MOJA VEČERA S NICOLE KIDMAN Slavna glumica otkrila novinarki Jutarnjeg: 'Od svega u životu želim samo poživjeti dovoljno dugo da dočekam svoje unuke'

Ne trebate ni znati da je riječ o jednoj od najvećih holivudskih glumica današnjice, kada ona uđe u prostoriju, svi zanijeme kao hipnotizirani, sve su oči uprte u nju. Ona odiše gracioznošću i samouvjerenošću, iako to ne izvire samo iz njezine besprijekorne ljepote, pa čak ni iz njezine savršene haljine koja joj savršeno pristaje.

Nicole Kidman (51) udobno se smjestila u pozlaćenoj vintage fotelji u stilu kakve moderne princeze kad sam ušla u predvorje slavnog hotela Four Seasons u Sankt Peterburgu, gdje se trebao održati intervju sa slavnom glumicom. Za mnom je ušlo još nekoliko kolega i sve nas je redom diskretno odmjerila. Pogledala je svakog ravno u oči, srdačno se osmjehnuvši. “Woow, vi ste jedna jako zgodna družina”, komplimentirala nam je.

Dočekala nas je bez imalo napetosti i nervoze, barem se tako činilo, iako će nam nekoliko minuta poslije priznati da je cijelo svoje djetinjstvo i mladost bila izrazito sramežljiva i introvertirana te da je tek u posljednjem desetljeću sa zrelošću dobila toliko željenu samouvjerenost. Vrlo visoka i tanka, izrazito svijetle puti, Nicole Kidman nije samo talentirana glumica i lijepa žena, ona je, svjedočili smo iz prve ruke, definitivno - pojava.

Tisuće ruža

Oskarovka, aktivistica i ambasadorica dobre volje prošli je tjedan u Rusiji otvorila ekskluzivnu izložbu ženskih Omega satova, čije je zaštitno lice. Izložba “Her Time”, koja pokazuje evoluciju ovog brenda u stvaranju satova za žene, postavljena je u jednoj od najljepših građevina u Sankt Peterburgu iz 18. stoljeća, pozlaćenih stropova s ​​impresivnim kristalnim lusterima i mramornim podovima. Totalni luksuz, baš kao Omegini satovi, upravo kao Nicole. Povodom otvorenja luksuzni švicarski brend organizirao je koktel party i večeru, na kojoj su prisustvovali međunarodni mediji, među kojima i Jutarnji list.

Večera je bila spektakularna, servirana u palači Marble, na staklenom stolu koji je bio ispunjen tisućama svježih ruža u bijeloj i nježnoružičastoj boji. Dvjestotinjak gostiju bilo je raspoređeno na dva stola, a za našim je sjedila i Nicole. Vojska ugostitelja sinkronizirano je donosila jela u sljedovima, a servirani su ravioli od rijetkog kamčatskog raka posuti zlatnim prahom, školjke u aioli umaku, govedina tataki i razni drugi specijaliteti koji bude sva čula. Večer, čiji je domaćin bio predsjednik i izvršni direktor OMEGA-e Raynald Aeschlimann, uveličali su brojni visoki ruski gosti, poput modnog dizajnera Igora Chapurina, pjevačice Inne Malikove, glumca Pavela Voye i njegove supruge, gimnastičarke i TV voditeljice Lyasan Utiasheve. Bilo je tu i glazbenih iznenađenja poput ženskog zbora, čije su članice bile odjevene u anđelice, te plesnih nastupa koji su uz ritmove Madonnina “Voguea” zagrijali atmosferu u palači…

holivudska diva Nicole Kidman s novinarkom Jutarnjeg Marijanom Sever Tot

Luksuzni brend eventom je želio ispričati priču o svojim satovima pa je svim svojim uzvanicima odlučio pokazati svu raskoš Sankt Peterburga, koja se podudara s onom Omeginom.

Odsjeli smo u jednom od najboljih hotela, luksuznom Four Seasonsu, a Omega je goste povela na turu brodom po rijeci Nevi, u posjet muzeju Hermitage, jednom od najvećih, najljepših i najstarijih muzeja na svijetu, nekadašnjoj rezidenciji ruskih vladara.

Pogled na prošlost

S Nicole smo razgovarali prije večernjeg eventa, u spomenutom hotelu, a glumica je vrlo otvoreno odgovarala na novinarska pitanja, koja nisu bila unaprijed najavljena. Vrlo je sofisticirana i definitivno izgleda mlađe nego što uistinu jest. Djeluje srdačno i toplo, a s druge strane, u sebi ima i tu vrlo profinjenu aristokratsku crtu. Elokventno je odgovarala na pitanja, svaki njezin odgovor odlično je sročen, reklo bi se: vidi se da je to već prije radila.

Govorila je o svojim najvećim životnim strahovima i planovima, djeci i suprugu Keithu Urbanu, koji je, kako je rekla, njezina srodna duša. Premda Nicole ima četvero djece, dvoje posvojenih iz prethodnog braka s Tomom Cruiseom, Conora (23) i Isabellu Jane (25), te dvije kćeri iz braka s Keithom Urbanom, Faith Margaret (7) i Sunday Rose (10), u intervjuu se uglavnom referirala na majčinske brige sa svojim mlađim kćerima. Navodno ju je od starije djece distancirala scijentologija. Pričala je i o svojim nadolazećim filmovima, pokretu #MeToo u Hollywoodu, svojim roditeljima, majci koja ju je odgojila kao feministkinju te planovima da jednog dana nauči ruski i odigra Čehova.

Budući da smo tu, u Rusiji, zbog Omege, čiji satovi definiraju vrijeme, kako gledate na vrijeme i prolaznost?

Vrijeme je iznimno dragocjeno. Toliko je toga što još želim napraviti, ali posebno sada, kada sam majka, ne želim ga uludo trošiti. Imam dvije male djevojčice koje me konstantno trebaju. Sinoć sam bila na telefonu do 4 ujutro, sređivala razne školske situacije, jedna od mojih kćeri je prehlađena i to je tako, žongliram na veliko. S druge strane, srećom, imam i prekrasnog, fantastičnog partnera koji je pravi posvećeni otac i kada mene nema, drži kućanstvo pod kontrolom. Međutim, postajem sve svjesnija koliko je malo vremena i koliko još toga želim učiniti.

Za što biste željeli imati više vremena u životu?

Samo bih voljela imati više vremena. Jedino što želim je živjeti dulje. Ne znam što me čeka u životu, ali voljela bih biti blagoslovljena i imati priliku da vidim svoje unuke. To je najveća stvar koju želim i to mi obično potjera suze na oči. Neki sam dan pričala sa suprugom i rekla sam mu: Bože, kako je ova godina proletjela, jesmo li dovoljno napravili? On je vrlo pragmatičan i skroman pa mi je rekao: “Sretan sam u ovoj fazi svojeg života i učinio sam sve što sam mislio da ću napraviti, pa čak i više”. I volim tu ravnotežu između nas dvoje, jer me uvijek podsjeti da trebamo živjeti baš u ovom trenutku. Kao par možda smo se mogli naći kad smo imali dvadeset godina, ali upoznali smo se kada smo navršili 40 i još možemo imati sve. Čak i unuke, koje ja toliko priželjkujem, a on mi na to kaže: “Nicole, polako, bit će što mora biti”. Zato ga toliko volim, jer smo zajedno potpuno u balansu.

Kada gledate u prošlost, biste li voljeli ipak nešto promijeniti?

Kao dijete bila sam prilično introvertirana i sramežljiva, čak i kasnije, u svojim dvadesetima i tridesetima. Iako bih voljela da sam bila malo otvorenija prema svemu, istodobno sam tu gdje jesam upravo zbog toga. Često sam se znala pitati jesam li zbog toga propustila neke stvari u životu, ali istodobno mi je ta introvertiranost omogućila da čitam i apsorbiram stvari i dovela me do glume. Također me zaštitila od odlazaka na zabave, lude provode, odnosno mjesta koja bi bila opasna za moju dobrobit, a s druge strane omogućila su mi da dublje uplovim u umjetnost. I tamo sam istraživala više i dublje nego u svojem stvarnom životu. Imam divlju maštu. Odrasla sam sanjareći pa onda i snažno osjećam stvari, jako sam osjetljiva na svijet oko sebe i to mi omogućuje da dublje proniknem u likove koje igram. Kao glumac zbilja imaš tu povlasticu da svijet gledaš kroz različite leće. Dosad sam uvijek vrlo dobro i uspješno znala uskočiti u tuđu psihu.

Jeste li i dalje sramežljivi?

Nisam najekstrovertiranija osoba, ali mnogo se ugodnije danas osjećam u svojoj koži. I kad uđeš u prostoriju, ne gledaju svi u tebe, svatko ima svoj život i vlastite preokupacije, a svi smo mi maleni dio svega toga. I to trebamo uvijek imati na umu. Svejedno, ima i sad trenutaka kada sam sramežljiva, primjerice na nekom filmskom setu i time, naravno, najviše štetim sebi. Ponekad na tome moram ozbiljno poraditi jer mi glumci moramo imati ideje i biti kreativni u sobi prepunoj stranaca i kamera. Treba znati isključiti okolinu i fokusirati se na ono što je bitno. To je najveći izazov, ali kada to premostite, sve je mnogo lakše.

Kako vam se svidjela Rusija?

Nikad nisam bila u Rusiji, čak i sam dolazak ovamo, u Sankt Peterburg, izvanredan je jer sam dobila priliku za jedno novo iskustvo. Voljela bih da sam dovela i svoju obitelj da to vide. Mislim da je ovaj grad slabo eksponiran s obzirom na svoju ljepotu. Kao turistkinja, naprosto sam oduševljena i voljela bih se vratiti opet, s obitelji, pogledati operu, balet, obići malo kulturne znamenitosti. Inače, odrasla sam na ruskoj literaturi i samo saznanje o mjestu gdje je Dostojevski napisao “Zločin i kaznu” i ostale lokacije gdje su nastale najveće ruske novele me oduševila. Zbilja, još kao djevojčica, sa svojih 10, 12 godina, čitala sam Ruse i Francuze. I upravo sam zbog tih knjiga postala glumica.

Rekli ste da ste čitali ruske pisce, koga biste najradije voljeli igrati?

Oduvijek sam željela igrati Čehova u Rusiji, sanjala sam o tome. Ali to bi trebalo napraviti na ruskom jeziku jer tek tako djelo može imati dubinu i autentičnost. Za jedan film koji sam snimila počela sam učiti ruski i moram reći da je to jako težak jezik. Rekli su mi da je Karl Marx naučio ruski u 55. godini, nisam sigurna je li to istina, ali za mene je to inspiracija. Za to trenutačno nemam vremena, ali tko zna, možda i uspijem u sljedećih 30 godina. Voljela bih igrati Čehova, a kada bih morala odabrati samo jedno djelo, bila bi to drama “Višnjik”.

Kako gledate na feminizam i pokret Me Too u Hollywoodu?

Odgojena sam kao feministkinja i ono što je najvažnije za mene u tom pokretu je jednakost. Jednaka prilika, a ne dominacija. Tako me moja majka učila. Žena ne bi smjela propustiti dobru poziciju u nekoj tvrtki samo zato što je žena. Očito postoje fizičke razlike između nas i to nas čini drugačijima, ali prije svega tražimo jednake mogućnosti, iskorjenjivanje nasilja nad ženama, pravedni pravosudni sustav. Čak i u mojem poslu, što je meni najpoznatija prizma, postoji nejednakost u plaćama, a žene, isto kao i muškarci u ovom biznisu, rade jednako dobro i marljivo. Riječ je o poštivanju i to se, nažalost, slabo i sporo mijenja. Svoju djecu odgajam tako da vole jednako sve građane svijeta. U tom slučaju podržavam svaki oblik sestrinstva, gdje će međusobna potpora ipak donijeti neke promjene. Naravno da nitko ne želi iskorijeniti muškarce, nego omogućiti jednakost.

Što vas je obilježilo u najranijim godinama života, odnosno koliko vas je obitelj odredila?

Odgojile su me knjige, a obitelj me naučila da je intelekt najveći plus u životu. Moji roditelji bili su akademski obrazovani pa im je bilo vrlo važno da imam dobre ocjene, i to u državnoj školi, jer dok sam bila dijete moja obitelj nije imala mnogo novca. Moj se otac izgradio iz radničke klase. Tek kasnije je doktorirao na psihologiji i bio u mogućnosti promijeniti naše živote i živote drugih kroz akademsku zajednicu. Majka ga je podupirala. Podigla je dvoje djece i odrekla se mnogočega, a također je i radila uz sve to kako bi moj otac diplomirao. Potom je podigla svoje kćeri da imaju život kakav ona sama nije imala. To mi je jako dirljivo i mislim da su mnoge žene iz generacije moje majke vjerojatno odustale od svojih velikih planova kako bi podigle svoje kćeri, sinove i bile podrška muževima. Zauvijek ću joj biti zahvalna zbog onoga što je učinila. I još joj to pokušavam vratiti. Ali ona je također vrlo suosjećajna žena s jakom društvenom svijesti, kao i moj otac, koji je otišao iz biokemije u psihologiju, gdje je započeo raditi s djecom. Bili smo okruženi djecom cijelo vrijeme, posebno tinejdžerima koji su patili od shizofrenije ili depresije i drugih mentalnih zdravstvenih problema. To je postala njegova ostavština. U duhu tih njegovih postignuća otvorili smo veliku kliniku u Sydneyju za tinejdžere i obitelji koje se bore s mentalnim zdravljem. Mnoga djeca nisu imala novca za tretmane kod mojeg oca, a on ih je svejedno primao, bez ikakve naknade. Ponekad bi ta djeca ostala i kod nas kod kuće i zbog toga smo imali vrlo ispunjeno djetinjstvo.

Uskoro izlazi vaš novi film, “Aquaman”, koji je zapravo svojevrsna bajka. Kako gledate na filmske bajke?

Imam tri filma koji će uskoro imati premijeru, ali mojoj djeci je najvažniji “Aquaman”. Dječaci u školi oduševljeni su činjenicom što sam ja u tom filmu, a to je mojoj kćeri trenutačno najvažnije. “Nadam se da sam u njemu”, rekla sam joj ranije. “Bolje ti je da si u njemu jer sam to razglasila po cijeloj školi”, uzvratila mi je. Film bi trebao izaći oko Božića. Poznajem redatelja Jamesa Wana, on je Australac, i mislim da će to biti velik film, u kojem mogu uživati i djeca i odrasli. Riječ je o majci koja se mora odvojiti od svojih sinova i zatim se nositi s time. Ne smijem ništa reći, vjerojatno sam već sad rekla previše. DC Comics je vrlo oprezan oko puštanja informacija van. Što se tiče mojih drugih filmskih izbora, trenutačno me moja kći nagovara da sa mnom pogleda “Male laži”, ali zbog specifične uloge u kojoj je dosta izražena moja seksualnost još nisam popustila. Međutim, ona je već vidjela isječke. Međutim, u konačnici mislim da je dobro dopustiti djeci da vide ono što radite jer vas tako mogu bolje razumjeti i poslije možete, naravno, o svemu tome porazgovarati.

Razmišljaju li vaša djeca o glumačkim karijerama?

Oni samo sanjaju - sanjaju o mnogim stvarima - što ja potičem. Ne opterećujem ih mnogo obvezama poslije škole. Jedna moja kći svira violinu, a druga voli raditi filmove. Stalno nešto snima. Imaju mnogo vremena za igru, što mi potičemo. Svakog poslijepodneva mnogo je djece u našoj kući. I oni se samo igraju, nisu na mobitelima i tabletima, nego trče po dvorištu, igraju se i stvaraju, tako da obično imamo šestero, sedmero djece u dvorištu nakon škole, što je sjajno. To je moj način da imam veću obitelj.

Upravo je objavljeno da je film “Boy Erased” dobio preporuku za nominaciju za Oscara. Što vas je privuklo tom filmu?

Joel Edgerton, koji je australski redatelj, napisao je ulogu za mene. U tom sam čudesnom položaju gdje će povremeno neki pisac ili redatelj reći - ovo sam napisao za vas. Joel je moj jako dobar prijatelj i htjela sam podržati taj film. Predstavit ćemo ga na Toronto Film Festivalu. Imam još jedan film u konkurenciji tamo koji se zove “The Destroyer”, u kojem igram glavnu ulogu, dok u “Boy Erased” igram sporednu. Ta dva filma posve su drugačija i to je ono što me privlači. Uvijek gledam da su uloge drugačije, da je to nešto što dosad nisam radila ili da za mene ima neko osobno značenje. Ne zanima me veličina uloge, nego istraživanje koje će mi ona ponuditi.

Koliko vam je važno javno mišljenje?

Kao glumica nisam posve sigurna što to podrazumijeva. Što se tiče odabira uloga, smatrat ću se otpadnicom jer oduvijek plešem u ritmu vlastitog bubnja. Čak i ako u nečemu ne uspijem, nema veze - to je bio moj izbor. Ako je to bilo zbog mene, preuzet ću krivnju. Međutim, ne želim raditi nešto ako u to ne vjerujem, samo zato što me netko molio da to napravim. To je umjetnički vrlo opasno. Uvijek sam govorila da želim biti hrabrija s godinama, ali u skladu s onime što mislim i vjerujem. Naš identitet se mijenja s vremenom, svi rastemo i bolje razumijemo stvari. Uvijek treba pomicati granice bez obzira na to što drugi misle. To je teže, ali izvedivo.

Nicole Kidman

Znanstvenici napominju da bismo se svi uskoro mogli približiti tome da živimo sto godina i veliki su izgledi da se toliko drastično promijenimo da bismo zapravo mogli živjeti dva života. Kakav je Vaš stav o tome da se educirate i postanete netko sasvim drugi?

Moja je sestra u 48. završila pravo. Ima šestero djece i htjela je nešto učiniti za sebe. U četrdesetima se odlučila na tako velik korak. Bila sam impresionirana time. Sada radi u projektima koji su socijalno angažirani i to je divno. Postoji mnogo toga što bih i sama voljela proučavati. Ponekad sam frustrirana zbog količine stvari koje neću moći pročitati, vidjeti ili razumjeti. Što se tiče vlastite reintegracije, počela sam se baviti produkcijom filmova, što je zabavno i osnažujuće. Zapošljavam ljude i susrećem se s mladima i kada vidim kako oni razmišljaju i funkcioniraju, što žele od života, to mi je dosta otvorilo oči. I televizija je sve moćnija, postala je jednako važna kao film. Dosta se ljudi tome okrenulo i radi se sve kvalitetnije, što sam i sama proživjela u seriji “Male laži”.

Kako ste povezani s brendom Omega, čiji ste dugogodišnji ambasador?

S Omegom surađujem već gotovo dva desetljeća. Nema tvrtke poput njih. Postoji neizmjerno poštovanje između nas. Oni se brinu o kvaliteti svojih proizvoda i unapređuju ih. Složenost njihovih satova tako je izvanredna. Čini se da imam muža koji je veliki zaljubljenik u satove i obožava mehaniku, vidjeti kako to radi. Oni su najbolji među najboljima, ali i iz filantropskog kuta vrlo su jaki kao tvrtka i brinu za svijet. To je važno. S njima sam proputovala svijet. Oni su globalni igrači i brinu se o tome da budu građani svijeta i to mi se sviđa. Pružaju mi nova iskustva, kao što su mi sada omogućili da prvi put dođem u Rusiju, a s njima sam vidjela i Kinu, Indiju... Uistinu vjerujem da putujući svijet postaje manji i postajemo više povezani. To je jedna od stvari koju volim raditi sa svojom djecom, odvesti ih na različita mjesta da bi vidjeli različite kulture. Osim toga, budući da sam Omegina ambasadorica, imam povlasticu nošenja njihovih vintage satova, koji imaju povijest. I volim kad imam priliku nositi ih na nekom od velikih događanja, poput Oscara, Zlatnih globusa ili Cannesa. Kada sam crvenim tepihom, primjerice u Cannesu 2016., prošetala s rijetkim primjerkom sata Omega, koji je nastao 1923. godine, postala sam i sama dio njegove povijesti, njegova putovanja.

Zašto uopće u današnje vrijeme pametnih telefona nositi ručni sat?

Osobno, volim sat kao komad nakita. Osim toga, ne želim uvijek nositi telefon sa sobom jer ako poželim samo pogledati koliko je sati, krenem provjeravati mailove i slično. Volim imati granice kada je tehnologija u pitanju jer ne želim previše opterećivati mozak nepotrebnim inputima. Zbog toga je sat mnogo bolji.