavlja puno prostora, ako želite biti na vrhunskoj razini, da radite uz to osam sati. Ali, paralelno s ovim, uspijevam studirati, profesori na Kineziološkom fakultetu mi izlaze maksimalno u susret, tako da uz sav taj zgusnuti raspored imam vremena i za to.
Još sam zelen
A još uvijek je i dovoljno da može imati ozbiljnih ambicija u atletici.
- U atletici u kojoj snaga i samokontrola igraju ogromnu ulogu, s 26 godina sam još uvijek poprilično zelen. Još u tom razdoblju nisi dovoljno inteligentan, niti je tvoje tijelo dovoljno čvrsto i snažno, to sve dolazi s godinama. Tek za dvije godine uzlazim u one zlatne godine što se tiče mog sporta.
U bacanju diska bi se u Eugeneu mogla voditi jedna od najneizvjesnijih i najzanimljivijih borbi. Svjetski prvak i olimpijski pobjednik Daniel Stahl ove je sezone bacio 71,47, ali ove je sezone već pet puta izgubio od zahuktalog Slovenca Kristjana Čeha. Tu je i čudesni klinac Mykolas Alekna (19), sin legendarnog Virgilijusa, koji je bacio 69,81, pa Andrius Gudžius i Lukas Weisshaidinger koji također bacaju preko 69...
- Mislim da je disk, uz bacanje kugle, trenutno najjača disciplina, iako nijednu ne želim podcijeniti. Otkad se bavim sportom, nikad nisam vidio da u disku imate četvoricu ili petoricu koja mogu bacati 70 metara i “fajtati” se na tim daljinama. Zaista, cijela godina je nekako napeta i neizvjesna, jedan baci 70 m, drugi odgovara, treći se umiješa. Bit će prekrasno i ponosan sam što sam dio najjače generacije bacanja diska. Izborio sam se da budem tamo i mislim da sam to i zaslužio uz svoj rad, rad svoga trenera i brigu svojih roditelja.