Nije sve u novcu. Ima nešto i u suncu, hrani, umjetnosti, ljubavi..., kaže Martina Validžić, autorica nove HRT-ove dokumentarno-putopisne serije “Sretni gradovi” koja se utorkom u udarnom terminu prikazuje na HTV1. Vrsna reporterka u ovom serijalu otkriva postoje li gradovi koji su doista sretniji od drugih, a na ideju je došla nakon svog prošlogodišnjeg hvaljenog mini-serijala “Inshallah Qatar”.
- Htjela sam stepenicu više, još veći izazov. Imala sam već nekoliko raspisanih prijedloga za emisije odnosno serijale, no šefovima se svidio upravo ovaj, jer je u pitanju dugometražna reportaža s elementima putopisa, a opet nije putopis. Edukativno je, a opet ispričano na ležeran način. Htjela sam dobiti dojam običnog građana u posjetu drugim gradovima koji istražuje što je to što te gradove čini kvalitetnima za život kao što kažu istraživanja. Tih stručnih analiza ima puno, no ja sam se vodila onima Londonskog instituta za kvalitetu života koji ima svoj projekt Happy City Hub, kao i godišnjeg World Happiness Reporta Ujedinjenih naroda. Također, pročitala sam sve knjige Meika Wikinga, koji je u Kopenhagenu osnovao Institut za istraživanje sreće, kao i Muzej sreće. Sve mi je poslužilo kao potka, no da sam se držala samo tih statistika i istraživanja, ostali bismo isključivo na sjeveru Europe pa bi emisije bile vrlo slične - objašnjava Martina, koja si je dopustila autorsku slobodu i snimila epizode u Lisabonu i Rimu, koji su u totalnoj opreci s “posloženim” sjevernjačkim gradovima.
Doktor stiže učas
- Lisabon i Rim, naravno, imaju svojih komunalnih boljki, ali ljudi ondje znaju živjeti život - kroz smijeh kaže novinarka koja je svoju dokumentarno-putopisnu seriju snimala u šest gradova i proizvela šest epizoda koje traju po 52 minute. Osim Rima i Lisabona, HTV-ova ekipa bila je u Kopenhagenu, Reykjaviku, Beču i Ljubljani. Što nakon svega što je obišla misli, zbog čega su ljudi koji žive u gradovima na sjeveru Europe sretniji i zadovoljniji od južnjaka?
- Uvijek je to zbog visokog standarda, stanovnici tih gradova ne moraju se brinuti za egzistenciju. Pa čak i ako ostanu bez posla, država će se pobrinuti za njih. Zdravstveni sustav na sjeveru funkcionira kao urica, birokracija je svedena na minimum, sve je online, promet je rasterećen od viška automobila, svi voze bicikle. Posljedica manjka automobila su, jasno, čistiji zrak, čista voda. Oni nadalje odvajaju otpad, recikliraju, volontiraju, samoodrživi su i samodostatni. Liberalnost i tolerancija su na najvišem mogućem nivou... Ma mogla bih unedogled nabrajati prednosti. A opet, ni tamo nije sve baš savršeno. Klima je oštra, brutalna. Zbog toga su, smatram, i morali urediti gradove i države da sjajno funkcioniraju, jer tko bi u protivnom ondje živio? - kaže Martina, koju pitamo u kojem bi od tih šest gradova ona sama mogla, odnosno voljela živjeti.
- U Ljubljani. Ljubljanu od svih navedenih gradova najbolje poznajemo, najbliža nam je, a svaki put kad ju posjetim pomislim kako se proljepšala, kako je sve opušteno, zeleno... Ljubljana ima tu cool energiju, nema hektičnosti, prometnog kaosa niti buke, a opet ima sve što glavni grad treba imati. Da, mogla bih se zamisliti da živim u Ljubljani. Ali, i u Lisabonu. Mentalitet i temperament Lisabonaca istovjetan je mojem. Ja sam ta osoba koja voli sunce, pjesmu, hranu, ljude, hedonizam na najjače! - otkriva reporterka, koju molimo da proba izdvojiti hrvatske gradove koji su najsličniji Rimu, Lisabonu, Beču...
Beč za siromašne
- Lisabon mi ima atmosferu Splita, dosta je to Hrvata koji su bili ondje reklo. Kopenhagen bi mogao biti kao Koprivnica ili Osijek, za Zagreb su uvijek govorili da je sličan Beču, doduše danas je tako možda tek u strogom centru, dok bi se za usporedbu glede nekih drugih kriterija Zagreb morao ipak debelo potruditi. A Rim? Rim je jednostavno najljepši, baš kao i naš Dubrovnik - govori Martina, koja je putujući na Island srela starog kolegu, bivšeg vrsnog televizijskog reportera Vjerana Mišurca, koji već nekoliko godina živi u Reykjaviku.
Fin i zelen
- Vjerana sam prvog nazvala kad sam počela pripremati snimanje u Reykjaviku. On je postao Islanđanin jedan kroz jedan, govori islandski, promovira svoju novu domovinu podjednako dobro kao i ondašnja turistička zajednica, mislim da je našao svoje mjesto pod suncem... Kojeg, ruku na srce, ondje baš i nema (smijeh). Ali on uživa u tom ledu i ‘zimulji’, a ja sam u mašti tamo gdje vječno sunce sja. Za to mi je snimanje Vjeran bio suradnik na terenu i spojio me s nekim ljudima, bio nam je i lokacijski menadžer, pomogao mi je oko prijevoda s islandskog. Ne radi više kao novinar, ondje je vodič na turama po prirodi, a posebno su mu drage one ekstremne - kaže Martina, koju pitamo što je najviše začudilo u gradovima koje je obišla za potrebe ovog serijala.
- U Kopenhagenu je bilo načudnije, ali i za svaku pohvalu, zato što su tamo orijentirani na prijevoz na dva kotača. Bicikl se vozi u svim vremenskim uvjetima, u svakoj prigodi. Biciklističke su im staze nevjerojatne, uređene, široke i prohodne, kao i one za automobile. Reykjavik je totalno drukčiji od drugih, nemate dojam da ste u glavnom gradu, već nekom mirnom mjestašcu. Geotermalna energija je ovdje iskorištena maksimalno i na najbolji mogući način. Fascinantna je i stopa liberalnosti i tolerancije. Lisabon je idealan grad za umjetničko nadahnuće, ali i umjetničko plodno tlo. Nigdje drugdje nisam vidjela toliko sjajnih primjera ulične umjetnosti kao ondje. A i noćni život im je turistički forte. Ljubljana je najmirnija i najzelenija, Beč je finjak, gotovo da mu ne možeš naći manu, a Rim... Prema tom gradu imam toliko strahopoštovanje da mi je neugodno uopće reći nešto kontra Rima. Ali da, morate vidjeti njihov cestovni promet... Nema auta koji nije ogreban - kaže Martina koja je tijekom svog putovanja kušala i neke nove neobične specijalitete.
Čudna hrana
- Ja doista mogu sve pojesti, nema hrane koju ne volim, ali ovo što smo probali na Islandu doista nije bilo jestivo. U pitanju je fermentirana raža, u nekim slučajevima i morski pas. Smrdi ko kuga, a okus je kao da ste popili urin. Strašno! Srećom da su u pitanju mali komadići i da možete odmah okus isprati rakijom. Nisam ljubitelj žestice, ali bolje rakija nego smrdljiva riba - kroz smijeh priznaje reporterka koja je na projektu “Sretni gradovi” počela raditi još početkom ove godine.
- Počela bih ja i ranije, jer je tu doista puno posla i istraživanja, no krajem 2022. mjesec dana bila sam u Kataru na Svjetskom nogometnog prvenstvu pa nije bilo moguće. Počeli smo putovati od ožujka, svaki mjesec, jedan teren po tjedan dana, a između putovanja sam pripremala sljedeći teren. Srećom da sam imala sjajnu ekipu na terenu, iako se radi od 10 do 12 sati po svim vremenskim uvjetima. Ekipu čine Dubravko Prugovečki, montažer i redatelj, snimatelji Igor Knežević, Jure Ožić Bebek i Dražen Lipka, tonski snimatelji Srećko Čabraja i Kruno Ljubanović i vozač Drago Sakoman. Bilo je zahtjevno raditi na ovoj seriji, ali vjerujem da smo opet napravili jedan zabavan i edukativan serijal koji će gledatelji rado pratiti - kaže Martina.