HRVATICA U NAJSIROMAŠNIJEM RAJU NA ZEMLJI 'Nema struje, lijekova, stanovnici često obolijevaju od groznice od koje se umire u strašnim mukama...'

Kad Splićanka Marina Mrđen (26) govori o Solomonskim Otocima, kod slušača se javljaju podijeljeni osjećaji; prosječni Europljanin zgrožen je nevjerojatnim siromaštvom i bolestima koje haraju tamošnjim stanovništvom, no Marina ustraje na tvrdnji kako ti ljudi žive u svojevrsnom prirodnom raju u kojem bijedu života podnose, što bi rekao sveti Frane, s mirom i osmijehom.

Marina, koja je na splitskom Filozofskom fakultetu diplomirala povijest i hrvatsku književnost, te završila dodiplomski studij opernog pjevanja na Konzervatoriju u Beču, volontira godinama tijekom svoga mladog života. Još kao osnovnoškolka snivala je o odlasku u misije u egzotične zemlje, a potom je volontirala u splitskoj Udruzi mladih sv. Vinka Paulskoga.

Prošle jeseni zaputila se na sedmomjesečnu avanturu na Solomonske Otoke, gdje već sedam godina djeluju četiri sestre milosrdnice splitske provincije kojima su se u rujnu ove godine pridružile još dvije sestre.

Kratak tečaj iz poznavanja geopolitike: Solomonski Otoci su država u Melaneziji na jugozapadu Tihog oceana, na karti ćete ih naći blizu Papue Nove Gvineje i Australije. Član su Commonwealtha, a englesku kraljicu zastupa generalni guverner, što po pitanju njihove bijede malo znači. Glavni grad je Honiara na otoku Guadalcanalu, poznatom po teškim bitkama Amerikanaca i Japanaca u Drugom svjetskom ratu. Stanovništvo je podijeljeno u brojne plemenske skupine, govori se 120 jezika, a službeni engleski poznaje dva posto stanovništva.

Marina se u splitskom samostanu milosrdnica susrela sa s. Augustinom Martom Nikolić, višom medicinskom sestrom poznatom mnogim Splićanima po svojoj požrtvovnosti tijekom dvadeset godina staža na Odjelu intenzivne njege u KBC-u, a koja se u 58. godini života odlučila za misionarski poziv na jednom od najpotrebnijih mjesta na svijetu, Solomonskim Otocima.

– Sa s. Martom razgovarala sam puna dva sata, došla sam kući, prvi put u životu posudila novac i kupila karte. Toliko sam bila ponesena da ni roditeljima nisam kazala što namjeravam. Poletjela sam na trodnevni put prema Solomonima smetnuvši s uma da moja misionarska viza nije gotova i da ne duljim, jedva sam ušla u državu, doslovno na lipe oči i ispisali su mi turističku vizu.

Sestra Marta došla je po mene brodićem i moj prvi susret s dalekim svijetom bila je teška tama jer nema struje, u kojoj su se samo ocrtavale sjenke kokosovih palmi. Misija hrvatskih sestara je na otoku Malaita, u naselju Buma – započinje Slobodnoj Dalmaciji Marina svoju priču, tijekom koje je u školi podučavala djecu engleskom jeziku.

Među milijun dojmova koje nam je prenijela, spomenut ćemo one o jakoj povezanosti među pojedinim zajednicama; ako neko dijete izgubi roditelje, preuzet će ga druga obitelj i odgojiti kao svoje. Sasvim je neuobičajeno da žene nose hlače, osim dok se voze u kanuu, ali nije neobično kad netko stariji ne nosi gornji dio odjeće. Vjerovanja u duhove i loša mjesta na zemlji široko su raširena.

Godišnja doba su tipična za tropsku klimu, dijele se na sušno i kišno razdoblje, a temperature su od 25 do 40 stupnjeva, uz vlažnost zraka od 90 posto. Stanovnici su vrhunski majstori u izradi ogrlica od školjaka koje su nezaobilazan dio kulture. Kuće izrađuju sami, a treba im samo brokava u vrijednosti oko dvjesto kuna ili čvrsti konopci kojima grade kuće na stablima. No, drvene nastambe nisu trajne jer ih često pojedu bijeli mravi.

– Socijalna skrb ne postoji, nema staračkih domova ni sirotišta, ali obitelji su jako povezane. Živi se pretežno od ribolova, poseban je specijalitet riba mamula, te različitih gomolja, dok voća ima u izobilju, a nešto svinja i kokoši donijeli su misionari. Riža koja je u ostalim dijelovima svijeta jedina hrana siromašnih, na Solomonima je rijetkost, ne mogu je debi priuštiti. Svi hodaju bosi, što je za nas iznimno teško jer je zemlja vruća, pa sam ja već prvih dana dobila potkožno krvarenje – govori Marina, koja je na najnezgodnijem mjestu na svijetu, daleko od bilo kakvog oblika medicinske skrbi, dobila upalu slijepog crijeva.

Uz antibiotike je primala i domaću likariju: iscijeđeni limun sa solju, što ju je nakon tri dana – izliječilo! Još ju je nekoliko bolesti dohvatilo, među ostalim i dugotrajni osip, no kaže da je to normalno za zapadnjake koji sasvim izmijene životne navike.

– Lijekova ni vitamina u tabletama nema, a stanovnici često obolijevaju od denga groznice, od koje se umire u strašnim mukama. Česta je malarija i kožne bolesti, a apoteke su vrlo slabo opskrbljene. Lijek za gljivične kožne bolesti koje su česte kod djece stoji 40 solomonskih dolara, što je otprilike 40 kuna, ali malo tko može toliko izdvojiti – navodi Marina.

U hrvatskoj misiji su četiri milosrdnice hrvatske provincije: s. Augustina Marta Nikolić, s. Jasna Plavac, s. Slavka Bogdan i s. Ruža Raič, a nedavno su im se pridružile s. Veronika Ćibarić i s. Magdalena Marić. Časne vode ambulantu (liječnik je udaljen 30 kilometara, za što im treba sat i pol vožnje), vode projekt školovanja najsiromašnije djece uz pomoć donatora iz Hrvatske, podigle su krojačku radionicu (na singericama), a hrvatski iseljenici iz Australije darovali su im kontejnerske kućice.

– Školska djeca s kojima sam radila su sjajna, potrudila sam se naučiti i njihova dva jezika pijin i kwaio, što je njima bilo nevjerojatno, vidjeti bijelu osobu da govori njihovim jezikom. Djeca rade u vrtu, pa idu u školu za koju roditelji potroše ono malo novca, a onda ponovno u vrt i tek jedu oko pet sati popodne. Razlikuju se karakterom i po mjestu stanovanja, djeca iz lagune su "elita", bolji su i vrjedniji učenici, dok su ona iz planine malo ljenija, ali su iznimno inteligentna i duhovita. Zahvaljujući donacijama udžbenika i knjiga sestara milosrdnica, u osnovnoj školi organizirali smo prvu knjižnicu i održali edukaciju, kako čitati knjige kao lektiru i analizirati književna djela – prisjeća se Marina, koju pitamo bi li se vratila na Solomone.

– Za sada ću im pomagati odavde, na sve načine, dobar dio svoje sezonske zarade ću utrošiti u lijekove i ono što im treba. A vratila bih se, ne samo na nekoliko mjeseci, nego, kad bih mogla i zauvijek!