Zadovoljstvo i snažne dojmove sa snimanja videospota za pjesmu "Treba imat dušu" na zagrebačkom Bundeku njezin autor Bruno Langer, basist Atomskog skloništa, dugo će pamtiti. Video u kojem je sudjelovalo više od 200 glazbenika, koji izvode njegovu kultnu pjesmu, snimljen je u sklopu projekta "Lakestock", a premijerno će biti prikazan na skoroj dodjeli medijskih nagrada Zlatni Studio.
Glazbenik iz Pule, koji je s dugovječnim bendom ostvario zavidan uspjeh i na međunarodnoj sceni, a u svojoj dugogodišnjoj karijeri uvijek je ostao vjeran rokerskim počecima, u razgovoru nam je otkrio kako izgleda njegov život u pandemijsko vrijeme, prisjetio se kada je nastala pjesma koju i danas pjevaju sve generacije, ali i o čemu će govoriti nova pjesma koju već dugo osmišljava.
Kako ste se osjećali na Bundeku pri pogledu na golemi bend koji izvodi "Treba imat dušu"? Bila je to moćna izvedba vaše pjesme.
- Na više načina bilo je sjajno sudjelovati u tome. S obzirom na situaciju, izolaciju i koronu, mi glazbenici se dugo nismo družili. Zato je bilo izuzetno što smo se svi našli i što se toliko glazbenika, toliko dragih kolega odazvalo za sudjelovanje. Dokazali su da za rock treba imati dušu.
Mnogi kažu da izbor pjesme nije mogao biti bolji. Kako vi to komentirate?
- Bio sam ugodno iznenađen kada su me zvali i pitali slažem li se s tim da se snimi. A ljudi s kojima sam o tome razgovarao... Svi su rekli da je "Treba imat dušu" savršen izbor, zbog njezine energije, ritma, ali i što je poruka priče. To se poklopilo, reklo bi se.
Vjerojatno vam je drago što je u pitanju baš rock pjesma?
- Uvijek mi je drago kada se bira i sluša rock jer on nosi najjače poruke. No, uvijek naglašavam da sam za glazbeni pluralizam. Ja sam rocker i uvijek ću to biti, ali ne moraju svi slušati rock'n'roll, onda bi to bila glazbena diktatura, što je u potpunoj suprotnosti s onim što rock jest.
Zanimljiva je i priča o nastanku te pjesme.
- Pjesma "Treba imat dušu" nastala je prije skoro 40 godina. Kako bi se reklo, sada je u najboljim godinama. Objavljena je na albumu "Mentalna higijena" koji nekako smatram svojim albumom života. Snimali smo ga u Jam Studiju u Londonu. Napisao sam je samo dva dana prije nego što smo otputovali na snimanje. Sergio (Sergio Blažić, legendarni glazbenik i suosnivač benda, op. a.) rekao mi je: "Mogao si je i u avionu napisati!" U tom studiju, s producentom Johnom Etchellsom koji je producirao sve albume grupe Queen, snimili smo šest albuma. On nam je omogućio boravak u svjetskim studijima, omogućio je da se naše pjesme vrte na BBC-ju. Zahvaljujući njemu, snimali smo i u Francuskoj, na Azurnoj obali... Snimali smo album u najvećem mobilnom studiju na svijetu, koji je upravo bio došao iz Francuske gdje su live snimali AC/DC i Supertramp...
Kako stvari stoje s Atomskim skloništem, radi li se štogod?
- Mi nikad nismo niti prestali raditi, no nismo baš previše medijski zastupljeni. U godini prije korone imali smo više od 50 koncerata. Prošle smo godine posljednji koncert imali u Salima na Dugom otoku 7. ožujka, a onda je krenuo lockdown. Nakon toga koristili smo prilike kad možemo nastupati tako da nismo propustili festival Urbane kulture "Evo ruke!" koji se održava u splitskom Đardinu. Uz sve mjere okupilo se mnogo ljudi, valjda su se bili zaželjeli glazbe. Uz to, Atomsko sklonište nikad nije bila samo svirka, više neki multimedijalni projekt u kojem smo okupljali različite umjetnike, glazbenike, slikare, fotografe... Mi smo bili kao neka umjetnička rock'n'roll sekta, nikad nije bila samo gola svirka. I to je bio i ostao naš način života.
Uklapa li se tu i politika u kojoj ste bili aktivni?
- Nisam išao u politiku da bih si priskrbio neku fotelju, poziciju i priliku da nešto ukradem. Oduvijek sam bio aktivist i u politiku sam ušao kao građanski, civilni aktivist. Bio sam u emisiji "Piramida", koju je radila Željka Ogresta, i tamo je bilo puno reakcija na moje stavove o nekim temama jer sam graktao kao neki suludi galeb s ovog dijela Jadranskog mora. No, ponavljam, ja nisam političar, ja sam građanski aktivist, civilni aktivist. Bio sam u Gradskom vijeću Pule i prije toga u Vijeću Turističke zajednice. Bilo je to vrlo zanimljivo vrijeme.
Što ste otkrili o sebi tijekom ovog pandemijskog vremena? Jeste li naučili što novo?
- Kako živim na moru, u jednoj staroj talijanskoj vili i ima dosta drveća uokolo, otkrio sam ustvari gdje živim. Odmah sam se bacio na šetnje sa suprugom, i to je dalo ploda, u koronakrizi reducirao sam svoju tonažu, ne kilažu. Ispočetka sam uspijevao ići 100 metara a da se ne zadišem, no napredovao sam pa prođem kao od šale četiri i pol kilometra. Nije da računam, ali praktički sam u tim šetnjama stigao do Münchena. Otkrio sam još dublje ljepotu prirode, očistio sam malo okoliš kuće od suhih grana, sredio gustiš i tako... Moja supruga je velika ljubiteljica životinja, imamo pse i mačke, no mislim da smo mi među rijetkima koji hrane svrake i vrane. Navikle su se, kada nas vide kako idemo u šetnju počnu se derati, valjda očekuju svoj obrok. I, zanimljivo, žive u suživotu s drugim ptičicama koje hranimo. Uživam promatrati taj ptičji svijet, njihovo ponašanje.
Je li vrijeme inspirativno za vas?
- Uglavnom ne pišem, ali napravio sam neke bilješke. Imam ideju o nekoj pjesmi u glavi. Prva koju ću sigurno napraviti bit će o moru jer sam stalno uz njega, stalno ga gledam. Volim opisati ono što doživim u životu. Imam i naslov za svoj album, zvat će se "Prije odlaska". Svakako ga moram napraviti. Inače, kada me pitaju kad će novi album, sklon sam lažnim obećanjima, pretvaram se u političara i muljam, govorim "Samo što nije" ili nešto u tom stilu. Ali, ovaj put se doista nazire neka pjesmica. Ide polako jer sve što radim, mora oduševiti mene da bi se moglo svidjeti onima koji čuju stvar i da bi se mogli identificirati s tekstom.
