Ja sam, kao i svi, obožavatelj Miše Kovača, premda se u njegovim pjesmama nađe koješta čudno. Legenda naše estrade ljubav naprosto pretjerano ozbiljno doživljava. Ta poslušajte samo:
Odvest ću te na vjenčanje, ljubavi moja.
Živjeti ćeš samo za me, ljubavi moja.
Premda ste u samoći pod tušem ili u autu, ili uglas s mnoštvom na koncertu bezbroj puta otpjevali ove stihove, niste zacijelo primijetili kako su oni zapravo jezivi. Postoji, naravno, mnogo gospođica koje žude biti robinje svojim frajerima, ima mnogo veselja u igrama vezivanja i pokoravanja, ali nešto je svejedno, složit ćete se, neprilično kad pjevač dragoj reče da će ona živjeti samo za njega. Dopuštate mogućnost da bi osoba, pa i ako je ženskog roda, mogla imati nekakav svoj život, neovisan o muškarcu. Ne biste željeli da vam kći ili sestra završe s posesivnim luđakom iz Mišine pjesme, koji na kraju refrena gotovo prijeti:
Tamo daleko od svijeta imat ćeš dom.
Ovo posljednje zvuči kao niskobudžetni horor od kojega se meni podignu dlačice na vratu. “Tamo daleko od svijeta imat ćeš dom”, pjevušio bi vjerojatno onaj austrijski manijak, s lazanjama podgrijanim u mikrovalnoj, otključavajući podrumska vrata iza kojih je desetljećima držao zatočenu Nataschu Kampusch.
Bezvremena uspješnica Miše Kovača nije, međutim, incidentna u našoj kulturi. Naprotiv, niste ni primijetili kako je nešto neobično u njoj. Tu se pjeva o nečemu dosta svakodnevnom, pjesma istinito svjedoči kakav je ovdje generalno stav o ženskim pravima i ženskoj emancipaciji, što hrvatski muškarci zaista očekuju u ljubavnim vezama, kako se oni, i mladi i stari, i dan danas, gotovo četiri stoljeća nakon Hasanaginice, posjednički odnose prema djevojkama i suprugama. Pogledajte, uostalom, dva slučaja iz crne kronike samo od nedjelje do srijede.
Učenicu trećeg razreda Srednje škole Izidora Kršnjavog u Našicama u ponedjeljak u zoru jedan je prolaznik našao čudno naslonjenu leđima na zid kraj ceste. Bojažljivo joj je prišao i opazio da je dijete divljački izbodeno po vratu i prsima. Čitava se Slavonija na ovo očekivano uzbunila, nijedna se žena po mraku nije usudila promoliti nos iz kuće, no ubojica je, srećom, brzo otkriven. Sedamnaestogodišnju A. B. iz Ordanja kraj Koške zaklao je dvadesettrogodišnji M. Š. s kojim je žrtva bila u vezi u zadnja dva mjeseca i koji, blago rečeno, nije dobro podnio da ga je ona ostavila. Kad ne može biti njegova, mladić je sabrano i zrelo odlučio da ona neće biti ničija.
A jedva što je našički idiot otkriven i priveden na ispitivanje, dvije stotine kilometara zapadno, u Sesvetama, proslavio se drugi. Pedesetdvogodišnji bivši branitelj i ratni vojni invalid A. I. u srijedu je u kuhinji neregistriranim pištoljem ubio pedesetogodišnju suprugu K. I., a zatim i sebi presudio. Svjedoci kažu kako je A. već neko vrijeme prijetio da će to učiniti. Vitlao je uokolo po susjedstvu kratkom cijevi i nitko nije našao razumnim prijaviti bekriju. Pričaju dalje kako se brak A. i K. raspao otkako je on danima prosvjedovao ispred Ministarstva branitelja. K. mu je izbacila stvari iz kuće jer nije shvaćala smisao šatorske revolucije u Savskoj 66, kao što su rijetki to uopće shvaćali, i zatražila razvod, no A. je s dva metka skratio postupak, ušparao i na odvjetničkim honorarima i na sudskim biljezima.
Dvije žene su ubijene u dva dana, a deseci drugih u ovoj zemlji svake godine stradavaju u zločinima iz strasti, s jednakim motivom, samo zato što tipovi s kojima su jednom bile u vezi, ili čak ako su oni samo fantazirali da su njih dvoje u vezi, nisu prihvaćali da ljubavi među njima više nema. “Živjet ćeš samo za me”, pjevali su luđaci, a kad su voljene odbile njihovu velikodušnu ponudu, onda, jebi ga, više nisu živjele.
Bolno je, naravno, kad vas neka žena ostavi. Kad glupača reče “ti si predobar za mene” ili “ostat ćemo prijatelji” ili nekakvu takvu laž za rastanak, osjetite se usamljeno i beznadno kao štene koje su odveli u veterinara uspavati. Ipak, ako uspijete preživjeti, mršavi, nečisti, neobrijani i očiju natečenih od suza, zgodi se kasnije možete i smijati. Dapače, ona zna biti vrlo nadahnjujuća. Bezbrojne priče, milijuni stranica su o tome napisani, stotine pjesama i filmova je snimljeno. Glazbeni biznis ustvari samo od toga živi. “Devedeset devet posto ljubavnika nije završilo sa svojim prvim izborom. Od toga se džuboksi vrte”, primijetio je jednom dosjetljivo Willie Nelson. No, u nas se oni baš i ne vrte. Tamo gdje bi Willie Nelson, oplakujući ljubavni brodolom, uzeo gitaru, balkanski muškarci zgrabe nož ili pištolj.
Posljednjih se godina u našem društvu mnogo govorilo o seksualnoj edukaciji mladih, liberali i katolički konzervativci neobuzdano su se svađali i međusobno vrijeđali što i kako djeci valja reći o odnosu između muškaraca i žena, ali zacijelo najvažnija ljubavna istina im je i jednima i drugima nekako izmakla, a ona je da ljubav nije pravedna, nema u njoj recipročnosti, jednakomjernosti, netko će zaraditi i više nego što je uložio, a drugi će ostati praznih ruku. Nitko nikoga ne mora voljeti ili, ako ga je i volio, u svakome ga trenutku može prestati voljeti, a ako se kome to ne sviđa, može lijepo zavijati na mjesec.
Ne bi li u budućnosti izbjegli zločine poput onih u našičkom kraju i Sesvetama, svakako naučite svoje sinove da nitko nema pravo ni na čiji život. Žena se ne može posjedovati. Hrvati bi, općenito uzevši, ne samo u ovome slučaju, morali znati pristojno odjebati.