Novinar Saša Lugonjić poznato je lice s Nove TV na kojoj uređuje i vodi sportski dio Dnevnika, a nerijetko komentira i nogometne događaje. Urednik nogometnih projekata Nove TV komentirat će i nadolazeću utakmicu Lige nacija u kojoj će se Vatreni suprotstaviti domaćinu Nizozemskoj. Razgovarali smo sa Sašom o iskustvima i anegdotama koje ima kao sportski novinar, ali i o privatnom životu.
Hrvatska je u polufinalu Lige nacija protiv domaćina Nizozemske, kakav je osjećaj biti dio i ovog uspjeha Vatrenih? Kako se pripremate za komentiranje te utakmice?
Velika je stvar za reprezentaciju da će biti dio završnog turnira Lige nacija, ali isto tako i za nas na Novoj TV. Jer prvi put ćemo prenositi utakmice Vatrenih u borbi za jedan trofej. Iako se radi o novom natjecanju, koje je tek u svom trećem izdanju, eventualno osvajanje naslova bio bi povijesni uspjeh hrvatskog nogometa. Uostalom, pogledajte tko je osvojio prva dva izdanja. Portugal i Francuska, nogometne velesile. A, način na koji su njihovi reprezentativci slavili te trijumfe najbolje pokazuje koliko im je bilo stalo do naslova. A, radi se o reprezentacijama koje su osvajale velika natjecanja. Što se tiče priprema za komentiranje utakmice, ne razlikuju se od uobičajenih priprema za utakmice reprezentacije. Uvijek se trudim spremiti najbolje što mogu, tako je i ovaj put.
Je li vam draža uloga sportskog reportera ili komentatora? Koje su prednosti ili mane tih poslova u odnosu jedan na drugog?
Svaki ima svojih draži i nedostajalo bi mi kada bih prestao s jednim od njih i radio samo ovaj drugi. Komentatorski je teži, jer je odgovornost najveća moguća. Fokus javnosti najveći je upravo tada, a nema tipke „backspace“ u prijenosu uživo. Što kažeš, rekao si. Nema povratka. Ali, isto tako ništa se ne može usporediti s adrenalinom prilikom prijenosa utakmica. To je poseban doživljaj. S druge strane, reporterski posao je kreativniji, razmišljaš o slici prilikom izrade priloga, o kadru, offu, brojnim detaljima koji priču čine atraktivnijom. Najveći minus reporterskog posla za mene je silno vrijeme koje izgubite jureći s lokacije na lokaciju. Po tom pitanju su definitivno najzahtjevnije bile Olimpijske igre u Rio de Janeiru kad je bilo dana u kojima sam po četiri do pet sati znao provesti u taksiju.
Novinarstvo bi trebalo biti objektivno, ali razumno je da je teško suzdržati emocije kada je u pitanju sport. Kako balansirate emocije i objektivnost?
Trudim se, vjerujem da i u dobroj mjeri uspijevam, ali kad radite reprezentaciju gledatelji i očekuju da budete emotivni, a ne samo objektivni promatrač zbivanja na terenu. Ja se dosta emotivno unesem u sportske događaje do kojih mi je stalo, a kad igraju Vatreni onda je to još jedna dodatna dimenzija. Ipak, kad radite prijenos neke utakmice svjesni ste da je posao na prvom mjestu i ne može vam se dogoditi da vas „prebaci“ kao što bi bio slučaj da tu utakmicu gledate negdje s društvom. Emotivno mi je lakše kad sam komentator nego gledatelj, jer jednostavno emocije i stres kanalizirate u smjeru prijenosa, a kad ste navijač onda ne znate gdje bi sa sobom od muke. Najbolji primjer je utakmica s Brazilom na Svjetskom prvenstvu u Kataru. Gledao sam je u press centru u središtu Dohe. Moje reakcije na gol Petkovića i kasnije penale bile su takve da su se neke kolege iz ostalih zemalja nakon što je sve završilo došle slikati sa mnom, jer im je bilo simpatično s koliko strasti netko proživljava utakmice u press centru.
Postoji li neki teren ili utakmica koji su vam iznimno dragi i zašto?
Komentatorski sigurno utakmica Francuska – Hrvatska u Parizu prošle godine. Prvo, sama kulisa bila je spektakularna. Čudesan stadion, 80 tisuća gledatelja na tribinama, sjajna atmosfera. I nakon svega Hrvatska prvi put u povijesti pobjeđuje Francuze koji su nam toliko bolnih uspomena podarili kroz proteklih 25 godina. Reporterski se ništa ne može usporediti sa Svjetskim prvenstvom u Rusiji. Tih 37 dana i sve ono što smo tamo doživjeli je stvarno, kako se zna reći, priča za unuke.
Pamtite li neku anegdotu iz svog dosadašnjeg iskustva sportskog izvještavanja ili komentiranja?
Znalo je biti zanimljivih stvari. Sjećam se intervjua s najvećim trenerom u povijesti europske košarke Željkom Obradovićem. Preko zajedničkog prijatelja dogovorio sam intervju za vrijeme Eurobasketa u Istanbulu 2017. Obradović je tada vodio Fenerbahče i primio nas je na treningu svoje momčadi. Iznimno ugodan, srdačan, baš pravi gospodin. Kad je trening završio, mi se postavimo na centru igrališta, sjednemo jedan preko puta drugoga, kamera je spremna, ja čekam snimateljev znak da krenem i on mi kaže da nešto ne valja s tonom. Pokušava otkriti što je, ali ne uspijeva. Nervoza raste, meni neugodno zbog trenerske institucije koja sjedi preko puta, otvaram razne teme da dobijem na vremenu. Ispričavam se Obradoviću, a on onako šeretski „ma samo opušteno“. Potez velike face. To je trajalo punih 15 minuta, ja sam se već pomirio da od intervjua neće biti ništa, ali nekako je ton proradio i snimili smo čovjeka koji je u karijeri 9 puta bio prvak Europe.
A, nedavno u Saudijskoj Arabiji kolegi Dejanu Tatomiru i meni dogodila se dosta neugodna situacija izvan sportskih terena. Prvo jutro u Rijadu krenemo snimati priču o gradu. Nije prošlo dvije minute kako smo izvadili kameru, pojavljuje se policija. Traže neke dozvole, tvrde da to što imamo nije dovoljno. Dolazi uskoro i pojačanje, zapovjednik policije obraća mi se na arapskom. Ja kažem da ne razumijem, može li na engleskom? A, on smirenim tonom glasa i prodornog pogleda nastavlja pričati na arapskom. Kao da me testira. Tad mi stvarno nije bilo svejedno. Tri policijska auta su bila uz nas na cesti, zvali su i neke kolege u centrali, dogovarali se što će. Sve skupa je trajalo sat vremena i onda su nas pustili. Ovako može zvučati kao zgodna anegdota, ali vjerujte da nam tih sat vremena nije bilo nimalo ugodno.
Je li vam draže iskustvo praćenja Vatrenih na SP u Moskvi ili u Katru?
Apsolutno u Rusiji. Rekao sam već da mi se u reporterskom smislu ništa ne može usporediti s tim Svjetskim prvenstvom. I u Dohi je bilo odlično, ali to je neusporedivo. Prvo, Rusija je puno ljepša zemlja, a i finale je ipak finale. Dani između polufinala i finala u Moskvi su vjerojatno najposebniji dani u mojoj novinarskoj karijeri. Tih dana smo se i mi hrvatski novinari u Moskvi osjećali kao zvijezde. Vašoj reprezentaciji dive se kolege iz cijelog svijeta, gostujete u raznim programima, dajete izjave, intervjue, svi pričaju samo o Hrvatskoj. Čudesno. Uz to, posebno mi je drago da je reprezentacija u prvom dijelu natjecanja bazu imala u blizini Sankt Peterburga, tako da sam mogao dobro upoznati taj grad. To je nešto čarobno. Puno sam putovao, ali Sankt Peterburg je definitivno jedan od najljepših gradova koje sam vidio.
Iako ste danas sportski novinar, završili ste socijalni rad na pravnom fakultetu. Kako je došlo do odluke da ste shvatili da nećete raditi ono što ste završili i počeli s novinarstvom?
Sve se dogodilo puno prije nego što sam završio studij. Naime, kao apsolvent vidio sam reklamu na HRT-u u kojoj su se pozivali zainteresirani na audiciju za sportski program. Kako uvjet nije bio studij novinarstva, već bilo koji studij društvenog smjera, odlučio sam se prijaviti. Nakon tri kruga audicije nas petoro je dobilo posao. Trojica kolega koji odavno nisu u novinarstvu, te Stipe Sladoljev i ja. Odmah sam se pronašao u tom poslu i znao sam da od povratka socijalnom radu neće biti ništa, ali ipak sam kasnije završio taj studij.
Pomažu li vam neke informacije i vještine naučene na fakultetu u današnjem poslu, ako da, koje?
Socijalne vještine su iznimno bitne za oba posla, kao i to da znate slušati ljude. Iako sam i prije studija dobro stajao po tim pitanjima, tamo sam ih dodatno izbrusio, a to je nešto što mi itekako koristi i u poslu, a i u svakodnevnom životu.
Vaša sportska izvještavanja traže da u trenutku velikih sportskih događaja niste s bliskim ljudima. Je li vam to ikad zasmetalo? Jeste li ikad poželjeli slaviti sportske uspjehe Hrvatske s bliskim ljudima ili uživate biti i izvještavati iz središta događanja?
Definitivno uživam biti u središtu događaja. Dok god Vatreni osvajaju medalje na Svjetskim prvenstvima, neka ja dočeke na Trgu gledam u hotelskim sobama Moskve, Dohe ili sutra New Yorka, a drugi neka slave u Hrvatskoj.
Veći mi je problem što zbog velikih nogometnih natjecanja svake druge godine propustim sinov rođendan. Bit će tako i ove godine, jer sedam godina navršava baš za vrijeme završnog turnira Lige nacija.
Recite nam kakav je Saša privatno, odnosno što radite kada ne radite?
Prvenstveno se trudim biti što bolji uzor jednoj devetogodišnjakinji i njezinom dvije i pol godine mlađem bratu. Prenijeti im nešto što supruga i ja smatramo važnim, voditi ih na što više putovanja, otkriti im dobar film, glazbu… S filmovima mi zasad bolje ide nego s glazbom. Bruce Springsteen, čiji sam veliki fan i čije se pjesme često vrte u našoj kući, mojim je klincima „onaj dosadni, stari tip“. Tako da smo supruga i ja nedavno sami otišli u Rim na Springsteenov koncert. „The Boss“ im možda nije po mjeri, ali zato oboje vole putovanja, avanturu, sport, tako da baš uživamo u zajedničkim trenucima.
Ne možemo ne primijetiti da slovite za jednog od najzgodnijih sportskih novinara u Hrvata, laska li vam ta titula? Javljaju li vam se obožavateljice?
Ovo pitanje će stvarno nasmijati moju kćer. Ne, ne javljaju se. Ja sam čovjek u „ratnim“ godinama, zagazio u 45., a kod nas na Novoj TV najbolje kotira jedan „predratni“ kolega. Pogađate, riječ je o Vladi Bobanu. Ta kombinacija hercegovačko-goričkih gena i šarm vječnog dječaka neodoljiv je koktel za brojne obožavateljice.