Massimo radi svoj najveći koncert u karijeri 5. studenog u zagrebačkoj Areni. I želi najveću produkciju ikad viđenu na ovim prostorima. Glazbenik koji se tijekom četrdeset godina karijere ovjenčao brojnim nagradama, priznanjima, ali i nekim kultnim pjesmama priprema svoju prvu Arenu. I želi publici dati sve najbolje od sebe. Zato kroz priču govori kako ne razmišlja o velikoj zaradi, nekoj ludoj kupnji, nego kako novac koji će prikupiti od prodaje karata namjerava uložiti u statusnu svirku.
A danas, kada se ritam glazbenika vratio u normalu, Massimo glasno razmišlja o osjećajima, povratku koncertima, kavi ili pivu s prijateljima...
- Prodisao sam i vjerujem da je sada malo lakše i medicinarima. Njima dugujemo puno. Meni su se događale situacije kada mi je baš zbog maski falilo daha. No, kada pogledaš sve te ljude koji su se žrtvovali, čovjek samo može pomisliti kako je tek njima bilo. Pa pisali su svoja imena kako bi mogli jedni s drugima komunicirati. I zato svim tim ljudima, opet naglašavam, treba skinuti kapu do poda.
Mislio na bend
- Ja i moj bend radili smo tijekom korone, ali smo morali slijediti stroga pravila igre. Financijski kriteriji su se nevjerojatno jako spustili, ali to moji dečki iz benda nisu osjetili. Nisam to dozvolio. No, sve je to bilo jako čudno. Nevjerojatno je težak osjećaj kada ti publika ne može prići: sviraš na otvorenom u Karlovcu, a postavljene su ograde, dijele nas barijere, samo ljudi koji su imali covid-potvrde mogli su se približiti pozornici. Dobro što je prošlo to striktno vrijeme, a nadamo se da se neće ponoviti.
Ljudi su upadali u krize, depresije, neka crna stanja. Kako opisuje svoje situacije?
- Nisam dozvolio da mi se dogodi da padnem. Da se osjećam poput divlje životinje koja se nađe pod reflektorima pa u stanju šoka ne zna gdje će. No, isto tako, kako je uslijedila treća godina ograničenja, počeo sam osjećati snažne posljedice svega. Bio sam bezvoljan i misli koje su me zaokupljale bile su, primjerice, je li moguće da nema nade, da će nam se život pretvoriti u beznađe. Te situacije tjeraju na razmišljanje o tome hoće li biti sve gore. I zato ne čude trenuci bezvoljnosti i opća inertnost. Ništa ne radiš s uzbuđenjem, svjestan da se treba kretati, nešto napraviti. Srećom, danas nisam tu sam s velikim posljedicama. Spasili su me odlasci na nastupe. Svi mi umjetnici koji smo tu zbog iskrenog i pravog razloga, a ne zbog samih sebe, nismo bili sasvim svoji na pozornici. Jer, trening nam je bitan, baš kao i svakom sportašu.
Dvojaka su bila mišljenja glazbenika tijekom razdoblja ograničenja: jedni su govorili neka se svira i pjeva kako god, a drugi da ne žele raditi dok uvjeti ne budu savršeni.
- Jednostavan je odgovor zbog čega sam ja radio. Smatram da imam bend sastavljen od najboljih glazbenika na ovim prostorima i prema njima imam određenu odgovornost. Moj je stav da moram pridonijeti kvaliteti njihova života. Ako to ne radim, mogu se samo zapitati tko sam ja zapravo. Sasvim je jasno da ću ja lakše prebroditi financijsku situaciju od bilo kojeg mojeg instrumentalista. A u teškim trenucima moram pokazati da sam tu za svoj bend. Dakle, ja sam hladno mogao reći: za ovako sitne pare ne idem nigdje. Ali, meni je bilo važno da oni imaju honorar i nisam im ga smanjivao. Želio sam da osjete da je nekome stalo do njih i da sam tu za njih. Uostalom, tako se zadržavaju ljudi koji sviraju od sveg srca. Oni nikako nisu plaćenici. To je bend!
Odlična prodaja
Za nekoliko mjeseci prvi će put održati koncert u zagrebačkoj Areni. Je li o tome razmišljao i prije?
- Apsolutno da, ali me omela korona. Međutim, sve se događa onako kako se i treba dogoditi. Sudbinu nisam mogao promijeniti. A ono što je začudno jest da se ulaznice za koncert prodaju lijepim tempom, a šest je mjeseci do zakazanog termina. Na divan mi način moj trud i kreativnost publika vraća. Sve mi je to pokazatelj da ću imati novca za produkciju iz snova.
Pričajući o standardima koje je samome sebi postavio, glazbenik kaže:
- Dizajn pozornice već je osmišljen, postoji. Napravio ga je Febo, a Ivan Marušić Klif zadužen je za projekcije. Na pozornici će se događati neke nevjerojatne stvari koje na našim prostorima nisu viđene. Riječ je o izuzetno skupoj priči. A razlog? Ljudi to od mene očekuju, a kako raste broj prodanih karata tako raste i naša produkcijska moć. Naravno, uz uvjet da čovjek ima iskrene umjetničke želje. Jer, ako ti je cilj kupiti najnoviji Mercedes nakon zarade od koncerta, tada ćeš imati i skromnu produkciju. Meni ne pada na pamet staviti sav novac u džep. Nikada nisam bio taj tip. Za mene dobra prodaja ulaznica znači da mogu raditi ono što želim i da ne žicam nikoga ništa.
U kojem smjeru odlazi Massimova glazbena priča?
- Kako je Arena specifičan prostor koji je predivan, tako u njemu može svirati Leonard Cohen i napraviti tzv. tihi koncert, s tihim muziciranjem, no stvoren je i za žestoki ritam, primjerice, Parnog valjka, koji u njemu može dobro raspaliti. A što se tiče moje ekipe, naše su namjere žešći, energičniji ritam kao i inače. Bit će nas malo više, ne pretjerano više nego inače. Mogu reći da će moji gosti također biti interesantna ekipa. Recimo, s djevojkama iz grupe Meritas nisam nastupao još od 2012., kada smo bili zajedno u zagrebačkoj Tvornici. Zato se veselim što ćemo duet ‘Odjednom ti’ izvesti u originalnoj verziji. Pojavit će se i drugi naši prijatelji poput Nene Belana, Ivana Dečaka, Igora Geržine.
Ono što će uskoro Masimovu publiku dodatno zaintrigirati je novi singl koji je upravo snimljen i koji će u javnost početkom lipnja. Iako ne otkriva detalje, napominje da je priča oko te pjesme potresno emotivna.
- Kada singl izađe i kada se sazna tko su autori, sve će biti jasno. Smatram da se radi o izvrsnoj pjesmi. Inače je neki moj standard da se prije velikih koncerata pred publiku izađe s nečim novim.
Ima bogat repertoar pjesama u kojima dominira ljubav, iz njegovih pjesama pršte emocije koje zbog izuzetno dojmljivog vokala unosi neku sasvim drugu dimenziju. Zato mu nije lako složiti popis pjesama koje će izvesti pred zagrebačkom publikom.
- Složiti set-listu najteži je dio posla. Sigurno će i u tom pogledu biti iznenađenja, svirat ćemo neke pjesme koje do sada nismo nikada. Glazbenici se često uljuljaju u neki svoj repertoar, pa ću ja malo izaći iz ustaljenih shema. Na sreću, imam brojne pjesme i mogu birati.
Iznošenje emocije
Iza njega je četrdeset godina karijere, pa iako o tome nije razmišljao, sve što trenutno radi i stvara pretvara se i u njegovu obljetničku priču. Reći će da je došlo spontano.
- Da, sve to svakako ima težinu. Rekao bih da nije teško bljesnuti, ali je teško trajati na sceni, pogotovo na tako malom prostoru. I ne bih ništa izbrisao. Jer sve mi je donijelo nešto dobro. Čak i pjesma ‘Benzina’, na koju nisam bio preponosan kada je izašla, danas je kultna pjesma koju ljudi neizmjerno vole. I ne stidim se nijednog glazbenog perioda zato što se svime time iskristaliziralo ono što ja uistinu jesam.
Vraćajući sličice unatrag, ne zaboravlja ni autore koji su obilježili njega kao umjetnika, a na neki način i životni put koji je utirao.
- Izdvojio bih Zrinka Tutića, s kojim se i danas čujem i dobri smo prijatelji. Upravo sam od njega jako puno naučio; on je bio tip koji je želio podijeliti svoje znanje, a ja sam se tome želio predati. Dandanas Zrinka znam nazvati i zamoliti ga da navrati u tonski studio u vrijeme snimanja da mi pomogne s druge strane stakla. On je nevjerojatan voditelj pjevača u smislu iznošenja emocija pred mikrofonom. Puno sam naučio i od pokojnog Tinija Varge. Vrlo važna osoba u mom životu je i Predrag Martinjak Peggy jer mi se zahvaljujući suradnji s njim dogodio veliki skok popularnosti. Pjesma ‘Iz jednog pogleda’, a potom i ‘Suze nam stale na put’ napravile su čudo. A onda, nakon mnogo godina, dogodila se suradnja s Ivanom Dečakom.
I ne misli tu stati. Planova je pregršt. A ima i posebnu želju koja ga godinama proganja.
- Volio bih da nađem vremena i s maestrom Silvijem Glojnarićem napravim projekt o kojemu nas dvojica pričamo dugo. Međutim, u ovom hektičnom svijetu, gdje svi negdje žurimo, još uvijek je na čekanju.
Massimo trenutno hvata ritam za ljetne koncerte jer raspored mu je krcat. I govoreći o gradovima i mjestima koje će posjetiti, zbog puno posla konačno će se, kaže, cijelo društvo financijski konsolidirati kako bi svi na dobar način dočekali zimu.
- Krećemo po nekom zacrtanom putu, pa ćemo vidjeti gdje će nas na kraju odvesti. Geopolitička situacija je takva da se ne zna što će se događati dalje. Moj poziv je glazba i isključivo razmišljam samo u tom smjeru. Vjerujem da će upravo glazba promijeniti svijet nabolje.
Odlasci na putovanja ga ne zamaraju, dapače, uživa u njima i druženjima s dečkima iz benda.
- Cesta nas uvelike obilježi. I upravo se tu vidi jesmo li dobra klapa ili nismo. U kombiju stvari vrlo brzo eskaliraju.
Kako to izgleda, slikovito objašnjava: - Ako, primjerice, idemo kombijem u Niš i sve odlično prolazi do tamo, po povratku, negdje oko Novske, već počinje eksplozija. Počinju svađe, šaljemo se svi u neka mjesta jer nam je pun kufer svega, naprosto želimo što prije doći do grada. Ali to je sve normalno, a u našoj ekipi i nikada ne završi loše.
Zgode i anegdote dio su njihova života. A kako to izgleda?
- Najgore je kada mjehuri nisu usklađeni. Sad bi jedan stao, sad drugi i tako redom unedogled.
Treba raditi na ‘fine tuningu’ mjehura, ali inače nemamo problema - u šali opisuje Massimo.
- Imam kod nas i vegetarijanaca, no samo do trenutka dok na stol ne dođe slasni odrezak, pa se odjednom zaboravi na dosadašnje navike. Sve su to male čari koje nas drže na okupu. U našem društvu na putovanjima minimalno nas je jedanaestero i uistinu nas je puno - nastavlja.
- Sa spavanjem u automobilu ili kombiju nemam problema. Što se više radi, kada se zahukta ‘radna mašina’, kada se zupčanici pokrenu, stvari u tom pogledu i bolje funkcioniraju.
Dobra kondicija
Kondiciju održava hodanjem, dobro funkcionira i zahvaljujući psu Mangu, s kojim svakodnevno šeće.
- Tjeramo jedan drugoga na aktivan život. Imam samodisciplinu i napravim dnevno četiri do pet kilometara. Napravim si interesantnu turu i vrijeme mi brzo prođe. Tih četrdeset pet minuta hoda dnevno je dragocjeno, bez toga ne znam kako bi izdržao tempo na koncertu.
Massima je na neki način obilježila i televizijska karijera, kada se pojavio kao mentor u svjetski poznatom showu The Voice. Kritika ga je hvalila, a gledatelji ispred malih ekrana oduševljeno prihvatili.
- Drago mi je kada vidim da ljudi dobro reagiraju na moju iskrenost. Nisam imao drugog načina osim biti iskren. Bio sam zadovoljan, postigao sam ono što sam želio: da me ljudi ne dožive kao grubijana koji nekome soli pamet. Uvijek mi je bilo važno koliko to dijete ima godina i kakve smo im visoke standarde postavili. Naglašavao sam im: ‘ja u tvojim godinama nisam bio toliko dobar’. Ali tu se radi o jednoj drugoj važnoj stvari. Osamdesete su nama donijele promjenu generacija, krenuo je novi val, nove pjesme i novi autori. I sve se to dogodilo radi dobrih pjesama. A danas se polako počela događati smjena generacija i svijet ide prema mlađima, ali pjesme nema nigdje. Bojim se da nema novog Stublića, Gibonnija, Gopca... Ne vidim ih. Jer svi ti ljudi se moraju učvrstiti kao autori, a ne samo kao interpreti. Mlađe generacije previše su prihvatile biti na stageu, a manje se bave autorstvom. Nedostaje im hrabrosti izložiti svoje pjesme, svoj tekst kako bi mogao za nekoga reći: pred ovom je osobom ogromna karijera.
I za kraj razgovor nas odvodi na modni stil, o kojem se u njegovu slučaju priča.
- Odijevam se isključivo u mjestu Legnano pokraj Milana, koje je veličine Samobora. Tamo odlaze viđeniji Milanezi, a brend koji sam tamo našao ne mijenjam godinama. Jako se dobro poznajemo. Sve što imam na sebi je Gian Vargian - košulje, odijela, remeni, hlače... Nekako sve kao da je šivano po meni. Odem jednom u dvije godine i onda se ozbiljno opremim za mene savršenim komadima odjeće koji su vrlo interesantni. Ja si ne mogu dozvoliti da moja slika izađe na jumbo plakatu u odjeći koju bilo tko može kupiti.