Priča je to o glazbeniku podrijetlom s otoka, a sa stalnom adresom u Zagrebu, koji stoji iza brojnih hitova naših glazbenih zvijezda. I dok je kao mladić sanjao o tome da nauči svirati gitaru kako bi impresionirao ekipu Zoran Mišolongin s godinama se nametnuo kao vrsni autor, gitarist koji uživa u svirkama i putovanjima, pa se strast prema glazbi osjeti u svakom rifu. Za Studio otkriva kako je njegova pjesma došla do Olivera, što je sve prošao s grupom Latino i kako izgledaju njegovi dani stvaranja, ali i glazbene avanture koje dijeli na koncertima s Danijelom Martinović.
Nekako ovaj razgovor zaslužuje da se odmah na početku osvrnemo na pjesmu ‘Jubav moja‘ iza koje stoji potpis Zorana Mišolongina. Oliver Dragojević posebno je obojio tu prekrasnu ljubavnu pjesmu, ona je jednostavno evergreen. Kako danas gledaš na tu suradnju?
Kao članu grupe Latino, koja je u tom trenutku bila na početku puta, meni je to bilo nadrealno. No, zahvaljujući tome, upoznate sebe na neki drugi način, za koji niste znali da postoji. Nazvao me gospodin Zdenko Runjić i pitao hoću li tu pjesmu dati Oliveru... treba li dalje, više? Pjesma je na Splitskom festivalu dobila nekoliko nagrada, i onu za najbolje stihove. Koliko god je to meni bilo veliko priznanje, toliko je bilo i velika obaveza jer trebalo je nastaviti s pisanjem i time opravdati ukazano povjerenje! Surađujući s Oliverom upoznao sam glazbu na jedan drugi, novi način i shvatio da je to moj put! Suradnja se nastavila pjesmom ‘Ako potraješ mi ti‘, koja je meni kao autoru čak više prirasla srcu.
Kakva te sjećanja vežu uz tu glazbu i stihove? Sjećaš li se neke konkretne situacije?
Sjećam se da je bio kraj ljeta i da sam sjedio u kafiću u neke sitne sate i razmišljao o ljetnim ljubavima koje traju do prve rujanske kiše ... i ti rastanci puni obećanja, ali nikad više! Iz jeftine kutije kafića čuo se ‘Bridge over troubled water‘. Na tom mjestu danas je wellness centar, a ljubavi su još nedovršene!
Iza tebe stoje brojne pjesme, autorska djela i hitovi za razne izvođače još od sredine 90-ih. Kako je sve počelo?
Počeo sam kao solo gitarist u grupi Latino koja je u drugoj polovici 90-ih dosegnula vrhunac i time zapravo dočekao san svakog mladog glazbenika, pune dvorane, stadioni, TV, popularnost...
Branimir Mihaljević i ja svirali smo zajedno u Latinu. Ostao sam bez stana pa su me Mihaljevići primili k sebi doma dok se ne snađem. Svaku bi večer Mario čitao stihove, a ja nešto čačkao uz njega na gitari... Jednog dana je samo rekao: Uhvati se pisanja pjesama, imaš mota! Kako odbiti čovjeka koji vas je udomio?
Ono što je vruće i aktualno nova je pjesma ‘Vjerujem ljudima‘ Danijele Martinović. Gdje ste glazbeno kliknuli vas dvoje?
S Danijelom sam počeo surađivati prije nekoliko godina kao gitarist u bendu. Družeći se i razgovarajući, upoznali smo se bolje pa je suradnja bila neizbježna. Tako sam prije dvije godine napisao ‘Čovjek bez adrese‘, a upravo je izašao friško singl ‘Vjerujem ljudima‘. Mislim da smo napravili odličnu pjesmu, što prve reakcije i potvrđuju. Pjesma govori o potrebi živog bića da vjeruje, da vjeruje u kišu, sunce, zemlju, ljubav, da čovjek čovjeku vjeruje, da mu bude oslonac, utjeha, nada, prijatelj. Toga nedostaje možda nikad kao danas.
S Danijelom često odlaziš i na svirke. Kako izgledaju ta vaša druženja?
Sjajna ekipa ljudi i glazbenika i koliko god je teško po lošem vremenu prevaliti kilometre kombijem, avionom, sve je lakše uz takvu ekipu. Danijela je izrasla u bendu i zna kako to izgleda, uvijek je spremna na sve ili bolje reći ‘rođena spremna‘. Nadasve sjajna suradnica, muzikalna, vrhunski vokal, interpretatorica... Skrivena kamera otkrila bi ekskurziju 7.b razreda.
Pozornicu si tijekom godina dijelio s brojnim domaćim izvođačima i svaki je donio nešto svoje. Listanjem svog osobnog spomenara, koga bi izdvojio?
Pa gotovo da nema izvođača s kojim nisam dijelio pozornicu. Teško je izdvojiti nekoga, jer je svaki na svoj način specifičan.
Imaš li neku situaciju koju nećeš zaboraviti?
Ima ih napretek. Koncert na zagrebačkoj Šalati 1995. ispred 10.000 ljudi s grupom Latino, odlazak k Arsenu na preslušavanje pjesama. S Oliverom se rijetko razgovaralo o glazbi, tek usput i ono nužno o pjesmama, uglavnom smo pričali o tome ko‘ bolje lovi ribu!
Ako se pak osvrnemo na autorski rad, koji ti senzibilitet pjevača najbolje paše?
Dijete sam Mediterana pa je i logično da mi odgovara takav tip. Ipak, volim pjevače koji nastoje napisani tekst proživjeti te ga na taj način bolje donijeti među ljude. Jednom riječju, moram mu vjerovati. Uvijek sam volio glazbeno putovati i tako se okušati u pisanju raznih glazbenih stilova pa shodno tome i nalazio izvođače.
Gitara je tvoj instrument, kako se rodila ta ljubav?
U Zadru sam pohađao osnovnu i srednju glazbenu školu i svirao violinu. Ipak, gitara je bila bliža nekoj klupici, rivi, druženjima, harmoniji. Violinu tu i tamo zagrlim, a gitara mi je svaki dan u naručju!
Pratitelji tvog rada sjećaju se i kantautorskog izleta. Zbog čega si odustao od tog puta?
Tko je rekao da sam odustao? Jednostavno se nisam osjećao komforno kao vokalni interpret, što ne znači da neću ponovno propjevati.
Što te s današnjim iskustvom posebno veseli kad je riječ o glazbi?
Uvijek se radujem dobroj pjesmi pa makar bila i moja. Veseli me pisanje pjesama, taj osjećaj prenošenja emocije koju nepovratno, bezuvjetno dajete! Taj osjećaj da je pjesma našla srodnu dušu, nekoga usrećila, nekoga rasplakala.
Zakoračiti na binu s dragim ljudima i odsvirati vrhunski koncert, kupiti novu gitaru...
Što to mladi pjevač, prema tvojem mišljenju, mora imati kako bi se u novim vremenima, gdje dominiraju dobri vokali, nametnuo publici?
Teško da itko može dat recept, negdje u genetskom kodu zapisano je da je on (ona) taj, naravno, uz uvjet da živi glazbu od 0 do 24 sata, da radi na sebi i da ima svoje pjesme.
Onog trenutka kad pjevač i pjesma srastu, šanse su velike. Obožavam mlade talentirane ljude. Suradnja sa Stjepanom Lachom na Zagrebačkom festivalu s pjesmom ‘Ja nisam taj‘ te Ivanom Marić ‘Kako je s njom‘ svakako su singlovi kojima smo svi zadovoljni.
Zagreb je tvoj grad, no tvoji su obiteljski korijeni u Dalmaciji. Veže li te nešto posebno uz more, masline, ćakulu? Puniš li baterije na neki sebi svojstven način?
Uistinu volim Zagreb, a i Zagreb voli mene. No, obiteljsko naslijeđe je nešto bez čega ne možete. Ta cesta Zg - Zd - otok Ugljan uvijek iznova otkrije svu ljepotu postojanja, ljude koji vas vežu, s kojima ste rasli, svaku priliku koristim za odlazak na jug, ali se uvijek iznova veselim povratku u Zagreb.
Neizbježno je reći da si puno stvarao i za festivale gdje je kaj domaća i uvriježena riječ.
Radeći kazališne komade sa Ksenijom Erker i Verom Zimom pobliže sam upoznao Zagorje i Podravinu. ‘Nismo sve Karenjine‘, ‘Takvim sjajem može sjati‘ (razgovori s Arsenom), ‘Mirno teku rijeke‘ (posvećeno Dragi Britviću) komadi su koji su me približili jednom drugom dijalektu. Posebno su me zaintrigirali podravski motivi pa sam tako kao autor prisutan na festivalu u Pitomači, a pritom mi je i pružena čast da glazbeno oblikujem Večeri velikog Drage Britvića u Pitomači.
Sanjarenja u glazbenom svijetu nekako su posebna. Koja su tvoja?
Ostvarenje snova možda i nije najsretniji ishod, jer ako prestaneš sanjati, što onda? Možda te čeka nesanica. Nekako u ovim vremenima priželjkujem više mira, tolerancije i ljudskog osmijeha, a sve ostalo će se ukazati samo.