Marija Škaričić osvojila je svoj prvi Zlatni Studio prije dvije godine u kategoriji najbolje filmske glumice za ulogu u filmu "Mare" Andree Štake. Taj je, kaže nam hvaljena glumica, spremljen "na sigurno". Sada je opet nominirana u istoj kategoriji, ovaj put za ulogu Ane u redateljskom dugometražnom debiju Dubravke Turić, "Tragovi". Film nagrađen s tri Zlatne Arene, kao i nagradama na europskim i svjetskim festivalima i hrvatski je kandidat za Oscara.
Glasajte za pobjednike u kategorijama za nagradu Zlatni Studio
Dobio je dobre ocjene kritičara, a Škaričić ponajviše.
To je priča o posljednjoj članici nekada brojne obitelji, znanstvenici koja se suočava s osobnom krizom, a antropološko istraživanje koje vodi prepliće se s njezinim osjećajem izgubljenosti. Nizom podudarnosti, tragovi i simboli na stećcima postat će joj ujedno putokaz prema izlazu iz vlastite traume.
- Ne volim baš govoriti o karakterima koje igram, svoje sam odigrala pa neka govore gledatelji. Ako nije jasno i vidljivo, onda nisam dobro obavila posao. Reći ću samo da mi je Ana draga, a ono što sam u suradnji s redateljicom otkrila i nastojala uspostaviti jest potreba i potraga za pripadnošću, iscjeljenjem, putokazima, svojom osobnom svrhom i mjestom pod suncem - kaže Škaričić o svojem liku.
Čitatelji mogu glasati jednom dnevno, dok će pretplatnici premium sadržaja Jutarnjeg lista moći glasati dva puta unutar 24 sata. Postanite i vi pretplatnici premium sadržaja klikom OVDJE
U filmu Ana proučava mirila, pogrebno spomen-znamenje iz razdoblja između 17. i 20. stoljeća na Velebitu, a vezano je za pogrebni običaj stanovništva koje je zbog udaljenosti od župne crkve i groblja svoje mrtve moralo nositi do groblja.
- Do ovog filma nisam pojma imala što su mirila, niti sam ikad za njih čula. Moja redateljica me uputila u cijelu tu priču i naposljetku sam to vidjela i uživo. Predivno je i zaista mistično - govori Marija Škaričić. - Mirila su počivališta duša, stanica na putu ispraćaja umrlih, a tijelo se pokapa na nekom udaljenijem mjestu. Ja, zapravo, ne volim groblja, jer nikad nemam osjećaj da su naši umrli koje posjećujemo zaista tamo. Mirila su mi, koliko god to čudno zvučalo, bila puno snažnije iskustvo od bilo kojeg groba uz koji sam stajala.
Ove godine se navršava 20 godina od njezine prve glavne uloge, one u filmu "Ta divna splitska noć" s kojom su odmah krenule stizati nagrade. Iza nje je zavidan glumački opus, mnogo priznanja, domaćih i stranih, onih koje daje struka i onih koje daje publika. U tom razdoblju, mnogo se toga promijenilo u hrvatskom filmu.
- Osnutkom HAVC-a sve se promijenilo. Bez obzira na to što nikad neće svi biti zadovoljni rezultatima natječaja, ovaj je sistem svakako nemjerljivo bolji od onog starog, kad je Ministarstvo donosilo odluke. U posljednjih petnaestak godina pojavili su se novi, mladi autori koji imaju što reći, vrlo ozbiljni i predani svojim projektima. Od sustava su prepoznati i dobivaju prilike koje svojski koriste i rade sjajne filmove. Ljudi se danas usude sanjati i stvarati svoje projekte, glumci koji nikad nisu pisali usuđuju se pisati scenarije i režirati jer znaju da ako postave kvalitetan projekt, sredstva ne moraju biti nedostižan san. To je jako važno i dobro. - govori Škaričić. - No nije dobro što i dalje nema dovoljno sredstava, a to utječe na uvjete rada. I na broj snimljenih filmova. Pare su uvijek problem, naime. Situacija na HRT-u nije dobra, po mome mišljenju, tamo baš nije jasno kako se projekti dodjeljuju, natječaji stalno kasne i netransparentni su, projekti koji idu u daljnje sezone dobivaju isto ili manje novca, što je neshvatljivo. Svuda na svijetu, ako je projekt uspješan i gledan, onda mu se novca da više, da bude još bolji i gledaniji. Ovdje je obrnuto.
A koliko se ona sama promijenila?
- Pa, za početak sam 20 godina starija, a to nije mala promjena. Sve ostale promjene spadaju u sferu intimnog, što ne znam i mislim da ne trebam dijeliti u sferi javnog - kaže.
Gledajući njezin glumački arhiv, čini se da oduvijek glumi ozbiljne uloge. Iako se okušala i u onim komičnim, publika je dugo nije imala prilike vidjeti u nekoj od njih.
- Ja sam sebe možda malo preozbiljno shvaćala u prošlosti pa sam to privlačila - tumači uz smijeh. - U zadnje se vrijeme sve više smijem na svoj račun, i to mi je novo i vrlo zabavno otkriće. Možda uskoro počnem nasmijavati i druge.
Od 2011. godine svoje znanje prenosi mladim kolegama, profesorica je na Akademiji dramske umjetnosti. Je li stroga?
- Ne znam biti stroga, a i nemam razloga za to. Mislim da je najvažnije uspostaviti odnos povjerenja sa studentima i omogućiti im atmosferu slobode, rasplamsavanja interesa i radosti za propitivanje i otkrivanje njih samih. Volim taj rad, nema mi ljepšeg prizora od onoga kad vidim da se osoba počinje otvarati i kroz rad razvijati kao glumac.
Prisjetila se i svojih godina studija i osjećaja u to vrijeme.
- Nisam se baš nauživala sreće prve dvije godine studija, uglavnom sam imala osjećaj da sa mnom nešto nije u redu i bila vrlo stidljiva i puna straha od pogreške. Na trećoj godini počeo nam je predavati profesor Tomislav Rališ scenski govor i tada su se stvari za mene počele mijenjati. S njim sam osjećala slobodu da isprobavam, osjećala sam da me vidi i da je za mene i moj rad zainteresiran - kaže. - Razumjela sam što mi govori iako to nisam znala primjenjivati, ali sam razumjela. I pokušavala. Sate i sate smo znali provoditi razgovarajući o našim otkrićima, a on je naš interes pomagao produbiti i baš ga je zalijevao kao neku nježnu biljku, naravno kod studenata koji su imali stvarni interes. To mi je, zapravo, bio najvažniji susret tijekom studija i zahvalna sam mu zauvijek. I znam da nisam jedina.
Danas, kaže, sebe može zamisliti u nekom drugom poslu osim glumačkom.
- Mogu, ali nisam tu profesiju još smislila - kaže.
