Već u pripremi utakmice sa Shkupijem dalo se naslutiti kako Antu Čačića ‘‘žulja‘‘ ozbiljan problem. Iz njegove retorike naslućivalo se kako u Dinamovoj momčadi nema dovoljno mjesta za sve ‘‘one koji moraju igrati‘‘...
Čačić je na press konferenciji poslao poruku svojim igračima: - Ne treba gledati na način ‘‘sad nisam startao, trener me izvadio, više me ne vidi‘‘... Svi zaslužuju biti ovdje, a o tome kada ćemo i kako koga koristiti ovisi o puno toga, pa i o suparniku.
A suparnik je Dinamu u utorak navečer bio prvak Sjeverne Makedonije. Niti zagriženi sakupljači nebitnih podataka niti pasionirani ljubitelji nogometne igre u momčadi Shkupija nisu pronašli nijednog poznatog igrača. Prije dolaska u Maksimir vedete Shkupija medijskog su se tretmana dočepale ponajprije raritetnim bizarnostima: umjesto u hotelima spavaju po restaurantima i plažama, a u trenucima dokolice obračunavaju se sa zaštitarima u noćnim klubovima. Uzgred, prvenstvo Sjeverne Makedonije počinje tek za tri tjedna...
Prevladavao je dojam kako protiv tog i takvog suparnika Čačić ne bi trebao imati problem sinkronizirati taštine svojih igrača i pronaći vlastitu viziju igre. Rezultat (2-2) sugerira da nije uspio...
Pokazalo se da improvizacije na lijevom boku ne prolaze niti protiv Shkupija (Ljubičić nije bek, baš kao što nije niti Bočkaj). Na ozljedu Šutala nadovezala se indisponiranost cijele zadnje linije s lošim procjenama vratara Livakovića. No, ishodište problema – igru prema naprijed, Čačić evidentno nije riješio na adekvatan način. Kroz sustav 4-1-3-2 isturio je Petkovića i Drmića, a iza njih postavio tercet: Špikić – Ademi – Ivanušec. Ubojitost te koncepcije narušavao je čovjek po imenu Faustin Senghor, stoper iz Senegala kojega je Sedloski gurnuo u veznu liniju.
Usput, tog su anonimusa prošle subote namlatili zaštitari u nekom skopskom noćnom klubu.
U predočenom konceptu Dinamove igre nije bilo mjesta za Mislava Oršića. U opservaciji kako ‘‘nekim igračima treba duže vrijeme da dosegnu formu‘‘ Čačić je očigledno mislio na Oršića, igrača kojega je većina ovdašnjih medija proglasila ključnim čovjekom i prevagom ‘‘modrih‘‘ u borbi za naslov prošle sezone.
Statistički, Čačić bi mogao biti u pravu. Oršić niti prošle godine tijekom srpnja nije dosegao optimalnu razinu golgeterske forme: u četiri je nastupa postigao jedan gol (protiv islandskog Valura). Međutim, ovdje je slovo o najboljem strijelcu Dinama u europskim natjecanjima. S 23 pogotka Oršić je uvjerljivo prvi na vječitoj listi najboljih maksimirskih golgetera, ispred Slavena Zambate i Igora Cvitanovića (po 15).
U konstelaciji odnosa, gdje Ademija vidi kao središnju polušpicu, a Ivanušeca gura na bok, Čačić de facto otvara dvojbu: Špikić ili Oršić? Maksimirski je stožer u utorak odlučio Oršića držati na klupi, u svojstvu ‘‘jockera‘‘. Većina je izvjestitelja maksimirske utakmice konstatirala da je Mislav Oršić postao izravnom žrtvom Čačićeve taktike. I većina je – u pravu.
Dolazak Josipa Drmića u Dinamo, kod Čačića i suradnika mu, stvorio je posvemašnju konfuziju. Pokušavaju pronaći raspored i način igre u kojemu bi mogli funkcionirati svi krucijalni igrači, ponajprije Drmić i Petković. Za trenera Dinama ‘‘enigma Petković‘‘ ne postoji. Čačić doživljava Petkovića isključivo kao središnjeg napadača, a ne playmakera.
Čak mu je podario i kultnu ‘‘plavu devetku‘‘. Ali, u podrobnijoj analizi Dinamove igre mnogi će kroničari ustvrditi kako je nakon odlaska Lovre Majera, Bruno Petković najbolji razigravač među igračima ‘‘modrih‘‘. Teško se argumentirano suprotstaviti toj tezi. Osim idejom da bi Dinamo trebao mijenjati sustav igre.
Međutim uigravanje novog sustava (poglavito 4-4-2) iziskuje proces i vrijeme, kojega u Maksimiru trenerima uvijek nedostaje. Stoga pribjegavaju improvizacijama (slučaj s lijevim bekom) ili prinudnim rješenjima. A Dinamova igra pritom izgleda tragikomično. Kao u susretu protiv Shkupija. I zato spominjanje Lige prvaka u kontekstu ove utakmice zvuči kao loše ispričani vic...