"Svemir je spor, Zemlja također. I divljina je spora, poput naše nutrine. Možda nam baš zato najviše daruje kada do nje dođemo sporo, hodajući..." Priznajemo, ukrali smo ovaj citat, i to sa stranice Croatian Long Distance Traila (CLDT) te istoimene udruge iz jednog jedinog razloga - svidio nam se. Ako se sviđa i vama, nastavak teksta možda će vas ponukati da napravite prvi, odvažni korak - i u knjigu svojih životnih podviga upišete da ste jednom prehodali cijelu Hrvatsku!
Začeci ideje o CLDT-u ili, na naškom, Nacionalnoj krajobraznoj stazi za hodanje sežu još u 2016. godinu, kada je Nikola Horvat, 40-godišnji magistar teologije iz Zagreba, sudjelovao na Pacific Crest Trailu koji se, u duljini od 4300 kilometara proteže od Meksika do Kanade. Da prehoda tu megastazu, Nikoli je trebalo šest mjeseci, a kući se vratio inspiriran.
"Shvatio sam koliko beneficija jedna staza može imati ne samo za pojedinca koji se odluči na takav solo prodor u vlastitu nutrinu, za izmještanje iz zone komfora u kojoj upoznaje divljinu, sebe i svoje porijeklo, nego i za turizam jedne zemlje. Odlučio sam da i u Hrvatskoj napravimo jednu takvu stazu", objasnio nam je ovih dana, kad nam se učinilo da bi, zbog aktualne situacije koronavirusa, odlazak na CLDT, ili barem jedan od njezinih segmenata, koliko god kratak bio, bila zapravo dobra ideja za one nemirnog duha koji vole prirodu.
Nakon Nikolinog povratka u Hrvatsku sve je išlo nekim svojim tijekom. Udruga je osnovana 2017., a zatim je uslijedilo planiranje staze. To je podrazumijevalo istraživanje - izlaske na teren i kontaktiranje ljudi, a onda je napravljen i taj ključni prvi korak koji spominjemo na početku teksta. Naime, 30. 4. 2018. godine Nikola i njegovi prijatelji, 66-godišnji Matt iz SAD-a te Marina iz Valpova, krenuli su na dug put. Ekipa se s vremenom rasula - Marina je, primjerice, došla do Žumberka, Matt do Matulja, no Nikola je naposljetku prošao sve - svih 2266 kilometara po Hrvatskoj, koliko CLDT i dan-danas broji.
"Trebala su mi neka 104 dana, no hodajući sam zapisivao GPS trag, popisivao dućane, gledao gdje ima skloništa, planinarskih domova, vode...", objašnjava Nikola. Nakon hodanja on i ostali entuzijasti sjeli su za kompjutor i staza je naposljetku dobila i svoj digitalni izgled, odnosno priključena joj je aplikacija koja hodačima, osim oznaka na samoj stazi, služi kao orijentir i priručnik koji im pokazuje put, elevaciju i sve ostale po putu dostupne usluge, poput dućana, izvora pitke vode, prenoćišta i sličnog. Dapače, aplikacija, odnosno digitalni trag CLDT-a uvršten je i u američku trail aplikaciju Guthook Guides, kao treći po redu europski trail tog tipa, a danas je glavno sredstvo snalaženja na trailu.
CLDT inače spaja najisturenije točke Hrvatske, redom Ilok, Sv. Martin na Muri, Savudriju i Prevlaku. "Gledali smo da staza obuhvati što više divljine i šumskih, prašnih puteva, a što manje asfalta, jednostavno da pogodimo najljepša područja. No, naravno da ne možeš sve uključiti", objašnjava Nikola.
Sama staza podijeljena je u tri sekcije, A, B i C, od kojih je svaka ponovno podijeljena u segmente, A1, A2, A3, B1 i tako redom. Sekcija A odnosi se na trasu od Iloka do Sv. Martina, sekcija B od Sv. Martina do Savudrije, a C od Savudrije do Prevlake. Svaka od njih obuhvaća i planine i gore, na ukupnom trailu "ugurano" je njih čak 19 - Banovo brdo, Krndija, Papuk, Bilogora, Kalnik, Železne Gorice, Strahinjčica, Ivanščica, Medvednica, Samoborsko gorje, Žumberak, planine Gorskog kotara, Grobničke alpe, Ćićarija, Učka, Velebit, Dinara, Omiška Dinara i Biokovo.
Staza je markirana, što planinarskim oznakama, što CLDT-ovim žutim okomitim linijama, što digitalnim CLDT tragovima, a na svakoj od najisturenije točke Hrvatske nalazi se i CLDT-ova tabla. Naravno, staza je isto tako i "živa". U udruzi se trude održati je što aktualnijom i ažurirati u slučaju problema ili promjena na terenu.
Zasad ju je, u cijelosti, prehodalo dvoje ljudi - osim Nikole 2018. godine, to je 2019. napravio i Matija Culjak. Njome, doznajemo u udruzi, trenutno korača Marin Zovko, a nadasve ugodno smo se iznenadili kad smo doznali da je sekciju A svojedobno prehodala i trudnica!
"Imali smo i strance koji su ove godine počeli hodati, ženu iz Novog Zelanda i Amerikanca, ali onda je nastupio lockdown i nestali su sa staze. Vjerojatno su se vratili kućama zbog situacije. Imali smo još najavljenih hodača, iz Slovenije, Njemačke i Češke, no i oni su odustali", objašnjava Nikola, koji tvrdi da je Hrvatska jedna od rijetkih zemalja u svijetu koja ima stazu ovog tipa - onu koja prolazi baš cijelom državom.
Iako na prvu pothvat hodanja CLDT-a možda zvuči iznimno naporno, Nikola tvrdi da je on namijenjen apsolutno svima.
"Riječ je o pješačkoj stazi kojom hodate u svom vlastitom tempu i kako želite. Možete je i pretrčati ako ste za to ili raditi u segmentima", objašnjava. U Americi je, dodaje, svjedočio da trailom hodaju obitelji s djecom. U Hrvatskoj, dodaje, ta ideja tek treba zaživjeti.
Zanimali su nas i dojmovi drugih hodača, u prvom redu Kristine, 39-godišnje odgajateljice iz Križevaca, inače majke četvero djece, koja je dio CLDT-a prehodala lani, dok je njezina djevojčica još uvijek bila u trbuhu.
Ispričala nam je kako se za dugo pješačenje spremala još i prije nego što je doznala da je trudna. Budući da se dugo pripremala, a trudnoća je protjecala u najboljem redu, bilo joj je teško odustati od CLDT-a. Osjećala je da to može izvesti, da ima potrebno iskustvo, te je nastavila s planom. Dapače, hod je shvatila i kao vrijeme za sebe u kojem će se moći pripremiti za sve što ju čeka.
"Bila sam u četvrtom, odnosno petom mjesecu. Trbuh je taman počeo rasti", prisjetila se. Hodala je ukupno 28 dana, od sredine šestog do sredine sedmog mjeseca, i završila sekciju A, dugačku oko 570 kilometara. "Dnevno sam prelazila od 10 do 30 kilometara, dakle u prosjeku 20 kilometara. Za vrijeme tih 28 dana uzela sam ukupno dva dana pauze, a zatim nastavljala dalje." Kao trudnica s podvigom ispred sebe osjećala se fantastično i nije imala nikakvih tegoba. Dapače, hod, odnosno pojačani fizički napor, pokazao se blagotvornim. Imala je kvržicu na nozi koja je oticala, no kad je završila hodanje, potpuno je nestala. Odlazak na CLDT preporučila bi i drugima. I ona sama sanja da jednog dana završi trail, no trenutno ne zna kada bi to moglo biti.
Kad je kretala na stazu, mislila je da će biti potpuno sama, no na kraju se spojila s drugim hodačem, Matijom Culjakom. On je iz Iloka krenuo malo nakon nje, no nakon nekoliko dana su udružili snage i dio staze hodali zajedno. Kristina se naposljetku od staze oprostila u Sv. Martinu, a Matija je nastavio dalje, sve do Prevlake.
Taj 29 godišnji web developer iz Zagreba i inače se bavi trčanjem ultramaratona. Najduži u svom životu pretrčao je 2018. godine, 100 milja u Istri. Opisuje se kao zaljubljenik u hodanje i planinarenje, a CLDT mu se činio kao odlična opcija.
"To je bila klasična priča. Kopkali su me život od devet do pet i repetitivnost grada. Da nešto trebam napraviti znao sam još od 2016. godine. Prvotna mi je ideja bila ići na Appalachian Trail u SAD-u, no to nije bilo moguće realizirati ni financijski ni uz posao. Onda sam doznao za još ljepši trail u Japanu, od Tokija do Osake, ali je tu bila još i jezična barijera, pa sam ponovno odustao i nekoliko godina držao tu misao po strani. No, kuhalo se, Nikola se vratio, našli smo se, organizirali udrugu i počeli slagati trail. Tada sam shvatio - zašto bih išao iz zemlje ako još ne poznajem ni vlastito dvorište. Nećkao sam se, primjerice, hoću li naći posao kad se vratim, ali naposljetku sam odlučio da trebam ići", prisjeća se.
Krenuo je 16. lipnja 2019. i stazu prehodao za 95 dana.
"Tempo je bio OK. Navikao sam hopsati po planinama na duže staze jer trčim ultramaratone pa nije bio toliki problem", govori. Najizazovnija mu je bila C sekcija zbog svih masiva koji su uključeni u nju. Obično je spavao u bivaku, a kad bi bilo prilike, u planinarskom domu. Kad se spustio s Velebita i Dinare, noćio je u kampovima uz obalu.
Što sve spakirati za takav pothvat, zanimalo nas je. "To je jako individualno, netko natrpa ruksak, neko ide minimalistički. Moj pristup je bio ovaj prvi, natrpao sam ruksak i imao 19 kilograma. Znao sam što nositi na utrke, ali u dugoprugaškom hodanju nisam imao iskustva. Isto tako nisam imao ni vremena za pripremu. Do srijede sam radio, u subotu smo imali sastanak udruge i u nedjelju sam krenuo. Kad sam stavio ruksak na leđa, shvatio sam da to neće biti dobro, pa sam se u Vukovaru riješio nekoliko kilograma opreme. Tek kad kreneš hodati, vidiš što ti treba. Na kraju sam imao 15-16 kg, računajući dvije litre vode i hrane za dva do tri dana, dakle bez toga 12 kilograma", govori.
Druga pogreška koju je napravio, tvrdi, je to što je na početku - jer nije komunicirao o svojim kretanjima u mjeri u kojoj je trebao - propustio trail magic, odnosno situaciju kada ti ljudi dođu ususret na stazu kojom hodaš i iznenade te hladnim pićem, hranom ili prenoćištem. Za kraj, zanimalo nas je kako se osjećao kad je završio stazu.
"Kad sam došao na utvrdu na Prevlaci, nisam mogao naći CLTD-ovu tablu jer je utvrda bila u radovima. Kako ću se slikati, nema table, nema ničega, pomislio sam. Onda sam kasnije, kad sam montirao video, vidio da je tabla bila tamo, zarasla u bršljanu! Na stazi, dva i pol kilometra prije kraja, ima jedan beach bar. Napio sam se tamo i krenuo to završiti. I sretan si i tužan. Zadnjih 500 kilometara me počelo brinuti kako ću se vratiti u svakodnevni život jer sam već u prvih 30 dana zaboravio kako je to probuditi se ujutro i otići na posao. Znao sam da sam spreman, ali uvijek imaš tračak sumnje u sebe, a kad sam završio, pomislio sam: 'Nije bilo tak teško'", završava uz smijeh.
Nakon čovjeka koji je trail dovršio, uspjeli smo porazgovarati i s onim koji je trenutno na najboljem putu da ga privede kraju.
Marina Zovka (38) iz Zagreba, inače informatičara koji voli putovanja i dugi hod, te su ga, kako kaže, drugi prozvali avanturistom, zatekli smo našim telefonskim pozivom na putu iz Umaga za Novigrad, na 1230. kilometru CLDT-a, odnosno 48. danu hoda. Imao je dosad sedam dana pauze. U pravilu 10 dana hoda, pa uzme "slobodan dan". Trenutno na leđima nosi 21 kilogram. Nikad ne znate što će vam trebati, govori.
"Fizički sam OK, psihički još više. Malo jesu teški vremenski uvjeti što se tiče vrućina, ali na vrijeme se ne može utjecati. Prale su me i kiše kroz Gorski kotar četiri dana zaredom i ne znam što je gore, kiša ili vrućina. Ali ipak je bolje i 30 u hladu kad možeš sjesti u njega. Kad je kiša, sve je slinavo i nema šanse za odmor", govori. Zvuči nam iznimno odmorno, iako po danu zna prehodati između osam i deset sati. I tako sve do kraja devetog mjeseca, kada planira završiti trail (naime, početkom listopada mu istječe neplaćeni godišnji). Najbolje od svega, tek je sad pred njime najzahtjevnija sekcija C.
"Izazovna je situacija cijelo ovo hodanje. Jedan dan mi se pridružio jedan planinar iz planinarskog društva čiji sam član i vidio je da to nije baš tako jednostavno", govori. Žuljevi su, primjerice, jedna od stvari koje se ne mogu izbjeći. No, naučio je sve o njima još dok je prehodao Camino de Santiago 2015. godine.
"Koji je trik za žuljeve? Često mijenjati čarape, svakih 10 kilometara. Zatim udobna tenisica, a u slučaju pojave žulja treba ga probušiti i sanirati antiseptikom, voditi brigu da se posuši kroz noć pa ga drugi dan opet istretirati. Treba ga maziti i paziti", smije se. Na ovom podvigu, tvrdi, tijelo mu jako traži Coca Colu i šećer, a naučio je i da nije dobro spavati blizu lovačkih domova. "Preko dana bude to idila, a navečer se - zbog neugodnih zvukova i krikova jer su zvijeri naučene da u blizini domova ima hrane - pretvori u horor film, pogotovo kad ste sami", priča uz smijeh. Dodaje da spava gdje stigne. Dva puta je spavao i pod vedrim nebom jer su uvjeti to dozvoljavali.
Tek sad ga čekaju najteže hrvatske planine i kaže da im se veseli. Na njima bi trebalo biti i drugih hodača. Začudilo ga je naime što je tek 27. dan, kad je došao do Medvednice, vidio druge planinare i ljude kako hodaju.
"Preporučio bih svima da se okušaju u dugom hodanju. Neka izaberu neku sekciju koja je po njima najbolja. Nije lako, ali je vrlo lijepo, nakon svake muke dođe trenutak zadovoljstva. Kad se popnete na neki vrh, ta vas planina nagradi svojim vidicima i to se jednostavno mora doživjeti. No, s druge strane, nije ovo za svakoga. Treba nositi taj ruksak, tu su i žuljevi, i ako ste sami, zna biti teško. Vidite i predivnog jelena, i medvjeda, i izlaske i zalaske, a nemate ih s kim podijeliti", govori.