Nakon Državnog prvenstva, pjevač Luka Nižetić postigao je odlične rezultate i na Otvorenom kupu Hrvatske u bazenskom ronjenju na dah. Ovo natjecanje, koje ima i međunarodni karakter, a organizirao ga je Ronilački klub Submania, održalo se proteklog vikenda u zagrebačkom kompleksu Utrina. Za Nižetića je to bio još jedan čudesan vikend, jer nakon dva zlatna pehara osvojena u Rijeci (jedan ekipno muškarci zajedno s Goranom Čolakom, a drugi s klubom DPS Zagreb), srušio je svoja dva osobna rekorda. U kategoriji DFN, koja podrazumijeva ronjenje bez peraja, prešao je 120 metara, a drugog dana s monoperajom (DYN) 172,5 metara te u oba slučaja zauzeo peto mjesto. Uistinu čudesni rezultati za nekoga tko se tim sportom bavi tek dvije sezone.
- Tip sam osobe koja kada se nečeg primi, onda je to sto posto. Sada treniram u bazenu tri puta tjedno, što je onoliko koliko se zapravo i može trenirati, a više od toga nije ni dobro zbog živčanog sustava. Tako da ronim tri puta tjedno te idem na suhi trening, u teretanu, također tri puta u tjednu - objašnjava Nižetić, i dalje presretan zbog postignutih rezultata. Svoju novu ljubav može zahvaliti Mireli Kardašević, državnoj prvakinji i svjetskoj rekorderki koja ga je i nagovorila da zaroni na dah u morske dubine.
- Nakon toga pozvala me da dođem s njom na bazen malo trenirati pa ako mi se svidi, da nastavim rekreativno. Međutim, ja sam, luđak, došao i kako sam došao, nisam više otišao. Upisao sam se u klub DPS Zagreb, u kojem su neki od naših najboljih ronioca. Uz Mirelu Kardašević, to su Vanja Peleš, Goran Čolak, Hrvoje Škorić, Goran Čolak, Enes Ćerimagić i Budimir Buda Šobat. Nastavio sam trenirati luđački i, evo, prvo natjecanje je bilo prošle godine, Kup u Zagrebu. Uslijedilo je Državno prvenstvo u Rijeci prije 20-ak dana, i sada ponovno Kup, gdje mi je malo falilo za broncu. Ni na kraj pameti mi nije bilo da se mogu nadati medaljama na prvim natjecanjima. Ma kakvi, nisam mislio niti da ću biti u prvoj polovici plasiranih - govori Nižetić, dodajući kako nije mogao niti zamisliti da će toliko napredovati u tako kratko vrijeme, što zahvaljuje i svojim trenerima Mireli Karadšević i Ivanu Drvišu.
Prvi doticaj sa zaronima imao je prije deset godina, kada je položio napredni tečaj ronjenja s bocama. Nakon toga prošlo je dosta vremena prije nego što je upoznao Mirelu Kardašević, koja je stigla u Komižu zbog festivala Indigo. Svaki dan je dolazila u Lukin restoran Fabrika na doručak i kavu.
- Tamo je krenula priča - mogao bi malo zaroniti. Pa zaronim tri, pet, deset, 12, 15 metara i meni se svidjelo. No, da se razumijemo, potpuno je različito more od bazena. Kažu da je bazen teži jer stvarno treba biti užasno fizički jak. More je više opuštanje. Što se više opustiš, imat ćeš bolji zaron u dubinu, dakle zen do kraja. I drukčije se promjene događaju tijelu. Ali zanimljivo je i jedno i drugo. Volim i morsku dubinu i bazen, ali sam, eto, u bazenu jači, jer zapravo imam priliku više trenirati. Naše more dosta je hladno ili, bolje rečeno, termo-klimatski različito i kako se spuštate dolje, sve je hladnije i hladnije. Zbog toga je roniocima teško trenirati u Jadranu jer već na 15 metara zna biti 15 stupnjeva, a na površini je 25. Zato se i ide na toplija mora, pa smo sada bili u Dahabu (mali egipatski grad na jugoistočnoj obali Sinajskog poluotoka u Egiptu, poznato odredište za ronioce, op.a). Temperatura Crvenog mora je na površini 22 stupnja i isto toliko na dubini od 30 metara, pa su ti topliji krajevi puno zgodniji za vježbanje dubine, a tu kod nas, nažalost, nisu baš neki uvjeti za takve treninge - ističe.
Za Nižetića je otkrivanje nove životne strasti stiglo u pravo vrijeme, jer taman se dogodila korona. Kao i većina njegovih kolega, zbog pandemijskih mjera nije mogao raditi. Nije bilo koncerata ili su pak oni do te mjere ograničeni da je to bilo tužno za vidjeti, a nije bila sreće niti s ugostiteljstvom. Neke je to deprimiralo, drugi su se, poput Nižetića, posvetili novim izazovima.
- Stvari se nekako baš poklope u životu. Ja jesam ljubitelj vode u bilo kojem obliku, od morske do slatkovodne, ali ni na kraj pameti mi nije bilo da ću se ovako ozbiljno prihvatiti u gotovo 40. godini života takvog sporta i ići na natjecanja. Život je stvarno fantazija - uz smijeh zaključuje Nižetić.
Inače, onako po splitski, za njega se može reći da je pravo "vodeno dite". Još kao dječak bavio se plivanjem i trenirao skokove u vodu, odrastao je u rodnom Splitu sljubljen s Jadranom.
- Kasnije je došao i Vis, tako da sam stvarno konstantno okružen morem, ali volim i bazen, to su neke moje radosti. Voda mi već kao sam medij stvara jedan osjećaj mirnoće, stavlja me na mjesto. Zaronim i odmah je sve lakše - kaže.
No kako ronjenje nije baš bezazlen sport, pitamo ga što mu majka kaže na to?
- A ona je kao i svi drugi roditelji. Nije baš time najsretnija na svijetu, ali sretna je, naravno, kad joj javim što sam postigao. Stalno govori - pazi se, molim te nemoj povrh svojih mogućnosti. No većina ljudi, kao i moji roditelji, ima potpuno krivu percepciju o ronjenju na dah. Upravo zbog njegove specifičnosti sve je osigurano maksimalno u svrhu sigurnosti ronioca. Ima puno većih povreda u drugim sportovima koji su šire prihvaćeni, pogledajte samo skijanje ili biciklizam. Prvo pravilo, nikada ne roniš sam, uvijek je netko stručan s tobom u pratnji, a na natjecanjima su uvijek uz tebe safteyji koji priskaču u bilo kojem trenutku u pomoć. To uopće nije ekstreman sport, kakvim ga mnogi smatraju, ako ga ti sam ne učiniš ekstremnim ne pridržavajući se pravila - pojašnjava.
Za ovu godinu odradio je natjecanja, a uz smijeh zaključuje da još nije za ono svjetsko.
- Tko zna, budem li i dalje ovako lud i tvrdoglav, dogodine ću možda ići na B normu za svjetsko prvenstvo. Ali polako, nigdje mi se ne žuri, treba ići korak po korak i uživati u procesu. U ronjenje sam, uostalom, krenuo jer mi je to lijepo, a ne da se natječem i osvajam medalje. Ako se to dogodi, odlično, ali prije svega ja sam pjevač, još uvijek (smijeh). Sljedeća natjecanja za mene će tako vjerojatno biti ponovno Državno prvenstvo i Kup u Zagrebu - zaključio je na kraju Nižetić