U razgovoru za klupski kanal Manchester Cityja Joško Gvardiol prisjetio se svojih početaka, trenutaka koji su mu obilježili karijeru, ali i odgovorio na pitanje kako se prilagodio na život u Manchesteru i igranje u velikom klubu.
- Ne sjećam se kad sam krenuo s nogometom, bio sam jako mlad. Tata me uzeo za ruku i doveo u Trešnjevku, to vam je možda teško izgovoriti, haha... Tamo je počelo moje putovanje. Godinu dana poslije došao sam u Dinamo. Jesam li vjerovao da ću postati ovo što sam danas? Bio sam u Dinamu skoro 12 godina, debitirao sa 17 i nisam pomišljao o tome. Samo sam htio uživati u nogometu. Kad sam zaigrao za prvu momčad, pomislio sam da bih mogao napraviti nešto. Onda je došao Leipzig...
Svega dva tjedna nakon debija sa Dinamom već je bio čovjek odluke. Imao je 17 godina i devet mjeseci kada ja zabio u 1:0 pobjedi protiv zaprešičkog Intera.
- Imao sam više prilika da zabijem, na kraju sam zabio jedan. A onda sam tramvajem otišao doma. Nisam imao vozačku, nisam htio nekom smetati jer je bila kasna utakmica i svi su htjeli ići doma. Sjeo sam na tramvaj. Jesu li me prepoznali? Nekako su svi navijači ušli sa mnom. Pokušao sam se skriti, ali to je bilo nemoguće...
Brzo je došla i reprezentacija, a premijernu utakmicu na velikom natjecanju odigrao je protiv Engleske na Wembleyu.
- Prva utakmica protiv Engleske na Wembleyu. Na putu do stadiona tresao sam se, imao sam 18-19 godina, nije bilo lako. Prva utakmica i odmah u prvih 11. Taj pritisak na terenu obično nestane, ali sjećam se puta do stadiona, bilo je, uh...
U Cityju je, naravno, ima posebno dobar odnos sa suigračem iz reprezentacije Mateom Kovačićem.
- Jako smo bliski. Puno mi pomaže svaki dan, što god treba, tu je. Rekao bih da sam njegov mlađi brat. Lijepo je imati nekog uza se. Kad sam došao u Njemačku, nisam imao nikoga jer Dani Olmo bio je tada na Olimpijskim igrama. Bio sam novi dečko, novi jezik, novo okruženje... Ovaj put bilo je puno lakše.
A kako je živjeti u Manchesteru?
- Već se osjećam kao kod kuće, jako mi se sviđa sve osim vremena. To je tako. Sve što trebam je tu, presretan sam.
Prvi trofej po dolasku u City bio je Uefin Superkup u Ateni, a onda je podigao i pokal svjetskog klupskog prvaka.
- Najbolji način ući u sezonu, vjetar u leđa. To sam baš trebao, kao i ostali. Nadam se da ćemo podići još trofeja do kraja sezone. Svjetsko klupsko prvenstvo? Znali smo da neće biti lako, razgovarao sam s Kovačićem prije turnira. Rekao je da nikad ne znaš s momčadima s drugih strana svijeta, igraju drugačiji stil nogometa. U polufinalu nije bilo tako lako, ali prošli smo. A u finalu smo se mučili, ali smo se izvukli i zato smo najbolji na svijetu.
O ciljevima za budućnost nije puno govorio.
- Ne volim govoriti o budućnosti. Samo želim, a i ne ja, svi u svlačionici, ostati zdravi jer znamo koliko su ozljede teške u ovom sportu, čak i kad se vratiš uvijek se mučiš. To mi je cilj za ovu sezonu, a za iduću ćemo vidjeti. Možete me opet pitati.