Slavica Mandić prije četiri godine ispričala nam je sve o životu s Igorom, djetinjstvu, ali i velikoj obiteljskoj tragediji

U nedjelju navečer napustio nas je Igor Mandić. Istaknuti novinar, pisac, antologičar, kritičar, esejist, publicist i autor Jutarnjeg lista umro je u Zagrebu u 83. godini. Njegova supruga Slavica Mandić u srpnju 2018. godine dala je veliki intervju Mirjani Dugandžiji, u kojem je progovorila i o svom životu s Igorom. Tekst niže prenosimo u cijelosti.

---

“Ma, Slavica vam je prva proglašena jugonostalgičarka u Hrvatskoj…!” Upada nam Igor Mandić u sobu i u razgovor koji bez problema zanimljivim održava njegova supruga Slavica. Ulazi samo na čas, točno, da me upozori na pripremljene fotokopije njenih kolumni, to ti je najvažnije, kaže uzbuđeno, prevrće papire. Zatim izlazi, to je dogovor. Ovo tek da ja ne zalutam, recimo u priču o kuhanju, jer njih dvoje zajednički su objavili popularnu “Bračnu kuhinju” (1989., 2012.), zbirku recepata (njih 240) i eseja o kuhinji ljubavi.

E sad, kakva je njihova bračna kuhinja, a u braku su 53 godine i to je jako velika stvar, o tome bi možda bilo i više riječi da strast Slavice Mandić ipak nije surova politika, raščlanjivanje naše stvarnosti...

Slavica Mandić supruga je književnika, publicista, polemičara, njegove malenkosti Igora Mandića. I dok on upravo prolazi novu fazu slave nakon knjige “Predsmrtni dnevnik” (VBZ, 2017.), s njim živi ništa manje rječita, pametna, svoja, kritički potkovana Slavica. Medicinu je upisala 1961., apsolvirala 1968.; u različitim je novinama (Slobodna Dalmacija, Arkzin, DAN, Zaposlena) dvadeset godina pisala kolumne. Od onog slavnog pisma Slobodnoj Dalmaciji 1993., o “vijetnamskom sindromu”, čiji je demanti službeno zatražilo Ministarstvo obrane RH.

Kako izdržavate cijeli život tog neizdrživog čovjeka, Igora Mandića?

- Nije on baš tako nemoguć. On je dobro odgojeni građanin s vrlo suptilnim poimanjem što je u redu, a što nije. Istina, ima tešku narav, uvijek inzistira na svojim stavovima.

Uvik kontra?

- Nije on baš tako ni uvijek kontra mene… ali činjenica jest da se mi cijeli život volimo, ali i diskutiramo, debatiramo, a to sam ja naučila od svoje mame, kako se debatira, a bez zle krvi. Mama je bila je najoriginalnija osoba koju je u životu upoznao, kaže moj Igor. Što se tiče ideja.

Originalne ideje, koje?

- Pa, na primjer - nemoj se, dušo, nikad udati, jer što pametnoj ženi treba muž? Svaka žena može imati djecu, ali ne mora imati muža, jer muž kod odgoja djeteta samo smeta. Ona bi korigirala sve što bih iz povijesti naučila u školi: niti je ovo tako crno kao što su ti rekli, niti je ovo tako bijelo. Nikad nije htjela ući u Partiju, iako je bila angažirana ilegalno u 2. svjetskom ratu. Otac je bio pravovjerni komunist, riječ partija za njega je bila sveto pismo. Mama je bila kritičar te birokratske partije poslije 2. svjetskog rata, imala je velikih poteškoća zbog toga i 1954. je gotovo i u zatvoru završila zbog angažmana za radnička prava, jer je rekla - gle, oni glume da su tvornice naše, a upravljaju tvornicama kao da su njihove. I rekla je da se mi radnici moramo boriti za svoja prava, jer “nominalni” vlasnik nema ništa od toga. Stvarno bistra, iako neškolovana.

No, vi ste se ipak udali, za… Igora Mandića! On je došao k vašoj mami za podstanara… Kao u romanu.

- To mi je on rekao noć uoči naše veze - bit će, Slavice, kao u romanu, a ja njemu - nažalost, najbolji romani tragično završavaju! Dakle, mama mi je pisala kako je došao za podstanara jako drag čovjek, tako ozbiljan! Diplomirao je prije toga komparativnu književnost i došao taman iz vojske. Dopao mi se na prvi pogled, ali šest mjeseci bili smo u istom stanu, a on bi prošao kroz hodnik, rekao - dobar dan, i gotovo. Te jeseni sam učila anatomiju, u kuhinji, on je dolazio doma oko ponoći, normalno, družio se s ljudima, najintenzivnije s Veselkom Tenžerom, sa Zvonimirom Mrkonjićem, tim svojim krugom. Imao je 26 godina, ja 22. Kad bi prolazio kroz kuhinju, pitao bi smeta li, ja sam rekla ne, pa smo pričali. O filmovima, knjigama, strašno smo voljeli čitati recepte iz kuharica. Nismo nikad prešli na osobne teme, jesmo li u vezi i slično. Počeo je igrati s mojom mamom šah.

Lukavo se infiltrirao.

- Ali toliko bi se zadubio da sam mislila da on nema nikakav osjećaj da je neko mlado žensko u kući. Pa sam se ponašala nonšalantno. Nosila mamin šlafrok, imala viklere na glavi, krastavce na licu. Kome se ja ne sviđam, taj se meni ne sviđa još deset puta više! Jednog dana naša druga podstanarka mi je rekla: ‘Slavice, ovaj Igor je u tebe tak zaljubljen… ne može više ni pisati, ni tražiti posao’. Intenzivno je tad tražio posao i zaposlio se ubrzo u Vjesniku… Promijenila sam ploču. I bilo je sve praktički gotovo. Dvije godine živjeli smo u neformalnom braku, ali on je formalist, nakon toga ozbiljno me zaprosio, uzevši me za ruku, pokojni Dino Radojević je bio svjedok toga u Gradskoj kavani. I činjenica je da je isti kao nekad.

A Slavica prije Igora, bila je…?

- Mama je bila tekstilna radnica, najmanje plaće i onda i danas. Moji su se rastali kad sam imala 14 godina. Sreća da smo imali tu jednuipol sobu za iznajmiti. Kao i danas, tko nema zaradu sa strane, može krepati od gladi. Sreća da je mama mogla ići u mirovinu sa 56 godina, jer kad jedna žena sama vodi osam tkalačkih strojeva, tu je buka od koje mnogi ogluše, rad u tri smjene, jedan teški život. Ja sam voljela čitati novine, Vjesnik, nekad Borbu, i slušala sam priče njenih prijatelja, mnogi su bili partizani, jer mama je iz Glavica kod Sinja, u 2. svjetskom ratu apsolutno partizanski kraj. Tata mi je Bračanin, nona mu je iz Nerežišća, tata iz Dračevice.

Kakvi ste bili kao mladi? Divlji?

- Kao mala, jako. Moja sinjska baba me zvala Bura, a Igor, kad me upoznao, Oluja. Danas me zove Glorija Tornado, valjda zbog brzine u obaveznim poslovima, da bih se mogla posvetiti onome što volim. Naučila sam čitati na “Gričkoj vještici”. Mama mi je čitala naglas, ja bih htjela još, još, a mama bi bila umorna i rekla - sad čitaj sama, slova znaš, spajaj ih. Za bajke nisam uopće imala pažnje. Bila sam nekako starmala od početka.

“Grička vještica” je bila strast, a ipak ste se upisali na medicinu. Zašto?

- Iz konformističkih razloga. Jako me zanimala vanjska politika, a unutrašnjopolitički život bio je dosadan, ne smiješ misliti svojom glavom. Ne bum valjda to studirala. Medicina ti omogućava sigurnost, bez obzira na stavove. Škola mi je išla lako, s likovima Zole, Dumasa, Remarqua živjela sam dan i noć, u kino smo išli od “Kalnika” do “Mosora”, Kinoteka je naslonjena na kuću u kojoj sam živjela, pa su nas puštali bez karte. Jedino na ples nisam išla, jednom-dvaput. Grozno. Moram čekati da neki tikvan dođe po mene za ples, i obično su najveće budale i dolazile po mene, to su kao oni koji se ničega ne boje, frajeri, jer ženske se ne boji samo budala. Pravi muškarac ima neki osjećaj nelagode - kakav će dojam ostaviti, kako će se ponašati.

Na kraju ste ostavili medicinu? Zašto?

- To je bilo kad sam već apsolvirala. Igor je dvije godine dolazio po mene poslije večernjih predavanja, a imala sam prije običaj ići s društvom, najčešće u Mokicu, to je tad bilo kul. Ali, zašto, da… Nisam se više vidjela izvan kuće. Igor je doma pisao svoje tekstove, ja bih ih čitala, razgovarali smo o njima. I tako cijeli život. U braku smo 53 godine. Iako, od Igora sam puno društvenija, imam puno znanaca, prijateljica, kafića, Igoru to nije nikad bilo interesantno, on voli govoriti u javnosti, a najviše kad je plaćen.

To je u redu. Intelektualni rad treba platiti. S kim ste se družili?

- Uz Veselka i njegovu suprugu Ivanku, zaista svim ljudima koji su tad bili ‘u javnosti’. Ljudi su se družili po kućama, u ovoj sobi sjedilo bi po 20 ljudi.

Pa spomenite neke…

- Bih, ali, haha…

Malo je Igor s njima zaoštrio odnose?

- Ne sad, nego već davno. Jako drago mi je bilo društvo Vere Horvat Pintarić i njezina tadašnjeg muža, pokojnog Brane Horvata. Ne bih spominjala nikoga drugog jer 1970. je nastao veliki razlaz u svim zagrebačkim društvima, pa i u našem. Čim se počelo događati Hrvatsko proljeće, koje bih ja nazvala ‘takozvano’, Igor je tad već, sa 31 godinom, kritički pisao o tom pokretu.

Osobno ste čuli ideje proljećara, izrečene?

- Mi smo se 1971. naslušali, u društvima, pogotovo u nekim krajevima Hrvatske, užasa kakvi su se ponovili 1990. Notornog nacionalizma, šovinizma, ratobornog. Iako Igor nema interes za politiku u strogom smislu, ima bolju intuiciju nego ja, predosjeća društvenu zbilju… Njegova odbojnost prema tom nacionalizmu koji se referira isključivo prema Srbima, ne, recimo, prema Talijanima koji su anektirali dalmatinsku obalu, je ono što i ja mislim.

Je li vama razlaz teško pao? Ostali ste usamljeni?

- Ne. Imam svoje krasno žensko društvo, a oboje se danas družimo s Radom Šerbe­džijom i njegovom suprugom, staro poznanstvo. Ali smo se jako lijepo družili u Beogradu, za vrijeme Jugoslavije. To je poslije prestalo, naravno, ali je nama to bilo za životnu energiju. Sviđalo mi se što žene za stolom u Srbiji nisu samo ‘žene’, nego osobe za razmjenu mišljenja. Nemate osjećaj, kao u Zagrebu, ‘a što će meni žensko pričati’.

Bili ste dvadeset godina kolumnistica u različitim novinama. Počelo je pismom Slobodnoj Dalmaciji o ‘vijetnamskom sindromu’, kako se tada nazivao poremećaj vojnika-povratnika iz Domovinskog rata, osobito iz Bosne.

- Do 1993. nije ‘postojao PTSP’, a ja sam napisala da ako poremećaj budemo i dalje zvali ‘vijetnamskim sindromom’, priznat ćemo i karakter tog rata, odnosno, bezrazložne zločine, paljevinu, naročito u Bosni, jer time priznajemo i da smo Bosnu napali… Reagirao je pismenim zahtjevom za demanti načelnik tadašnje Uprave za IPD Ministarstva obrane RH pukovnik Vjekoslav Križanec. Da ne prepričavam taj veliki odjek teksta. Ali, ako se malo ne uplašiš vlastitih ideja, onda bolje da ih ne izgovaraš, pogotovo ne u javnosti, to je moj kredo. I rekla bih da je tada, 1993., bilo više slobode u izražavanju nego danas.

Usprkos internetu, gdje možete objaviti što hoćete, ali vi na internet ne idete…

- Sve što se ne objavi crno na bijelo, u novinama ili u knjizi, apsolutno je beznačajno, odnosno, bitno je samo kao mjesto za izražavanje kolektivne volje. Pokret U ime obitelji funkcionira, jako uspješno, na taj način. Ali ono što su feralovci napravili zahvaljujući Sorosovu novcu - jer ideje, kako sam rekla, treba platiti, i nema propulzivne ideje bez novca - ogromno je. I ja sam počela redovito pisati kad mi se za to pružila prilika zahvaljujući Sorosovu novcu. A više od 50 godina imam svog glasnogovornika u Igorovu pisanju!

Vaša pokojna kći Ada udala se sa 23 godine, kao i vi.

- Da, za Konstantina, Nijemca, imala je 20 godina, a on 33 kad su se upoznali. Bili su na ljetovanju 1991. kad je prekinut zračni promet s Hrvatskom. Željela sam da se ona vrati, nisam mislila da će taj rat biti tako strašan. U međuvremenu su se vjenčali, Ada je magistrirala u Heidelbergu.

Kakva je bila Ada?

- Više na baku, moju mamu. Skupa smo živjeli. Puno su vremena provodile zajedno, igrale se, šetale. Umrla je kad je Ada imala 12 godina. Bili smo svi četvero cijeli dan zajedno, a navečer bismo Igor i ja izašli. Ljetovale su zajedno, a Igor i ja bismo otišli u divljinu. Diplomirala je romanistiku, a od ranih dana je bila aktivna, govorila mi je - kako možeš cijeli dan biti doma?

Igor u zadnjoj knjizi prenosi jedno njeno pismo Dubravki Ugrešić.

- Jako ju je voljela, bile su prijateljice usprkos razlici u godinama. Ada je napisala 250 stranica nezavršenog doktorata o piscima u egzilu… Učila je njemački na Goethe institutu, dobila diplomu da može biti sudski tumač za njemački. Sjajno su joj išli jezici, kao i Igoru. Angažirala se u mirotvornim akcijama za Bosnu, Balkan, puno putovala, a muž je bio ponosan na to.

Ada se 2004. bacila s drugoga kata, u Baselu gdje su tada živjeli. Je li nešto ukazivalo da bi se taj skok mogao dogoditi?

- Ne. Nikada. Živjela je još pet dana nakon skoka i umrla od rijetke komplikacije. Psihijatar je u bolnici bio uz njen krevet sve vrijeme. Pričali su. Mi smo dobili papire gdje je pisalo - “depresija, pod upitnikom”. Ja sam primijetila da je ona strašno nezadovoljna jedno dva mjeseca prije toga, svi prođemo takve periode, bila je u povišenom stanju, ne u depresiji. Uređivala se, voljela se jako lijepo odijevati, obožavala Keti Balogh, samo se kod nje oblačila, a Keti je nju voljela jer joj je sve dobro stajalo. I normalno je jela, znak protiv depresije. Samo se uzrujavala, sve je gledala crno. Ja sam tad, normalno, otputovala k njoj, išle smo na Brijune, družila se s ljudima, smijala se. Drugi nisu mogli primijetiti ništa, ali ja sam, normalno, vidjela, kad bi se osamila na plaži, kad bi gledala onako pred sebe… vidiš da nešto nije u redu. Pitala sam je u jednom momentu - pomišljaš li da bi sebi nešto mogla učiniti? “Pa, mama, znaš da ja pravim dramu kad se samo porežem na konzervu…” Bila sam uvjerena da sa mnom iskreno razgovara, ali naravno da nije. Kad se događaju takve stvari ne postoji ni mama, ni tata, ni muž, ni prijatelji, to se nešto skuplja, skuplja... Imam dojam da je ona to učinila u nekom stanju panike. Inače ne bi skočila sa samo sedam i pol metara, a dolje je bio šljunak od kiše mekan, to nije bilo ‘sigurno samoubojstvo’.

Pokušaj iz kojeg bi se izvukla…

- Kao prisila trenutka, puno je takvih slučajeva, mi smo nakon 2004. pročitali mnogo knjiga na tu temu, svjedočanstva su uvijek ista - ne znam što mi je bilo, u jednom momentu sam htio umrijeti, nisam pomislio ni na koga. Tako da je to pitanje svih pitanja u civilizaciji neriješeno: sprema li to netko dugo, ili se dogodi ‘na mah’. Sve je imala. Muž prekrasan, svaka mama bi ga poželjela, a kakav je bio njoj... ja to suštinski ne mogu znati. Moj san je bio da ona živi tu, s nama, ili susjednoj ulici, da se tu uda, ili ne uda, svejedno. Bilo nam je jako teško kad je rekla da će ostati u Heidelbergu. Čule smo se telefonom, ali to nije onaj razgovor koji bi bio da je bila tu. Ništa nisam pametnija danas nego 2004. Samo moram reći da nikad nisam vidjela osobu u odrastanju pod takvom samokontrolom. Nikad si nije dala oduška, da prekorači uzuse, kako djeca ili pubertetlije svašta izvedu. Doduše, mi joj nismo ništa ni branili pa nije imala zabranjeno voće. Svakog dečka bi dovela doma, da ga mi upoznamo, ali mi to nismo tražili.

Što je vama najviše pomoglo da prođete kroz tu bol?

- Nisam jedini roditelj kojemu se to dogodilo. Onaj tko je to prošao zna što je to, tko nije - ne može mu se ni prenijeti. Najgori period? Od 2004. do sad. Ali onaj šokantni, taj mi je prošao kao u nekom snu, paralelnom svemiru, samo sam znala jedno - ako promijenim ponašanje, svoju kolotečinu, gotova sam. Ili si mrtav ili si živ, nema trećeg, a živjeti kao bolesnik - nije moja opcija. Prisilila sam se da radim sve ono uobičajeno što sam radila cijeli život. Ujutro pijem kavu, čitam novine, pospremim, kuham, poslije ručka čitam, gledam televiziju, iako, nisam mogla gledati televiziju godinu dana. Nisam bila u depresiji nego u dubokoj tuzi. Tako da sam ja u toj tragediji normalno i spavala, iako mi je u glavi cijeli dan tutnjalo od neodgovorenih pitanja.

Vi i Igor ste pričali o tome, pokušavali zajedno razumjeti?

- Normalno! Kao dva ćuka, noćima. Ali nakon 13 godina njezina izbivanja iz kuće, to je sad bila odrasla žena, preveliki je to period odvojenosti da mi kaže baš sve.

Je li u situacijama propitivanja tako velike tragedije moguće biti iskren prema sebi, drugome?

- Moguće je. Mi smo 53 godine 24 sata svaki dan zajedno, tu apsolutno nema tajni, znamo što smo u životu prošli, kako smo se razvijali. A sasvim smo različiti temperamenti, on je kolerik u svemu, čak i kad ja stavim u hladnjak neku hranu tamo gdje inače ne stoji. Protestira, vraća sve na svoje mjesto. Ja se uzbuđujem samo zbog politike.

Igor je traume pretočio u knjige, jako uspješne. Biste li vi voljeli napisati knjigu?

- Tog tipa nikada. Inače nikad sebe ne analiziram. Smatram da sam spontano napravila ono što je bilo moguće. Moram priznati, teško mi se kajati za neke pogreške, lako si oprostim, neki mi se postupak u nekom trenutku činio nužnim, a ako sam krivo procijenila… Od svoje 45. godine, zadnjih 30 godina ne čitam romane, što mi je i žao, ali ne mogu se više uživjeti u tuđe likove. Volim esejistiku, povijesne knjige, kao ovih dana “Crno more” Neala Aschersona. Jako su mi pomogle u tim teškim godinama popularne knjige o fundamentalnoj znanosti. Volim Dubravku Ugrešić, koja piše knjige kao roman, a ustvari su to njene opservacije na razne teme. To meni više nije roman, nego ono kad pisac upotrijebi roman za pisanje svoje filozofije.

Sad se mi romanoljupci okrećemo u grobu.

- Ali, ja to volim, kao i Houellebecqove “Elementarne čestice” gdje je puno toga o znanosti. Recimo, kad se cijeli svijet razlomi na elementarne čestice, onda više i ne postoji. Misao da je svijet neka velika iluzija volim, onda je sve nekako lakše rješivo.