Kada je danas pedesetpetogodišnja Hannan Elbarki Shulgami, krajem osamdesetih iz Sudana stigla na studij medicine u Zagreb, nije ni slutila da će joj Hrvatska postati trajni dom. U Zagrebu su medicinu do tada već studirali njezini ujaci pa se očekivalo da će ona nastaviti obiteljsku tradiciju i postati liječnica u vlastitoj zemlji. No Hannan je shvatila da ovaj studij ipak nije za nju. Umjesto liječničkom pozivu posvetila se studiju laboratorijske dijagnostike, ali je ostala u bliskom kontaktu s kolegama i profesorima.
Zbog toga ju je nekadašnja profesorica pozvala u pomoć kada se početkom dvijetisućitih u Zagrebu liječila veća grupa iračke djece. Hannan je i do tada imala bogato iskustvo volontiranja u bolnici, ali je znanje arapskog, njezinog materinjeg jezika, u ovom slučaju odigralo ključnu ulogu. I danas pamti male bolesnike uz koje je bdjela, kao i ljude u potrebi kojima je Hrvatska, privremeno ili trajno postala dom. Naime, surađivala je s MUP-om radeći kao prevoditeljica na granici, a prevođenje ju je dovelo do volontiranja u Kutini, Opatovcu, a potom i zagrebačkom hotelu Porin gdje su godinama smještene osobe koje u Hrvatskoj traže azil.
Traume i sudbine
- Oduvijek sam imala potrebu volontirati jer sam snažno suosjećala s ljudima u nevolji, posebno onima koji su morali napustiti svoje domove kako bi spasili vlastite živote. Samo jedna ili dvije priče koje čujete od osoba u potrazi za azilom pobude silnu empatiju i suosjećanje jer su traume i sudbine koje dožive toliko teške da je nemoguće ostati imun na njihove patnje – prepričava Hannan.
Ne čudi stoga da je upravo ova predana stručnjakinja posljednje tri godine djelovala u sklopu projekta „Novi susjedi – uključivanje osoba s odobrenom međunarodnom zaštitom u hrvatsko društvo“. Projekt su zadnje tri godine zajednički provodili MUP i Centar za kulturu dijaloga (CKD) stvarajući mobilne timove u više hrvatskih gradova. Cilj je bio ostvariti što kvalitetniju integraciju azilanata kroz individualizirane planove integracije za koje su bili zaduženi mobilni timovi.
Oni su se sastojali od voditelja slučaja i kulturnog medijatora, a baš taj zadatak dobila je Hannan. U timu s kolegicom Merdijanom Dugonjić brinula je o obiteljima koje su u Hrvatskoj dobile azil i to na način da posreduje između kultura, one hrvatske i kulture područja s kojeg su azilanti kod nas stigli. Korisnici za koje je skrbio CKD dolazili su iz čak 11 zemalja, od Bangladeša i Sirije do Konga i Obale Bjelokosti, no u programu je bilo i osoba bez državljanstva.
- Ovaj projekt zauvijek ću pamtiti jer sam zbog njega postala bogatija nego ikada prije. Ne mislim pri tome na materijalno bogatstvo, već na iskustva i ljude koje mi je ovaj projekt donio. Bio je puno više od posla i nikada nisam gledala na sat. Radili smo kad god je trebalo, vikendom i praznicima, a znalo se dogoditi da smo u akciji u 4 ujutro. Iako nisam postala liječnica, zahvaljujući poznavanju osnova medicine bila sam zadužena za pratnju azilanata u bolnice i na liječničke preglede. Takvih odlazaka bilo je bezbroj, posebno s djecom. Zato me danas poznaje cijelo Rebro i Klaićeva čiji su liječnici predivne osobe i vrhunski stručnjaci kojima smo zahvalni na svemu što su činili za nas. Iako me svi u Hrvatskoj dobro razumiju, obitelj i prijatelji uvijek su zbijali šale da bih mogla i bolje naučiti hrvatski jezik, ali u ove tri godine pokazalo se da ono što mi fali iz hrvatskog, nadoknadim znanjem čitanja nalaza – šali se Hannan.
Mobilni tim Sisak
Prihvaćajući šalu i smijeh, razgovoru se pridružila Hannanina kolegica Azra Mulabdić. Na projektu „Novi susjedi“, uz kolegicu kulturnu medijatoricu Ilvanu Crnkić, djelovala je kao voditeljica slučaja integracije. To je u praksi značilo da je sa svakim korisnikom ponaosob razvijala integracijske planove. Vodila je računa o tome da što prije nauče hrvatski jezik, pomagala im je u pronalasku zaposlenja ili nastavka obrazovanja, nostrificiranja diplome ili spajanja s članovima njihovih obitelji. Bila je na čelu mobilnog tima Sisak čiji su korisnici osobe koje su novi dom pronašle u ovom gradu ili Sisačko – moslavačkoj županiji. Azri je bilo važno pokazati im prednosti života u manjoj sredini u kojoj i sama živi s obitelji.
- I prije ovoga projekta bila sam vrlo angažirana u lokalnoj zajednici jer sam kroz građansku inicijativu „Moj grad Sisak“ brinula o marginaliziranim skupinama, bilo da je riječ o pripadnicima manjina, žrtvama nasilja ili siromašnim sugrađanima. Naša pomoć bila je u prvom redu humanitarnog karaktera, no kada je došlo do globalnih promjena u migracijskim tokovima u Sisku smo se sve više susretali s potrebom da brinemo o izbjeglicama – tumači Azra.
O humanitarnom djelovanju vrijednih Siščana 2018. godine Hrvatska radiotelevizija snimila je reportažu, no izlazak pred kamere za Azru je predstavljao veliku nelagodu. Nije smatrala da treba biti u medijima pa je još zanimljivije da ju je nevoljko sudjelovanje u reportaži dovelo do CKD-a. Naime, kada se sastavljao cjelokupni tim koji će biti u stanju iznijeti zahtjevan trogodišnji projekt, izvršna direktorica Centra za kulturu dijaloga, Nejra Kadić Meškić se sjetila Azre i priče iz Siska. Ostalo je povijest.
Napredni tečaj uprave
- Za mene je sudjelovanje na projektu „Novi susjedi“ bilo potpuno novo iskustvo i novi svijet. Volontiranje je jedno, no ovdje je, uz stalni kontakt s korisnicima, bilo potrebno jako puno strateškog planiranja, istraživanja, pisanja i izvještavanja. Zadatak nam je bio održavati kontinuirani kontakt s institucijama, kako onima koje su nas angažirale, tako i s onima čije su usluge trebali naši korisnici. Neka znanja i iskustva smo imali, ali mnoge situacije bile su sasvim nove i nedoživljene. U šali volim reći kako smo ovim projektom svi završili, ako ne studij, onda svakako napredni tečaj uprave. I premda je u početku pisanje bilo dio posla koji nam je svima najteže padao vrlo brzo smo shvatili da je beskrajno važno ostaviti pisani trag. Danas sva naša izvješća predstavljaju odličnu lekciju i omogućuju sistematizaciju i lakše djelovanje svima koji će se ubuduće baviti procesima integracije – pojašnjava Azra.
Iz Azrinih riječi jasno je kako je projekt završen, ali njezin posao nije gotov. Integracija je dug i izazovan proces koji ne može stati preko noć, posebno za one koji su u integraciji azilanata aktivno sudjelovali. Svi djelatnici CKD-a u svoje živote neizbrisivo su upisali sudbine ljudi o kojima su brinuli, stvorivši veze koje nadilaze uobičajene poslovne kontakte.
- Bila je ovo u svakom smislu oluja emocija. Iako smo u početku projekta dobili naputak da se što manje emotivno vezujemo uz sudbine korisnika, nitko od nas nije uspio razdvojiti privatno i poslovno. Veselili smo se kada bismo uspjeli riješiti njihove probleme, kao što smo osjećali bol i frustraciju kada to nismo odmah uspijevali. No treba reći da nas je ovaj projekt nevjerojatno obogatio, kao što je obogatio naše obitelji i našu djecu. Svi smo njime postali bolji ljudi, a da smo zaista uspjeli shvatila sam kada su moje kćeri pitale, u trenutku kada je veliki sisački potres završio, jesu li na sigurnom članovi naše obitelji. Nabrajajući ih, nabrojili su i korisnike s kojima sam radila i tada sam znala da u pravom smislu imamo, ne samo nove susjede, nego prijatelje za cijeli život – ponosno zaključuje Azra.
Pobjede veće od života
Među najdirljivijim trenucima Azra ne zaboravlja susret jednog od njihovih korisnika sa zaručnicom od koje je bio odvojen punih pet godina. Svi su sa suzama sreće ispratili njihov ulazak u bračnu luku, kao što su se neizmjerno veselili vjenčanju Sirijca i Siščanke na kojem su Azra i kolega Mazen Al Ahmed bili kumovi. Da su ovim projektom stvorena trajna prijateljstva i neraskidive veze tumači i Hannan koja je zahvalna što je doživjela sva ova iskustva.
- Imam šesnaestogodišnju kći, ali moja su djeca i sva djeca naših korisnika. Radujemo se svakom njihovom uspjehu, svakoj maloj – velikoj pobjedi. Kada prvi put vide more, upoznaju nove vrtićke prijatelje ili dožive uspjeh u školi za nas su to pobjede veće od života. Radeći na projektu „Novi susjedi“ uvjerila sam se da je ovo put na koji me bog stavio s namjerom da obiteljima olakšam situacije u kojima nitko od nas ne bi volio biti. Presretna sam zbog toga, kao što sam presretna da sam ovaj posao mogla raditi s divnim kolegama iz CKD-a, na čelu s pravom lidericom, našom voditeljicom projekta Nejrom Kadić Meškić. I ono najvažnije - uvjerila sam se da je Hrvatska prepuna suosjećajnih ljudi koji nam u svemu pomažu. Od srca im hvala na tome! - zaključuje Hannan.
Sponzorirani sadržaj nastao u suradnji s Centrom za kulturu dijaloga.