Marinu Zovku točno je stotinu dana trebalo da prehoda Hrvatsku, da zemlju pređe “uzduž i poprijeko”. Na leđima noseći ruksak nešto teži od 20 kilograma nakupio je 2282 kilometra. “Visinske razlike uspona bilo je više od 50 kilometara. Za usporedbu, to je gotovo šest puta Mount Everest”, računa.
Zabilježio je da je istrošio tri para tenisica, da je najveća dnevna kilometraža bila 57 km, da je najkraće hodao zadnji dan - 2,5 km, a prosječno napravio oko 26 km.
Zovko je hodao hrvatsku dugoprugašku stazu (Croatia Long Distance Trail - CLDT), put koji povezuje četiri najisturenije točke zemlje - Ilok na krajnjem istoku, Sveti Martin na Muri na sjeveru, Savudriju na zapadu i, najjužniju, Prevlaku.
Krenuo je iz Iloka, 28. lipnja: “Prošao sam kroz ravnu i vruću Slavoniju i Baranju. Tih su dana bile baš velike vrućine, sam početak ljeta. Bilo je naporno hodati pa sam dnevno pio i do devet litara tekućine”.
Iz istočne Slavonije preko Krndije, Papuka, Bilogore, Kalnika i Međimurja pješačio je prema najsjevernijoj točki. “Potom sam sa sjevera krenuo prema najzapadnijoj, Savudriji. Išao sam preko Ravne Gore, Strahinčice, Ivanščice, Medvednice, Samoborskog i Žumberačkog gorja, Gorskog kotara i NP-a Risnjak. Tako sam ušao u Istru. Iz Savudrije sam se”, nabraja dalje Zovko, “spustio ispod Pule na rt Kamenjak te sam se tu spojio i na drugu stazu, Via Adriatica. Do krajnjeg juga, preko Učke, Velebita, Dinare, Kozjaka, Omiške Dinare, Biokova… hodao sam kombinaciju te dvije staze (VA i CLDT) koje se u gotovo 80% poklapaju jer koriste već postojeće planinarske staze.”
Pitamo ga da izdvoji najljepše. Nelak izbor. “Izvor Cetine je fascinantan, takozvano oko Dalmacije, svaki put se čudim i divim toj prirodnoj ljepoti.” Spominje i Tulove grede na Velebitu. “Ondje sam spavao u šatoru. Vrijeme je bilo savršeno. Uživao sam u pogledu na zvjezdano nebo i u izlasku Sunca u zoru.”
U tih 100 dana putem je, govori, “vidio valjda sve moguće životinje koje tu obitavaju osim vuka i risa”, pa dodaje: “Svaki vrh koji sam ispenjao me se dojmio. Tako je bilo baš svaki put, nebitno koliko puta sam bio na nekom vrhu, uvijek me iznenade i ostave u čudu.”
Prohodati Hrvatsku odlučio je nakon što je pet godina ranije prošao poznati hodočasnički put u Španjolskoj, Camino de Santiago (Put svetog Jakova). Tada je u 26 dana prehodao tzv. francusku rutu do Santiaga, oko 800 km.
Hodao je šumama, planinama, ali zapravo su ga se posebno dojmili - ljudi. “Nevjerojatni su bili susreti s lokalnim ljudima. Nisam očekivao da su tako otvoreni i gostoljubivi prema totalnom strancu. Kada bih ukratko ispričao tko sam i što radim, pozivali bi me u svoj dom. Nekad je to bila kratka pauza, malo bismo popričali, popili kavu, čaj, neki su mi nudili tuš i smještaj za taj dan… Ma, ljudi su čudo!”
Spominje spavanje u hammocku usred šume na Učkoj.
“Poseban je doživljaj biti u šumi punoj životinja usred noći, zvjezdano nebo i hrpa raznih zvukova svugdje oko mene. Na trenutke je znalo biti i zastrašujuće, ali ujedno i očaravajuće kad bi se prolomio krik jelena ili kad bih čuo roktanje divljih svinja.”
To dugotrajno planinarenje u samoći iskustvo je na puno razina.
“Naučio sam dosta o sebi, testirao sam samoga sebe, pomicao granice, naučio sam biti sam sa sobom, što nije lako. Bilo je teško nositi taj ruksak, bilo je fizički napornih penjanja, spuštanja, iscrpljujućih vremenskih uvjeta, ali teža od svega je bila - samoća. Toliko trenutaka, a nemaš ih s kim podijeliti!”
Zovko je informatičar, zaposlen u tvrtki Odašiljači i veze, uzeo je tri mjeseca neplaćenog dopusta ne bi li pješačio.
Što mu je sad na umu, gdje bi volio krenuti planinareći?
“Puno je europskih trailova i trailova E rute, a meni je najzanimljivija E1, europska dugoprugaška staza (European long distance path) koja se proteže od najjužnije točke u Siciliji do najsjevernije točke u Norveškoj. Dužina rute je oko 8000 km. Ali, to je trenutno samo na listi želja,” otkriva nam Zovko.