Prije točno jedanaest godina, 23. kolovoza 2006., u 12 sati i 53 minute, jedna 18-godišnja tinejdžerica trčeći je došla do kuće u Strasshofu, naselju nadomak Beča.
Djevojka je bila nezdravo mršava, blijeda, iscrpljena i vidno prestrašena. Prethodno je nekoliko prolaznika zamolila za pomoć, no oni su je ignorirali.
- Molim vas, pomozite, moje ime je Natascha Kampusch, zovite policiju - rekla je iznenađenoj ženi koja ju je gledala kroz prozor svoje kuće. Ubrzo je došla policija i počela se rasplitati nevjerojatna priča koja je obišla čitav svijet.
Bilo je to prvi put nakon 3096 dana da je svijet vidio Nataschu, sad već odraslu i punoljetnu djevojku, koja je još kao 10-godišnjakinja nestala bez traga na putu od kuće do osnovne škole koju je pohađala. Bila je dijete razvedenih roditelja. Kobnog jutra, 2. ožujka 1998. godine, posvađala se s majkom Brigittom, koja joj je zamjerala što je prethodnu noć provela s ocem. Izjurila je iz kuće bez pozdrava.
Na ulici, dok se kretala prema školi, čekao je bijeli kombi. Iz njega je odjednom izišao muškarac. Nasilno je ugurana unutra i kombi se velikom brzinom udaljio s mjesta događaja.
Idućih više od osam godina nitko nije znao ništa o njoj.
Ubrzo je lansirana jedna od najvećih potraga u austrijskoj povijesti. Pročešljani su svi lokalnoj policiji poznati seksualni predatori, provjeravane su sve dojave zabrinutih građana, a policajci su ponaosob razgovarali sa svakim od više od 1100 vlasnika bijelih kombija na širem području. Uključujući i, kako se poslije doznalo, Nataschinog otmičara koji im ni po čemu nije bio sumnjiv.
Ništa nije urodilo plodom. Natascha kao da je u zemlju propala. Usporedba je to koja, pokazat će se kasnije, ima mnogo više istine u sebi nego što se mislilo. Mediji su prestali izvještavati o nestaloj djevojčici, prisjećajući je se tek s vremena na vrijeme, a fotografija njezina nasmiješenog lica u crvenom kaputiću, koja danima nije silazila s naslovnica austrijskih novina, ostala je samo izblijedjela uspomena.
Kad se Natascha Kampusch tog dana napokon pojavila, u javnost su došli detalji upravo nevjerojatnog užasa koje je ovo nesretno dijete proživljavalo u svojim najvažnijim, formativnim godinama.
Oteo ju je Wolfgang Priklopil, poremećen, ali vrlo inteligentan mladić, koji je za nju napravio posebnu tamnicu u podrumu svoje kuće u Strasshofu. Priklopil je Nataschu držao u podzemnoj sobici veličine svega pet kvadrata, u kojoj je trebala zadovoljiti sve svoje potrebe - tu joj je bio i nužnik, a jedini kontakt s vanjskim, svježim zrakom, bio je preko ventilacijskog sustava koji je svakodnevno, dane i noći, proizvodio nesnosne zvukove.
- Bio je i to oblik torture, pogotovo kada se ventilator pokvario pa je počeo bez prestanka proizvoditi zvuk “tok-tok”. Bilo je to pravo mučenje - otkrila je kasnije u jednom dokumentarnom filmu.
Tamnica koju je Priklopil izgradio za svoju žrtvu bila je zastrašujuće rafinirana. Duboko u podzemlju, gdje nitko nije mogao čuti krikove njegove bespomoćne žrtve, Priklopil je mogao raditi što je htio. Jasno joj je dao do znanja kako je njezin život, kao i sve godine koje dolaze, čisti pakao.
Priklopil je Nataschu sustavno izgladnjivao. Danima joj ne bi dopuštao da išta pojede, a onda bi joj dao tek komadić hrane. Pritom joj je uvijek pokazivao obilje hrane koje je imao u kući, a često je od nje tražio i da mu priprema obroke, ali njoj ne bi dopustio da pojede ni zalogaj. Malena Natascha Kampusch iz dana u dan odgajana je u strahu, a kaznu bi dobivala za svaku sitnicu, pa čak i ako bi otmičara pogledala u oči. Kazne su bile raznolike - od premlaćivanja do višednevnog izgladnjivanja. U prvo vrijeme Natascha ni na koji način nije mogla komunicirati sa svojim otmičarem. Nije mogla reći da je gladna, bolesna... Kasnije joj je ugradio interkom, no i to je bio način mučenja, jer bi preko zvučnika slušala njegove jezive poruke. Priklopil je od nje htio potpunu poslušnost, i to je znao nametnuti.
Prošlo je jedanaest godina otkako se Natascha izvukla iz podzemne tamnice. Ona je danas samopouzdana, uspješna, poslovna žena, na pragu tridesetih godina života, a u ekskluzivnom razgovoru za Nedjeljni Jutarnji kaže kako više nije samo “dijete iz podruma”. O slučaju ne voli govoriti. U medijima je često isticala kako je uporno ponavljanje priče o zatočeništvu dodatno traumatizira. No, zato rado govori o svom životu na slobodi, svojim poslovnim planovima, knjigama koje je objavila...
- Spisateljica sam i dizajnerica nakita. Nisam više samo dijete iz podruma, kao što su me drugi često doživljavali - kaže Natascha Kampusch.
Prilike za bijeg
Dane provedene u zatočeništvu Natascha nikada neće moći zaboraviti. Kada se, nakon više od osam godina, uspjela izvući iz podzemne tamnice, težila je samo 48 kilograma. Od svoje desete godine do punoljetnosti, uslijed loše ishrane, nedostatka elementarnih životnih uvjeta i stalnog zlostavljanja, koje je (ali tek u kasnijim godinama) uključivalo i seksualno nasilje, porasla je svega petnaestak centimetara. Priklopil ju je ošišao na ćelavo, ponižavao i tjerao na težak rad. No, ta mlada djevojka svakog dana pokazuje kako se i takve traume mogu prevladati.
Natascha Kampusch
- Naravno da se još uvijek sjećam svakog dana svog zarobljeništva. No, to sjećanje blijedi iz dana u dan. Na neki način, to sam iskustvo pokušala prevladati kroz knjige koje sam napisala (Natascha je objavila knjige “3096 dana” i “10 godina slobode”, u kojima je detaljno opisala svoje djetinjstvo u tamnici, kao i život nakon oslobođenja, nap. a.). No, sigurno je da ono što mi se dogodilo nikad neću zaboraviti - rezimira Natascha svoju tragičnu sudbinu.
Zbog djetinjstva provedenog u tamnici, ova djevojka nikada nije imala priliku iskusiti ono što je njezinim vršnjacima bilo sasvim normalno. Nije uživala u prvim noćnim izlascima, nije imala prvi spoj, išla na koncerte, zaljubila se, probala cigarete, alkohol... Uslijed potpune izolacije, kojoj je godinama bila izložena, nakon bijega, bilo joj je teško uspostaviti normalne kontakte s ljudima.
Smetali su joj mirisi, zvukovi, tuđi glasovi. Izlazila bi iz kuće samo kada je padala kiša, jer bi mogla nabiti kišobran na lice i ne gledati nikoga u oči. Grozote koje je pretrpjela ostavile su na njoj strašne posljedice. Kad je neko vrijeme nakon slučaja dala svoj prvi intervju austrijskoj državnoj televizijskoj mreži ORF, gotovo čitavo vrijeme razgovarala je zatvorenih očiju - nije mogla podnijeti svjetlost jer je toliko godina proživjela u mračnoj samici. Nakon oslobođenja upisala je srednju školu, ali tamo nije mogla dugo ostati zbog nelagode koju je osjećala. Koliko god su svi prema njoj, rekla je, bili puni suosjećanja, nije mogla dijeliti prostoriju s toliko novih ljudi. Danas je, kaže, mnogo bolje. Mnogo su joj pomogli i psihijatri. Izlazi, druži se s ljudima, živi punim plućima.
- Da, u početku sam osjećala veliko nepovjerenje među ljudima, no to se s godinama promijenilo. Sada imam bliske prijatelje, s kojima se družim. Kao i svaki čovjek, održavam prisne odnose s prijateljima, a imam i poznanike. Odvojila sam svoj život, tako da imam privatni i poslovni život. Sve u svemu, funkcioniram kao i svaka druga osoba. Prošlo je jedanaest godina otkako sam na slobodi, i sve je mnogo lakše nego prije. Tragovi svega što mi se dogodilo su, naravno, prisutni. No, trudim se ne pokazivati ih u javnosti. Imam posao, održavam društvene kontakte, a imam i neke hobije. Iako se sjećanja povremeno pojavljuju, u svakodnevnom životu Wolfgang Priklopil i moja otmica nisu nešto o čemu razmišljam - kaže Natascha.
Slučaj Natasche Kampusch izazvao je goleme kontroverze u austrijskoj javnosti. Njezin otmičar Priklopil počinio je samoubojstvo nedugo nakon njezina bijega, tako da nikada nije odgovarao za ono što je učinio, ali samim time nije ni mogao dati odgovore na pitanja koja su se pojavila. Javnost je Nataschi zamjerala što je, kako se kasnije otkrilo, često imala prilike pobjeći, no nije ih iskoristila. Otkriveno je kako ju je Priklopil povremeno puštao na slobodu, primjerice, kada ju je vodio na skijanje. No, treba razumjeti kako je Nataschu Priklopil u svom mračnom podrumu odgajao u strahu, izrazito sadističkom praksom, tako da je - i kada bi imala priliku - bila posve “blokirana”, odnosno nije se usuđivala učiniti išta što se otmičaru ne bi svidjelo.
Povratak u tamnicu
S druge strane, Priklopil, inače nezaposleni telekomunikacijski inženjer, Nataschi je bio jedini “prijatelj” kojeg je imala u više od osam godina. Jedino živo biće s kojim je mogla razgovarati. Zbog toga se u javnosti razvila rasprava o tome kako je djevojčica zasigurno razvila “Stockholmski sindrom”, psihijatrijski poznato i zabilježeno stanje uma pri kojem se žrtva počinje psihički povezivati sa svojim tamničarom. Natascha je to višekratno opovrgavala. Ipak, otkriva kako u njezinom srcu, jedanaest godina nakon što se uspjela osloboditi, nema mržnje prema Wolfgangu Priklopilu. Na pitanje je li točno, što su mediji objavili, da je Priklopilu oprostila sve što joj je učinio, Natascha daje nedvosmislen odgovor.
- Da, to je istina. Oprostila sam mu. Čak sam jednom otišla na njegov grob - otkriva. Priklopil je, inače, pokopan na tajnoj lokaciji, a na njegovom nadgrobnom spomeniku nalazi se lažno ime i prezime, kako bi se izbjegla mogućnost vandalizma i skrnavljenja. Natascha Kampusch jedna je od vrlo malo ljudi na svijetu koji znaju - i nikada neće otkriti - gdje se taj grob nalazi. Zašto je bila na tom grobu, kao i zašto je u televizijskom intervjuu pustila suzu kada je komentirala njegovo samoubojstvo - o tome ne želi govoriti.
Mnoge iznenađuje podatak da Natascha vikende i dalje provodi u kući u kojoj joj je toliko godina bila tamnica. Austrijske su joj vlasti, naime, Priklopilovo imanje, kao i njegov automobil, prepisale u znak nekovrsnog obeštećenja za godine zlostavljanja. Psihijatri su u medijima znali reći kako je to vrlo pogrešno, jer bi upravo udaljavanje od te lokacije Nataschi moglo zacijeliti psihičke ozljede. No, ona sama često je govorila kako joj upravo boravak na tom imanju pomaže da pobijedi svoje strahove i zaliječi posljedice višegodišnje torture. Prije godinu dana medijima je dopustila ulazak u tu kuću. Rekla je tada da su joj ljudi često govorili kako bi je trebala spaliti. Ili, racionalnije, prodati. No, kazala je tada Natascha, boravak u toj kući na nju djeluje terapeutski. Osim toga, ustvrdila je, ne bi htjela da se imanje pretvori u svojevrsni tematski park Natasche Kampusch.
Na udaru medija
Zanimljivo je kako je tog, 23. kolovoza, uspjela skupiti hrabrost za bijeg. Otmičar je u oglasniku objavio oglas kojim je htio prodati svoj bijeli kombi - upravo onaj kojim je 3096 dana ranije oteta malena Natascha. Trebao mu je novac. Nataschu je primorao da čisti kombi kako bi blistao za potencijalnog kupca. Upravo je usisavala unutrašnjost vozila, kada je Priklopilu zazvonio mobitel. Javio se, no u jednom mu je trenutku zasmetao zvuk usisavača. Stoga se odmaknuo u unutrašnjost garaže. U Nataschi se nešto prelomilo. Odbacila je cijev usisavača, ostavivši ga da i dalje radi, te kroz dvorišna vrata kuće pobjegla na ulicu. Priklopil je, čim je saznao da ga traži policija, počinio samoubojstvo. Legao je na tračnice i pričekao da ga pregazi jureći vlak.
Od tog trenutka Natascha je postala “medijska zvijezda”. Kako bi je zaštitili od bliceva fotoaparata, policija ju je prvog dana prekrila dekom kad su je vodili kroz ulicu. Svi su htjeli čuti njenu priču, vidjeti kako izgleda djevojka koja je djetinjstvo provela u tamnici od svega pet kvadrata. Ponude za intervjue pljuštale su sa svih strana. Nudio se novac, posao, nekretnine... Iz potpune izolacije, kojoj je bila izložena više od osam godina, Natascha je preko noći dospjela pod svjetla reflektora. To joj nije bilo lako. Više puta doslovce je molila novinare da je puste na miru, no strast žutog tiska bila je jača od svih obzira prema sudbini austrijske tinejdžerice. Prekapalo se po sudskim arhivima, dovodila u dvojbu gotovo svaka njezina riječ, pokušavalo je se dovesti u vezu s kriminalnim lancima... Jedno je vrijeme pokušavala svima odgovoriti na sva pitanja, no onda je odlučila kako to nema smisla jer njima nema kraja. No, kaže, s vremenom je shvatila da je pozornost medija ne bi trebala zabrinjavati.
- Pitanje javnosti postalo mi je nevažno. Odmah sam privukla interes medija, i s godinama je to postalo vrlo teško izbjeći. No, ne zanima me to previše - kaže na pitanje koliko joj je teško biti javna osoba. Svoj medijski status odlučila je iskoristiti. Tako je svoju knjigu “3096 dana” posvetila svim ženama koje se bore za slobodu i neovisnost, bavi se humanitarnim radom, upozorava na probleme u društvu... Kad je prije tri godine u Nigeriji skupina Boko Haram otela skupinu malenih djevojčica, Natascha je na svojoj službenoj web stranici objavila svoju fotografiju, na kojoj u ruci drži natpis “Bring back our girls” (Vratite naše djevojčice), koja je obišla svijet. Natascha Kampusch smatra da je njezina dužnost, nakon svega što je proživjela, pomoći kako bi djeca diljem svijeta, ako je moguće, izbjegla njezinu sudbinu.
Novi poziv
Pitamo Nataschu što društvo može učiniti kako bi se slučajevi poput njezina prestajali događati.
- Prije svega, važno je da roditelji svojoj djeci objasne sve opasnosti koje na njih vrebaju. A zapravo se svi možemo samo nadati da će se količina nasilja u društvu jednog dana ipak smanjiti - kaže Natascha Kampusch.
Iako je svjetska javnost zna samo kao, kako je i sama rekla, “dijete iz podruma”, Natascha se trudi voditi normalan, uobičajen život. U tome, čini se, iz dana u dan sve više uspijeva. Otkriva nam tako kako voli gledati filmove.
- Najradije idem u kino, a volim otići i na ručak u neki dobar vegetarijanski restoran. Uživam u svakoj minuti svog života - kaže Kampusch.
Prije nekoliko dana svjetske novinske agencije zabilježile su kako je Natascha okrenula novu stranicu u svom životu. Medijima je predstavila svoj novi posao - jedinstvenu kolekciju dizajnerskog nakita koju je sama osmislila. Prodaje se pod nazivom “Fiore”, što je talijanska riječ za cvijeće. Riječ je o unikatnim naušnicama, narukvicama i prstenima koji nose Nataschin dizajnerski potpis. U razgovoru za njemačku državnu novinsku agenciju DPA, Kampusch je ispričala kako je put koji je prošla, od žrtve otmice do dizajnerice nakita, bio dug i trnovit, a istaknula je i kako želi posao jer ne želi živjeti ovisna o novcu poreznih obveznika.
Papirnati nakit
Natascha za Jutarnji kaže kako se nije bez razloga odlučila upustiti u dizajnerske vode, kao što ni ime te kolekcije nije bez razloga.
- Može se reći kako sam sada, kada sam napravila tu kolekciju, ostvarila svoj san. Od malena sam bila sklona modi, uvijek sam voljela nakit. Još u zatočeništvu, u svojoj malenoj tamnici, potajice sam izrađivala nakit od papira za svoje zamišljene prijatelje. Ime kolekcije, “Fiore”, nije slučajno. Moj osobni simbol je cvijet čija je peteljka, doduše, slomljena, ali svejedno se uzdiže strmo uvis. Tu je i stilizirano slovo “N” kao Natascha. Sve to simbolizira mene, ali na neki način simbolizira i to da se mojim zatočeništvom u meni nešto prelomilo. Taj cvijet sam ja, a on je na kraju, nakon svega, ipak procvjetao - kaže Natascha, koja je nakon bijega često isticala kako je uvijek slutila da će ishod njezine otmice biti smrt - Priklopilova ili njezina. Naime, sve vrijeme dok je bila u tamnici imala je nevjerojatnu volju za životom. Ni u kojem trenutku, bez obzira na to koliko brutalni bili otmičarevi postupci, nije izgubila nadu u to da će jednog dana ponovno uživati u slobodi. Bijeg iz kuće u Strasshofu bio je tako njezina osobna pobjeda na više razina. Bio je to trenutak u kojem je, često je govorila, ponovno uspostavila kontrolu nad vlastitim životom, nakon što ju je godinama kontrolirao poremećeni Priklopil.
Nakit koji izrađuje trenutačno je dostupan u seriji od pet pojedinačnih komada, bilo da se radi o nakitu od srebra ili s pozlatom, a može se, po cijeni od oko sedamdeset eura, kupiti preko njezine web stranice. Natascha kaže da joj je namjera nastaviti tim putem.
- Želim se i u budućnosti baviti modom i nakitom, a voljela bih i nastaviti svoje obrazovanje. Najveća mi je želja jednostavna - samo bih htjela voditi sretan život - otkriva Natascha Kampusch.
Razgovor koji smo vodili prvi je koji je ikad dala za hrvatske novine. Možda pitanje nije bilo povezano s temom, no zanimalo nas je, s obzirom na to da nam živi gotovo u susjedstvu, je li ikada bila u Hrvatskoj, odnosno, je li vidjela Jadransko more.
- Ne, nikada nisam bila, ali dolazak na vaše more dugo mi je san - rekla nam je za kraj Natascha Kampusch.