Svaki dan se probudimo i novi je dan; jedemo, družimo se, gledamo filmove, idemo u dućan - govori nam Darko Halka (63), samouki slikar s cerebralnom paralizom koji živi u organiziranom stanovanju za odrasle osobe s tjelesnim oštećenjima Novi Jelkovec, zajedno s djevojkom Monikom Gerić (48) te cimerima Leonom Goličnikom (50) i Sanjom Krčelić (47).
U stanovima Centra za pružanje usluga u zajednici živi troje do petero ljudi, a mi smo posjetili prvi u kojem su nas dočekala četiri vesela stanara koji su upravo obavljali jutarnju higijenu. Darko je već doručkovao pa je pohitao na brijanje kako bi bio spreman za fotografiranje, Monika je baš izlazila popiti kavu, dok je Sanja pravila društvo voditeljici stana i asistentici Vesni koja hrani Leona jer zbog spazama – grčenja mišića – ne može jesti sam.
Slike i knjige
!Spazam je grč, on ne boli, ali može se opisati tako kao kad vozite auto pa podignete ručnu te se motor muči. E tako je i kod nas. To ovisi o tome koliko se naspavate, kakav život vodite, meni recimo smeta hladna voda u moru ili bazenima“, objasnio je Darko.
Svako jutro kad se probude stanari pozvone asistentima kako bi ih alarmirali da je vrijeme buđenja, osim Leona koji je samostalan pa sam može u kupaonicu. Zatim slijedi doručak kojemu se osobito veseli Leon, veliki zaljubljenik u meso, ali i slatko; iza njega nijedan tanjur ne ostane pun. Ručak dobivaju cateringom iz ustanove Dobri dom, a petkom sami biraju što će jesti i pomažu asistentima u kuhanju, tko kako može – primjerice, prošlog petka pripremali su bolonjeze.
Od asistenata koji se trenutno zbog ljetnog radnog vremena i situacije s koronom izmjenjuju svakih 12 sati, koliko im traju smjene, Vesna Milek je jedna od njih ukupno pet.
"Centar za pružanje usluga u zajednici nastao je prije samo godinu dana, a stanari su nam počeli dolaziti u listopadu i studenom. Poanta je da su oni tu cimeri, slažu se, vode svoj život. Imaju i dnevni boravak koji će trajati od 8 do 15, ali zasad imamo samo jednu korisnicu“, kaže nam bivša arheologinja, a sada asistentica Vesna.
"Oni se dogovaraju što će taj dan raditi, hoćemo li ići na izlet na Bundek ili u šoping centar, recimo, išli smo u Arena centar kupiti šlape pa smo se zadržali do sedam navečer. Kamo god odemo, zabavljamo se, ponašamo i osjećamo kao obitelj. Neku večer smo gledali film 'Snjegović' po knjizi Joa Nesbø, a i film 'Tajni život kućanica'“, kaže Vesna.
Darko i Monika dijele dvokrevetnu sobu koja je ispunjena Darkovim slikama i Monikinim knjigama. Ona voli čitati sve vrste romana, od krimića i trilera pa do ljubića. Dok Monika skuplja knjige, Darko to isto radi sa slikama. Počeo je slikati sa 29 godina u Centru za odgoj i obrazovanje u Dubravi gdje je tijekom organiziranih radionica za ljude s cerebralnom paralizom počeo slikati na staklenim bocama, a kasnije je prešao na platno.
"Ja sam mazao, birao boje, kombinirao ih i tako je to krenulo. Tad sam imao 29 godina, nisam bio ni toliko mlad“, smije se. "Oduvijek sam želio slikati, ali sam mislio da neću uspjeti zbog svojih pokreta. Prvo sam po staklu mazao boje, pa prešao na druge materijale i boje i ruka se već počela navikavati pa mi je slikanje postalo i neka vrsta terapije“, govori Darko.
Vožnja triciklom
Prvo je radio s temperom, a sad slika uljem na platnu, no i kredom u boji na hrapavom papiru te sprejem fiksira mrvice od krede na papir. Uvijek slika bez skiciranja, platno mu je ravno položeno na stolu, a ne na stalku. Smatra da je kroz zabavu najbolje učiti nešto novo.
"Prije sam slikao po nekoliko sati dnevno, a u zadnje vrijeme sam to malo zapustio. Sad se više umaram, a imam i godina", govori Darko. "Samo moram početi raditi, a kad počnem, onda mi ideja sama dođe", opisuje slikarski proces. Sam je naučio talijanski i njemački jezik preko televizijskih emisija i očevih knjiga.
Leon i Sanja spavaju u odvojenim spavaonicama, Sanja još čeka cimera u svojoj dvokrevetnoj sobi, dok Leon ima samostalnu sobu s jednim krevetom. On aktivno trenira suvremeni ples u kojemu je osvojio mnoge nagrade, a uz to piše drame. Mračnu dramu "Lažni život" pisao je dvije i pol godine, a sada je konačno ugledala svjetlo dana.
Leon obožava i vožnju svojim triciklom, a Darko ga zafrkava kako mu u košaricu taman stane gajba pive. Na njegovoj polici primjećujemo albume Allanis Morisette, Led Zeppelina i Bijelog dugmeta.
Na svu tu Leonovu aktivnost lagano se sa strane smije Sanja, jedina stanarka koja ne može govoriti, ali koju unatoč tome razumiju. "Sanji je toliko lijepo u smještaju da ona jedva ode doma, nikad joj se ne ide. Sanja nam primjerice bira boje za kosu pa se farbamo, ide u dućan s popisom namirnica, tako da puno toga može sama", objašnjava nam Vesna.
"Moje stanje mi je odredilo život. No nastojim to svoje stanje gurnuti koliko god mogu u stranu, pa da sam ja taj koji komandiram i sam odlučujem o sebi. Ne želim reći 'sad ovo ne mogu i sad neće biti ništa'. Najveća mi je želja što više toga raditi sam“, zaključuje Darko.