Andrej Kramarić nastavlja impresionirati rekordima, zabio je stotinu golova u ligama Petice, pitali smo ga kako mu to zvuči?
- Fenomenalno. Posebno kad shvatiš da to nije napravilo puno igrača, a bilo je mnogo i većih i boljih u prijašnjim godinama, koji su igrali u bitno značajnijim klubovima. Zvuči nestvarno. To je zadovoljstvo, ali i dalje se osjećam dobro, igram, veselim se nogometu, nadam se da ću ostati zdrav i nastaviti zabijati. Neka bude ta brojka i veća.
Možda i 150?
- Teško baš toliko. Kako god bude. Zdravlje je sada super. Imam svoj ritam, nemam skoro nikakvih problema - kazao nam je Kramarić, koji je nakon dvije godine dao intervju Za SN.
Jeste li mogli očekivati takav domet prije osam i pol godina kad ste iz Rijeke odlazili u Leicester City?
- Sjećam se kao jučer kad sam imao 18 godina i bio u Dinamu. Sve je proletjelo. Nisam ni sanjao da ću biti legenda jednog kluba u Njemačkoj, te da ću zabiti toliko golova u Bundesligi.
Jesu li vam čestitali u klubu ili čekaju da još dvaput zatresete mrežu, pa da dođete do stotinu prvenstvenih pogodaka za Hoffenheim?
- Čekaju još dva gola da zaokružim stotku u Bundesligi.
Ionako je najbolji strijelac i asistent u Hoffenheimu svih vremena u najvišem rangu njemačkog nogometa. Najbolja utakmica bila mu je s Borussijom Dortmund, u kojoj je zabio četiri komada.
- Najdraža mi je. Igrali smo za plasman u Europsku ligu na njihovom stadionu, trebali smo dobiti, završilo je 4:0 za nas, dao sam sva četiri gola, ne događa se baš često. Nikad se nije ni dogodilo, jedini sam na Signal Iduna Parku postigao četiri pogotka u jednom susretu.
Postoji li najdraži gol?
- Jedan od dražih mi je sigurno prvi za Leicester protiv Arsenala. To je bila posebna emocija, kao i prvi u Bundesligi u Bremenu protiv Werdera. Dakako da su u toj kategoriji i golovi protiv Bayerna jer to su najteži pogoci protiv najboljih. Istaknuo bih i drugu utakmicu s Dortmundom prije nekoliko sezona kad smo prvi put u povijesti izborili Ligu prvaka. Zabio sam za pobjedu. Našlo bi se toga.
Tresli ste mreže iz slobodnjaka, udarcima iz daljine, koji vam je gol bio posebno lijep?
- U Freiburgu, poludribling pa s dvadesetak metara u rašlje. Bilo je i predivnih slobodnjaka...
Stari strijelci su znali reći da su golgeteru golovi kao djeca, da se ne može odlučiti koji mu je najdraži...
- Ima i toga, pogotovo je teško izabrati kad ih puno zabiješ. Na kraju je najbitnije da je lopta prešla crtu.
Jedini ste Hrvat u moderno doba, nakon Davora Šukera, koji je dao dvadeset ili više golova u jednoj prvenstvenoj sezoni i jedini sa stotkom u ligama Petice. Opet usporedba sa Zlatnom kopačkom, godi li vam to?
- Već su mi dosadne te usporedbe, iako je činjenica da mi je Šuker bio idol i jedan je od najvećih hrvatskih igrača ikad. Jedino je Luka Modrić ispred njega. Hrvatsku su ljudi nakon 1998. više-manje znali zbog Šukera, dakako da je lijepo stajati uz njegovo ime. Međutim, jako rijetko igram poziciju napadača, pa mi se teško komparirati s njim.
Mnogo je puta igrao kao krilo ili veznjak...
- U zadnje vrijeme igram “osmicu”. U 3-5-2 sustavu djelujem kao desni vezni. Ispred mene su dvije špice. Naravno da imam slobodu kretanja prema naprijed i nalazim svoj prostor. Nedavno sam pročitao izjavu Thomasa Müllera, koji je za sebe rekao: “Ja sam Raumdeuter”. To bi se moglo prevesti kao tumač prostora. Za mene je on jedan od najvećih igrača svih vremena Bayerna i Njemačke. Niti je brz, niti bilo što posebno, a zabijao je i asistirao možda najviše u povijesti bavarskog kluba. Čovjek bez pozicije, a uvijek je negdje naprijed. To sam i ja. Raumdeuter. Pronalazim prostor, čitam igru i pokušavam se naći u opasnim situacijama za gol. To je način igre. Müller je i “desetka” i ofenzivni vezni, i lijevo i desno, tamo gdje je najopasniji za postići pogodak ili za asistenciju.
Vaš nekadašnji trener Tomislav Ivković kaže da ni sa čime dobrim što ste napravili nije iznenađen, ali je iznenađen što niste zaigrali u Bayernu.
- Pa čujte, imao sam tri puta Bayern. Jednom je bilo zapravo skoro i riješeno. Tu poruku neću nikad zaboraviti, to ću možda ispričati poslije karijere. Mislio sam da je sve riješeno i gotovo, da idem u Bayern, a na kraju se ipak nije dogodilo. Šteta, ali ne žalim. Možda u nekom drugom životu... - nasmijao se.
Koje godine je to bilo skoro sve riješeno?
- Vezano je s Julianom Nagelsmannom, tako da vam je sve jasno.
Posebno se konkretno pisalo da ga dovode 2020. godine, a onda su na kraju uzeli Choupo-Motinga. U posljednje dvije sezone manje ste zabijali, u protekloj šest u prvenstvu, u tekućoj deset. Koji su razlozi?
- To je pitanje realnosti kvalitete i pozicije kluba. Nismo na toj razini da bismo se borili za vrh lige. Moramo biti objektivni i tako reći. To nije Hoffenheim koji je oduševljavao cijelu Njemačku i igrao nogomet. Sad se više borimo, nismo u zadnjoj trećini, a kad je tako ne stvaramo ni dovoljno prilika. Ne mogu si zamjeriti da sam promašio šanse. I da je išlo sve idealno, moja brojka ne bi bila puno veća. Nadam se da će priča završiti sretno utoliko što ćemo ostati u prvoj ligi.
I Hoffenheim i Leicester sada se bore za ostanak...
- To je vrlo jednostavno objasniti. Nekoliko pogrešaka s menadžerske strane, nekoliko igrača koji nisu na razini kluba, te automatski i najbolji nogometaši, kao u Leicesteru, daju desetak posto manje, što se itekako osjeti. Leicester ne izgleda dobro, ali mislim da će se na kraju izvući. Vjerujem da ćemo i mi i oni izboriti ostanak. Morat ćemo uzeti još dva-tri boda da budemo sto posto sigurni. Nije bilo bajno. Nadam se slavlju.
Momčad nije kakvu biste željeli, razmišljate li o odlasku? Ugovor vas veže do 2025. godine, no za vas su zagrizli klubovi iz Saudijske Arabije, a možda nisu jedini...
- Vidjet ćemo. Jako se dobro osjećam. Ponavljam riječi Luke Modrića - dok se god jako dobro osjećam, moćno na terenu i bez ozljeda, imam i ambicije. Uživam u nogometu i volim ga, igrat ću ga dok god mi to zdravlje bude dopuštalo. Tako je i s reprezentacijom. Što reći? Legenda sam Hoffenheima, ovdje uživam status Boga. To zapravo nisam mogao niti sanjati. Nisam razmišljao niti da ću dati stotinu golova u Petici, ali to je nešto što igrački može doći, međutim, da imam ovakav tretman u jednom njemačkom klubu kao Hrvat, to nikad ne bih rekao da je moguće. I sad mijenjati tako nešto za možda neki drugi klub? Ne znam. Tu je i financijski aspekt jer nemam baš puno prostora za pregovore. Sretan sam, obitelj je sretna. Samo “nemoralna ponuda” mogla bi me nagnati da razmislim o odlasku iz Hoffenheima.
Ako bi Lionel Messi došao u Saudijsku Arabiju, recimo, u Al Hilal kako se piše, te bi vas zvao isti klub da budete suigrači, to bi vas zagolicalo?
- Pa onda bih išao pješke! - nasmijao se ponovno Kramarić.
Kad pogledate dosadašnju karijeru, koju biste si ocjenu dali?
- Teško bih dao brojčanu ocjenu. Sretan sam i zadovoljan, mislim da bi se svaki čovjek na svijetu mijenjao za moju poziciju, posebno kad se vratim u mlade dane. Kao klinac bio sam najbolji igrač i strijelac Dinamove škole, pa kad vidim da sam izgubio dvije-tri godine u Dinamu na takav način kakav je bio, da sam morao ići puno težim putem, odlično je ispalo. Mnogi moji prijatelji nisu uspjeli proći taj put i ostali su zabetonirani u realnosti hrvatskog života. Moram biti sretan što uživam u ovakvom statusu, u ovakvoj ligi i ovakvom svijetu. Također moram biti sretan i ponosan što živim ovakav život. Jasno je da sam od malena očekivao kako bih mogao biti vrhunski igrač. No u nogometu se sve brzo događa, prevelika je konkurencija, mlađi dolaze, jedan 18-godišnjak vrijedi po nekim stranicama puno više od Luke Modrića. Vrijednosti sudovi su se poremetili, to je za mene glupost. Nije lako ostati desetak godina na visokom nivou. Opet, kad vidiš što rade Modrić, Messi, Ronaldo, to je nerealno. Teško za opisati. Presretan sam svojom karijerom.
Je li ostala bol što u Dinamu niste doživjeli velike utakmice i ovacije navijača?
- Jasno. Dinamovo sam dijete, iz Zagreba, ali svi znaju kakav je bila priča sa Zdravkom Mamićem. Nažalost, tako je završilo. Izborio sam se na drugačiji način. Jako sam puno naučio iz toga, ne bih bio takva osoba i takav igrač da tako nešto nisam prošao u životu.
Postoji li kod vas ideja da odigrate jednu sezonu u Dinamu?
- Vidjet ćemo. Kad bih ponovno igrao za Dinamo, volio bih da to bude na visokom nivou, da mogu pružiti dobar nogomet. Ako mi to godine ne dozvole, ne znam koliko je to smisleno... Svjesni smo da u Maksimiru igraju najbolji hrvatski mladi igrači, oni trebaju nositi klub i otvarati si put za budućnost. Nisam siguran koliko je objektivno očekivati da dođem kao stariji igrač i vodim Dinamovu igru, koliko god bi bilo lijepo da ponovno zaigram u plavom dresu. Kao Dinamovo dijete.
Upisali ste HNS-ovu trenersku akademiju, znači da planirate u stručne vode?
- Da ste me prije tri-četiri godine pitali mislim li biti trener, rekao bih – nema šanse. Međutim, u međuvremenu sam promijenio niz trenera i vidio koliko svaki može utjecati na momčad. S istom ekipom napraviti odličan rezultat ili apsolutno ništa. Mislim da imam oko za igru, kao tumač prostora, kako sam opisao svoju ulogu na terenu. To je opcija, nije to još nikakva odluka, vidjet ćemo nakon karijere koliko ću biti spreman za to. Akademija mi je dodatno obrazovanje i mogućnost za nešto raditi nakon karijere.
Koji trener vas je impresionirao?
- Nema diskusije, to je Julian Nagelsmann. On se ne može uspoređivati s niti jednim trenerom s kojim sam radio. Na kojoj je razini gledao na stvari, s kakvim je očima gledao nogomet, sa svim sitnim detaljima i zahtjevima, to nikad prije nisam vidio. Jako sam puno naučio u tih 3,5 godine koliko je bio s nama u Hoffenheimu. Stigao je kao najmlađi trener Bundeslige u povijesti, impozantno je da je tako mlad čovjek imao tako jasnu viziju i stav. S njim smo igrali daleko najbolji nogomet. Bili smo odmah iza Bayerna po kvaliteti igre, što je nevjerojatno za Hoffenheim.
Teška je pogreška Bayerna što su ga smijenili?
- Ne bih se htio miješati, ali bila je to pogreška. Međutim, i neke su druge stvari vjerojatno bile u pitanju. Nakon svih tih događanja u klubu, gdje je cijela situacija bila uzdrmana, nisu me čudili lošiji rezultati. Moram spomenuti da mi je nakon odlaska Lewandowskog bilo jasno da to neće biti ista ekipa.