Proizvođači povrća u Hrvatskoj nisu iskoristili tržišne promjene zbog korona krize

Unatoč svim povoljnijim trendovima na tržištu zbog utjecaja korona krize, tek rijetki domaći proizvođači povrća ove će godine biti zadovoljni postignutim poslovnim rezultatima. Proizvodnja povrća je ove sezone bila ujednačena s jako malo ekstremnih vremenskih prilika, a procjene govore da će u konačnici proizvodnja biti na razini prošle godine. Cijene na tržištu su kroz sezonu bile znatno niže od uobičajenih, a uslijed tržišnih viškova iz EU zemalja rastao je i uvoz povrća čime su domaći proizvođači bili izloženi snažnoj konkurenciji, glavni je zaključak analize sezone proizvodnje i tržišta povrća u Hrvatskoj, koju je izradio Smarter, konzultantska tvrtka specijalizirana za poljoprivredu i prehrambenu industriju.

Tijekom korona krize ovog proljeća, zbog straha od prekida u lancu opskrbe i mogućih nestašica, svi dionici u Hrvatskoj zazivali su revitalizaciju domaće proizvodnje poljoprivrednih, ali i prehrambenih proizvoda te naglašavali problem niske samodostatnosti. Brojni proizvođači povrća su se tome odazvali i povećali proizvodnju gdje god je to bilo moguće. Tek ćemo krajem godine moći podvući crtu i vidjeti je li njihov trud u konačnici nagrađen. Poznato je da se proizvodnja povrća može brže organizirati i dati u kratkom roku vidljive pozitivne rezultate. Za nju je potrebno vrlo malo poljoprivrednog zemljišta, postoji tradicija u proizvodnji, a ujedno je i jedna od najdohodovnijih proizvodnji u poljoprivredi, kaže Zvjezdana Blažić, konzultantica Smartera.

Povrće i krumpir se u Hrvatskoj proizvode na samo 19.000 ha, od kojih više od 10.000 ha otpada na krumpir, a 9.000 ha na ostalo povrće. Ukupna proizvodnja povrća kretala se zadnjih godina od 176.000 tona do 190.000 tona, od čega je proizvodnja za tržište (intenzivna proizvodnja) iznosila nešto više od 150.000 tona. Proizvodnja u povrtnjacima (pretežno za vlastite potrebe) iznosila je 35.000 tona. Prinos povrća se kreće od 19 tona/ha do 22 tona/ha, što je relativno skromno za današnju suvremenu i tehnološki visoko opremljenu proizvodnju povrća.

Značajni pad turističke potrošnje

Najveći izazov za povećanu proizvodnju povrća bio je značajni pad turističke potrošnje kao i potrošnje u segmentu ugostiteljstva. Turistička potrošnja zadnjih je godina snažno rasla, pa je izostanak, odnosno smanjivanje tijekom ove godine imao veliki utjecaj na tržište. Još veći je bio pad te potrošnje kod konkurenata u Italiji i Španjolskoj, u velikim proizvođačima povrća, zbog čega se domaća proizvodnja suočila sa snažnom konkurencijom.

Zbog toga su cijene povrća u pojedinim mjesecima bile od 12 do 20 posto niže nego prethodne godine. Tako je samo tijekom lipnja cijena krumpira na veletržnicama, u odnosu na lipanj prošle godine, bila niža za čak 22,39 posto. U istom mjesecu zabilježene su i niže cijene dinja, lubenica, paprike, rajčice, kupusa, mrkve, zelene salate, graha i drugog povrća. Samo su rijetke vrste poput pojedinih salata i češnjak imali veće cijene.

Posljednjih godina Hrvatska bilježi kontinuirani rast potrošnje povrća. Ukupna prosječna potrošnja povrća iznosila je 132 kg po stanovniku, pri čemu je najveća potrošnja zabilježena 2016. godine, kada je bila 139 kg po stanovniku. U strukturi potrošnje najviše se konzumiraju rajčice - 20 kg po stanovniku, luk i češnjak - 11,2 kg po stanovniku, kupus - 8,7 kg te mrkva - 7,4 kg po stanovniku.

Trendovi proizvodnje povrća bili su umjereno pozitivni do 2009. godine, a potom je došlo do pada, dok je od 2013. godine na ovamo došlo do neznatnog oporavka, koji bi se bolje mogao okarakterizirati stabilnom stagnacijom.

Povrtlarska proizvodnja nalazi se na marginama ukupne poljoprivredne proizvodnje i jedan je od zapuštenijih sektora u domaćoj poljoprivredi s vrlo skromnim rezultatima. Dok druge zemlje napreduju, hrvatsko povrćarstvo, uz izuzetak nekoliko jako dobrih primjera i unatoč plasmanu sredstava iz fondova EU, uglavnom stagnira. I dalje je u prosjeku nekonkurentno, s niskom produktivnosti, tehnološki zaostalo, a od 2013. i dodatno ugroženo izloženosti povrtlarskim divovima iz Italije, Španjolske i drugih zemalja, ističu u Smarteru.

Znatno niže od udjela u EU

Proizvodnja povrća u RH, prema podacima Eurostata dosegnula je 10 posto udjela u ukupnom outputu hrvatske poljoprivrede, a zajedno s proizvodnjom krumpira prelazi 11,8 posto. No, to je znatno niže od udjela koje povrće čini u poljoprivrednoj proizvodnji EU, naročito mediteranskih zemalja. Tako Španjolska ima udio povrća u ukupnoj vrijednosti poljoprivredne proizvodnje od 22,1 posto, Italija 22,9 posto, a Grčka 22,7 posto. U Nizozemskoj, jednoj od najuspješnijih poljoprivrednih zemalja po dohotku proizvođača, vrijednost proizvodnje povrća, cvijeća i krumpira dostigla je čak 44 posto ukupne poljoprivredne proizvodnje.

U prethodnim godinama proizvodnja povrća bilježi blagi rast, uz značajne oscilacije uvjetovane uglavnom klimatskim uvjetima jer se još uvijek najveći dio proizvodnje odvija na otvorenim površinama ili površinama sa slabom zaštitom. Za proizvodnju povrća u Hrvatskoj se koristi samo 0,7 posto poljoprivrednih površina, a visokotehnološki opremljeni staklenici zauzimaju manje od 100 ha. Najzastupljenija vrsta povrća je kupus, a njegov udio u ukupnoj proizvodnji iznosi 21 posto. Kupus se najvećim dijelom proizvodi u kontinentalnoj Hrvatskoj, a u 2019. godini na 1.463 ha je ukupno proizvedeno 31.580 tona kupusa, što je bilo 15 posto manje nego godinu ranije.

Uz kupus, izniman značaj ima i rajčica koja se najvećim dijelom proizvodi u proizvodi u Slavoniji i u kontinentalnom dijelu i to hidroponski. Značajna je proizvodnja rajčice i u mediteranskom dijelu Hrvatske, ali na otvorenom. Proizvodnja rajčica jako oscilira kroz godine u intenzivnom konvencionalnom uzgoju pa se površine kreću od 320 ha do 500 ha, a proizvodnja od 22.000 do 36.000 tona, a u prirodi se kreću od 65 do 85 t/ha i ovise velikim dijelom o vremenskim prilikama. U zaštićenim staklenicima uzgaja se rajčica sa znatno većim prinosima koji dostižu 250 t/ha. No 2019. godine imali smo samo 53 ha pod tim 'hight tech' visokotehnološkim staklenicima.

Proizvodnja luka i češnjaka doseže skoro 26.000 tona, dok je preko 13.000 tona proizvodnja mrkve i paprike. Sve ostale povrtne kulture proizvodimo manje od 10.000 tona. Interesantno je da se proizvodnja paprike zadnjih godina smanjuje pa su površine pod tom kulturom pale s 1.350 ha na 560 ha, a proizvodnja sa 17.700 tona na manje od 9.000 tona prošle godine.

Niska konkurentnost

- U takvim uvjetima proizvodnje i s tako niskom konkurentnošću, uvoz povrća kontinuirano raste kao i deficit vanjskotrgovinske razmjene. Dok smo u 2018. uvezli povrća u vrijednosti 131,27 milijuna eura, u 2019. je bio već na 163 milijuna eura. Uvoz je narastao čak 12 posto, a izvoz je pao 7,7 posto te je deficit uvećan za 130 milijuna eura. U prva četiri mjeseca ove godine uvoz nije gubio na intenzitetu, dapače rastao je količinski za 8 posto, ali je vrijednost bila čak 5 posto niža od prošle godine. To pokazuje da su cijene povrća na europskom tržištu ove godine znatno niže. Kada gledamo po vrstama, raste uvoz svih vrsta povrća osim kupusa. Suprotno tome izvoz je i dalje padao, količinski gotovo 25 posto, ali je vrijednost ostala ista kao prošle godine, a to znači da izvozimo skuplje kategorije povrća - naglašava Zvjezdana Blažić.

Kada uspoređujemo podatke o potrošnji, uvozu i izvozu te proizvodnji, evidentno je da nam se samodostatnost kreće ispod 65 posto. Svi podaci pokazuju na to da je jako teško, bez strateškog zaokreta u ukupnoj proizvodnji i odnosima u lancu vrijednosti, preokrenuti rezultate u korist domaćih proizvođača. Globalno postoji rastuća potreba za povrćem koje je dostupno tijekom cijele godine, proizvedeno na siguran i učinkovit način, te je visoke kvalitete. Posljedično, proizvodnja povrća u staklenicima i vertikalnim farmama raste.

Jedno od glavnih obilježja suvremene proizvodnje povrća je intenzivna povezanost proizvodnje s tehnologijom i kapitalnim ulaganjima i to naročito s 'hight tech' rješenjima. Tehnološka rješenja idu ka najvećoj mogućoj digitalizaciji i automatizaciji proizvodnih sustava. Također, puno se ulaže u sigurnost proizvodnje, povećanje priroda i kvalitete proizvoda. Tehnološki resursi usmjereni su rješavanju pitanja nedostatka vode.

- Naši proizvođači još uvijek nemaju adekvatne reakcije. Udruživanje proizvođača u proizvođačke organizacije još nije zaživjelo, a sada su tek prve PO za povrća u postupku prijave za priznavanje. Veliki je potencijal i kroz vertikalnu integraciju s prehrambenom industrijom, ali to nije i dalje na razini koja bi mogla zadovoljiti bilo kojeg od sudionika. Fragmentirana proizvodnja smanjuje dostupnost tržišta, zbog čega je potrebna bolja vertikalna integriranost. U proizvodnji su prinosi niski, dok smo tehnološki na niskim granama i nema suvremenih praktičnih znanja - pokazuje analiza.

Regionalizacija

Svi spomenuti nedostaci se daju uz kontinuirani napor svih sudionika i suradnju vrlo brzo otkloniti i napraviti zaokret koji je nužan. Ulaganjima u sektor (znanje, tehnologije, mehanizaciju i logistiku), uz korištenje EU fondova moguće je u kratkom roku povećati proizvodnju, te povećati zaposlenost i novostvorenu vrijednost. Udruživanjem proizvođača smanjili bi se troškovi proizvodnje i olakšao plasman na tržište. Uz primjenu već razvijenih alata u EU za poticanje i osuvremenjivanje proizvodnje te brendiranje hrvatskog povrća, rezultat može biti znatno bolji prvenstveno na zadovoljstvo proizvođača. Najbolji rezultati se mogu postići uz punu suradnju s prehrambenom industrijom i kvalitetnim odnosima s otkupljivačima koji mogu sve proizvedene količine plasirati na tržište jer imaju razvijene kanale izlaska na izvozna tržišta, što je vidljivo i iz postignutih rezultata ove godine u izvozu, smatraju stručnjaci Smartera.

Regionalizacija u proizvodnji povrća jedna je od ključnih mjera koja bi mogla preokrenuti trendove.

Sjeverozapadna Hrvatska i Lika specijalizirane su za proizvodnju krumpira i kupusa, prsten oko Zagreba i većih gradova ima razvijenu proizvodnju salata i lisnatog povrća. Slavonija ima potencijale u proizvodnji paprike i krastavaca, luka, češnjaka, šparoga te rajčice u zaštićenim prostorima „high tech“ proizvodnje - uz farme u kojima se koriste prednosti kružne ekonomije (višak topline iz biomase za grijanje staklenika).

Obalni pojas može proizvoditi sve vrste ranog povrća, te rajčice, krastavce, paprike za potrebe turističke potrošnje u jednostavnijim zaštićenim prostorima – tunelima za potrebe lokalnog stanovništva te turizma. U Istri, uz proizvodnju sezonskog povrća na otvorenom i u zaštićenim prostorima, postoji i značajan potencijal rasta proizvodnje rajčice za preradu na otvorenim prostorima.

Zato bi bilo važno utvrditi optimalne sorte (rane i kasne) za područje svake regije, te ih podržati kroz razne oblike potpora na razini državnih potpora kroz donacije sjemena, uključujući nove sorte i nove moderne tehnike sadnje i podloge. Uz to, važno je osigurati ulaganja u sustave zaštite od tuče i smrzavanja, najčešće tunele i plastenike, jednostavnije objekte za zaštitu. U konačnici, najvažnija je horizontalna integracija - udruživanje proizvođača, zaključak je analize.