U vremenima kad su i najtvrđi skeptici napokon povjerovali da će se Savezna Federativna Republika Jugoslavija (SFRJ), od Triglava do Gevgelije i od Vardara do Jadrana, kako su je poletno opjevali estradni zabavljači, ubrzo raspasti i ona kao država, sastavljena od šest republika i dvije pokrajine, nestati s političkih zemljovida, onda kad se u Srbiji počelo događati “događanje naroda” i kad je vrtoglavo rasla satrapska svemoć “vožda” Slobodana Miloševića, 4. prosinca 1989. godine zbila se prva i do sada najveća otimačina hrvatske imovine. Prizemno upriličenim referendumom, pod blagoslovom srpske vlade, Organizacija udruženoga rada Naftni derivati Beograd, koju je utemeljila vodeća jugoslavenska naftna industrija, zagrebačka Ina, jednostrano se odcijepila od matične tvrtke i tri dana potom upisala se u registar beogradskoga Privrednog suda. Uvažen je, navrat-nanos, sklepani nepotpuni zahtjev, mada odmetnici, kao što su bili dužni navesti, nisu pružili dokaz o vlasništvu nad nekretninama, a ni objavili koliki im je osnivački kapital. To je značilo da je diljem Srbije, bez Kosova, Ini bilo oteto 167 crpki, 11 skladišta i 18 ostalih objekata. Središnjica Ine u Zagrebu, tužila je zato Inu Beograd najprije Trgovačkome sudu, a zatim i Okružnome privrednom sudu, tražeći poništenje odluke o spornome upisu, ali je njena tužba bila odbijena uz tanahno obrazloženje kako imovinsko-pravne odnose valja razriješiti u posebnome sporu, iako je posrijedi bio statusni spor. A zanemaren je i propis Zakona o poduzećima, da je prije upisa morala biti učinjena diobena bilanca, što je izostalo.
Ina Zagreb je u novoj tužbi istupila sa zahtjevom da se utvrdi pravo vlasništva nad oduzetim nekretninama - koje su pripale novoosnovanome Beopetrolu - i nadoknadi joj se šteta. Po procjeni njenih pravnih i novčarskih službi, samo za uračunatu izgubljenu dobit, račun je bio težak 91,649.549 američkih dolara.
U međuvremenu je počela i skončala se agresija na Hrvatsku, a od SFRJ ostala tek krnja Federacija Srbije i Crne Gore, koju je Slobodan Milošević pjesnički usporedio s dva oka u glavi.
Poslije normalizacije odnosa, Ina je 26. studenoga 1992. godine putem svoga beogradskog odvjetnika, Splićanina rodom Antonija Breškovića, uputila zahtjev za povrat otuđene imovine Ministarstvu pravde SCG-a, uto prije što su bila vraćena dobra nizu hrvatskih tvrtki koje su prije rata poslovale na njihovu tlu, poput Badela, Plive, Rade Končara i Bagata. No nakon desetogodišnjega otezanja, Privredni sud u Beogradu je zaledio postupak, sve dok ne bude potpisan bilateralni sporazum dviju republika o povratu imovine ili pak prebijanju, uto prije što je i Srbija bila vlasnica više objekata u Hrvatskoj: ljetovališta, poslovnih prostora, hotela, crpki i trgovina.
Na najvišoj razini, 2002. godine, pokušalo se da Beopetrol i Ina u Srbiji budu privatizirani i osnuju mješovitu tvrtku, u koju bi se uključio i naš Janaf (Jadranski naftovod). I dok se hrvatski predsjednik Stipe Mesić zalagao za to, srpski premijer Zoran Đinđić s tim se nije suglasio.
Ina je u rujnu 2003. godine dočekala još jedan udarac. Vlada Srbije i Crne Gore, bez njene suglasnosti, zacijelo u nakani da, koliko-toliko, popuni dobrano ispražnjenu državnu blagajnu, iznebuha je za 117 milijuna dolara prodala Beopetrolove dionice ruskome Lukoilu, točnije njegovoj ispostavi Lukoil Europa holding BV sa sjedištem u Nizozemskoj.
Stoga potraživanja Ine od Srbije iznose oko 200 milijuna dolara: u što je uračunata cijena od 117 milijuna dolara, koliko su bivše Inine crpke i ostalu imovinu u Srbiji platili Rusi, te izgubljena dobit koja je procijenjena na oko 90 milijuna dolara. Zatečen tim činom, glavni direktor Ine Tomislav Dragičević prosvjedovao je kod srpskoga premijera Zorana Živkovića i ministra pravde Vladana Batića, upozorivši ih da se Beograd ne smije upuštati u tu transakciju sve dok ne bude stavljena točka na dogovor o podjeli srpske imovine u Hrvatskoj i hrvatske u Srbiji. Međutim, bio je to pucanj u prazno. Srpski odvjetnik u tome sporu Sava Anđelković odgovorio je Zagrebu kako su poništenje ugovora jedino mogli zatražiti Lukoil i srpske Agencija za privatizaciju i Akcijski fond, a nipošto ne i Ina. “Kod Beopetrolove privatizacije, Rusima su bile prodane samo dionice, dok je imovina ostala njegov kapital!” naglasio je. Prvostupanjski beogradski Privredni sud i potom onaj viši, Privredni apelacijski sud, u studenome 2005. godine, odbili su Ininu žalbu, uz obrazloženje kako “nije dokazala status zainteresirane strane koja može zatražiti raskid ugovora”. Nadasve oprezni Rusi, koji su, dašto, znali kako se Srbija domogla imutka koji su kupili, u ugovoru s Agencijom za privatizaciju, kojoj je na čelu stajao budući premijer Mirko Cvetković, debelo su se zaštitili člankom po kome će im - u slučaju da sudskom odlukom Beopetrol bude vraćen prvotnim hrvatskim vlasnicima - vlada SCG namiriti uloženi novac. Jer kad ga je prodavala Lukoilu, ona mu je tvrdo zajamčila da će učiniti sve moguće da bi spriječila svaku odluku oko bilo kojega zahtjeva Ine, pa tako kupac neće biti obvezan da joj prenese bilo kakvu imovinu i isplati bilo kakvu odštetu.
Inin odvjetnik Brešković je, nakon tog jednostranog akta, ponovno zatražio od Privrednog suda da, na temelju Zakona o obligacionim odnosima, prodaju Beopetrola Lukoilu proglasi ništetnom stoga što je, po slovu Zakona o obligacionim odnosima, bila pravno neutemeljena:
- Naša imovina pretvorena je nezakonito u kapital Srbije i Beopetrola! - naveo je uz vidljivi dokaz da nad svima Ininim crpkama odavno blješti Lukoilovo ime. Žalba je, poslije dugog otezanja, odbačena lanjskog srpnja. Brešković je potom Vrhovnom kasacionom sudu dostavio zahtjev za reviziju, ali još nije dočekao odgovora.
Početkom ovog mjeseca nataloženu žabokrečinu uzbibao je razgovor novinara Slobodne Dalmacije sa Savom Anđelkovićem, odvjetnikom Akcijskog fonda Srbije u sporu protiv Ine, koji su u Ini oglasili pristrasnim i netočnim. Napose ih je zapanjila kad je ustvrdio: “Premda nije prikladno da ja to govorim kao odvjetnik u sporu, Ina je potpuno pogrešno postavila svoj zahtjev. Ne znam koji je bio njen cilj u ovome postupku, ali sredstvo joj je bilo pogrešno!”
Rekao je kako se zagrebačka naftna tvrtka “može pozdraviti” s novcem koji je zatražila za odštetu. “Može mu se nadati samo nakon sporazuma Hrvatske i Srbije, ali koji je teško vjerojatan u dogledno vrijeme! “
Glede revizije pravomoćne presude Privrednoga apelacijskog suda, koju Ina zahtijeva od Vrhovnoga kasacijskog suda u Beogradu, Anđelković je ocijenio kako su uvjeti za to “vrlo strogi i da taj lijek rijetko uspijeva”. Na kraju je rekao da je Ini “otišlo u vjetar 300 tisuća kuna”, kojima je podmirila sudske troškove. Na riječi beogradskoga kolege Antonio Brešković se obrušio rekavši da Ina još nije izgubila svoju imovinu u Srbiji i k tome nije isplatila beogradskim sudovima ni prebijene kune nakon odbijenih tužbi. “Parnica će biti u prekidu sve do okončanja bilateralnih sporazuma o načinu odštete, a po aneksu Bečkoga sporazuma o sukcesiji. Taj je međunarodni ugovor snažniji od domicilnoga prava! Ina će iskoristiti sva pravna sredstva da vrati imovinu oduzetu u Srbiji i poništi ugovore o njenoj privatizaciji u korist Beopetrola! Da to ostvarimo, bude li potrebno, obratit ćemo se Europskome sudu za ljudska prava u Strasbourgu!” kaže Brešković uz pripomenu da Sava Anđelković baca prašinu u oči javnosti pričom o Ininu izgubljenu silnome novcu.
“A kako ćemo naplatiti ono što nam je oduzeto, u krajnjoj instanciji ovisi o budućem dogovoru vlada, koji je neminovan.”
U Ini su ocijenili kako su neutemeljene špekulacije pojedinih beogradskih medija da će Hrvatska ucijeniti Srbiju sprečavanjem njezina ulaska u Europsku uniju ako ne usliša utemeljene zahtjeve da joj vrati gusarski opljačkanu imovinu. Gospodarski sukob Beograda i Zagreba ponovno se razbuktao i, kako se čini, trajat će - do posljednje kapi nafte.