- Najgore su večeri. To je doba dana kada smo Anuška i ja bili doma, kada bismo nakon lagane večere pričali, znali pogledati nešto na televiziji, prokomentirati to... Premda je ona zauvijek otišla prije pola godine ja i sada, pogotovo navečer, samog sebe znam uhvatiti kako joj nešto govorim. Onda shvatim da je više nema, da mi neće odgovoriti. Pa krenu suze. Teško je to, boli me i kad samo pričam o tome. Pa sam onda samom sebi zadao u zadatak da na spavanje odlazim već oko devet, devet i pol sati navečer. Tako ‘ubijem‘ puste večeri bez nje. Kako rano liježem, sada se po novom budim stoga već u pet sati ujutro, a onda opet pomislim na nju, jer nje i dalje nema - opisuje Duško Lokin (80), koji se - nakon što se u studenom prošle godine zauvijek morao oprostiti od voljene supruge Anuške, s kojom je u braku bio gotovo šezdeset godina - vraća na scenu s pjesmom ‘Ti samo ti‘, posvećenoj upravo Anuški.
- Drugačije nije ni moglo. Ja sam svjestan toga da život mora nastaviti dalje, no kako je Anuška i dalje dio mog života, odlučio sam snimiti pjesmu za nju. Moj prijatelj Ljubo Šeperić napisao je krasnu skladbu čiji stihovi glase: ‘Da ti barem mogu reći hvala ti za sve/ Za sve one duge noći blizu kraj tebe/ Ostala si samo pjesma u srcu duboka/ Znaj da još te ludo volim srećo jedina...‘ - govori Lokin koji će s tom skladbom nastupiti na CMC festivalu u Vodicama. Raduje ga, kaže, što upravo ‘Ti samo ti‘ vodi na festivalskim anketama, kao i to da su je zavoljeli mladi ljudi koji su očito prepoznali emociju pjesme.
- Malo sam dvojio bih li uopće nastupio na festivalu jer meni, vjerujte, ni nakon šest mjeseci nije do radosti i veselja. No, znao sam da bi mi Anuška rekla da moram nastupiti, da moram i dalje ljudima donositi radost. Pa ću ja to onda i napraviti, iako sam svjestan kako će to biti moj prvi festivalski nastup nakon kojeg me supruga neće nazvati i pitati me kako je bilo - priča bivši sportaš (do svoje sedamnaeste godine u Zadru je igrao nogomet i rukomet), koji je u svojoj šezdeset godina dugoj karijeri otpjevao brojne hitove poput ‘Stol za dvoje‘, ‘Netko te tajno voli‘, ‘Nitko te neće voljeti kao ja‘, ‘Oči pune suza‘, ‘Opijaš me jače nego vino‘... Pripadnik zlatne generacije hrvatskih pjevača koji je glazbenu karijeru počeo u grupi Kondori, a za kojeg su pjesme pisali Đorđe Novković, Kemal Monteno, Mato Došen, Stipica Kalogjera... uvijek je isticao kako njegov uspjeh ne bi bio moguć da uz njega od njegove sedamnaeste godine nije bila Anuška, koju je upoznao u zadarskom parku ‘Vladimir Nazor‘, u vrijeme kada se ona školovala za učiteljicu, a on pohađao Pomorsku školu.
- Ona je u Zadar tada došla iz Karlovca, nije nikog poznavala, a ja sam imao sreću da je ugledam kako prolazi parkom na putu prema Učeničkom domu. Došao sam do nje, zapravo dotrčao, upoznali smo se i pozvao sam je da sutra zajedno odemo u kino. Bio sam presretan kada je pristala, tek kasnije sam shvatio da zapravo i nemam novaca za kino. No, uspio sam se snaći, posudio sam novac, pa smo sljedećeg dana u kino išli Anuška, ja i moji prijatelji. Gledali smo ‘Niagaru‘ s Marilyn Monroe i Josephom Cottenom. To mi je zbog toga postao najbolji film u životu, Anuška i ja skupa smo ga u godinama što su uslijedile gledali još barem desetak puta - prisjeća se glazbenik, koji se sa svojom vršnjakinjom vjenčao nepune četiri godine kasnije, a kum im je bio Đani Maršan.
- Ja sam se u to doba već ozbiljnije počeo baviti glazbenom karijerom. Vratio sam se s broda na kojem sam par godina plovio i tako zarađivao za život, pa sam početkom 1969. godine objavio sam singl ‘Draga Marija‘ i otišao u Italiju s bendom ‘Siluete‘ u kojem je tada svirao Vedran Božić. Tri mjeseca nastupali smo po Italiji, a onda je jednog dana u Firenci zazvonio telefon. S druge strane bila je moja supruga koja je rekla da se hitno moram vratiti doma, jer je ‘Draga Marija‘ postala veliki hit. Svi su se pitali tko to pjeva, nitko nije znao tko je taj Duško iz Zadra - priča pjevač, koji se radi glazbene karijere potom seli u Zagreb.
- U metropolu smo, pamtim kao danas, stigli mojim starim automobilom, Fordom 17. U autu smo bili Anuška, naša mala kćerka Natali, ja i naš Čajavec televizor. Prijatelji su se čudili kako je taj automobil uopće uspio svladati uspon preko Velebita, a mi smo se za početak skučili u malenom stanu u zagrebačkom Sopotu. Živjeli smo u zgradi s tankim zidovima, sjećam se kako sam učio pjesme tako da sam šaptao, a ne pjevao, sve kako ne bi smetao susjedima. Anuška mi je i tu bila, kao i uvijek, velika podrška. Ona je bila moja supruga, moja prijateljica, moje sve... Pjevači, znate, žive kako već žive, bude tu svega... Ali ja, nakon što sam upoznao Anušku nikad nisam ni pogledao neku drugu ženu. Ja sam gledao i vidio jedino nju. Nas dvoje imali smo stvarno lijep život. Nikad ja doma ni igdje drugdje nisam glumio zvijezdu, a da sam i pokušao Anuška, koja je radila kao učiteljica, ne bi mi to dopustila. Ona je bila moje sidro, luka kojoj sam se uvijek vraćao - govori Lokin koji priznaje da ga je odlazak supruge strašno pogodio i razorio.
Anuška Lokin svijet je napustila krajem prošle godine, nakon jednog od najljepših putovanja u njenom životu.
- Krajem prošle godine ona, kćer i nećakinja otišle su na putovanje kruzerom po Mediteranu. Jako su se tome veselile. Naizgled, s obzirom na pandemiju korone, nije bilo opasnosti po njihovo zdravlje, jer su sve bile cijepljene, a organizatori putovanja ukrcaj na brod uvjetovali su potvrdom o cijepljenju. No, dan uoči polaska pale su sve mjere, pa se na brod ukrcalo i nešto ljudi koji nisu imali potvrdu o preboljenju i cijepljenju. Moja Anuška koronom se zarazila na brodu, nakon sedam dana plovidbe, i završila je u bolnici u Istanbulu. Tamo je bila nekoliko dana, sama, među strancima... Ja sam bio lud! Unajmili smo privatni avion koji ju je dovezao u Zagreb, da bude tu među svojima, s liječnicima koji govore naš jezik. Neću vam sada ni govoriti koliko je to koštalo, jer to mi je bilo i ostalo nevažno. Mislili smo svi da će joj dolazak u Zagreb dati snage, da će uspjeti pobijediti bolest. Ali, njezino je veliko srce bilo previše slabo. Preminula je petnaest dana po dolasku u Zagreb - tužno govori pjevač, koji je voljenu suprugu po posljednji puta ispratio u društvu obitelji i prijatelja.
- Nisam želio kamere ni foto aparate na sprovodu. Poštujem medije, imam prijatelje među novinarima, ali bol koju sam osjećao bila je prevelika. Nisam želio od sprovoda voljene žene raditi medijski cirkus - ističe glazbenik, koji i dalje živi u domu u kojem je godinama bio sa svojom Anuškom.
- Ništa nisam dirao od njezinih stvari. Ni odjeću, ni obuću, ni slike, ni ostale sitnice koje je ona s puno ljubavi posložila u našem domu. Prijatelji su mi rekli da bih trebao početi razmišljati o tome da nešto od toga darujem, uklonim iz stana, ali ja ne mogu i neću. Barem još ne sada. Bilo bi mi to kao da se još jednom opraštam od Anuške, što ja sada ne bih podnio. Svaki ugao u stanu ovako me i dalje podsjeća na nju - govori Lokin koji pet mjeseci od smrti svoje supruge nije imao snage zapjevati. Sada se, veli, vraća na scenu, a najveća podrška su mu kćer Natali, unuka Tena, te praunuci Nikki i Kaja.
- Oni mi daju snage da nastavim dalje. Zbog njih mi se vratio osmijeh na lice. Od njih i zbog njih krijem suze koje i dalje teku jer moje Anuške više nema - govori Duško Lokin.