Hrpa blijedo žutog pijeska, najkraće narodne nošnje - preteče prvih minica u Europi i hrpa traktorčića koji brundaju po otoku prevozeći teret, s obzirom na to da na njemu automobila nema. Susak. Naše novo ronilačko odredište. Trajekti ovdje ne voze, samo katamarani i nekoliko brodskih linija. Mi smo stigli ronilačkim brodom iz malog Lošinja s centrom Top Dive.
Sam pogled s broda na ovaj otok cresko-lošinjskog arhipelaga ostavlja bez daha. Sasvim drugačiji od svih Jadranskih otoka. Gdje god pogledaš pijesak, a korijenje trske sprječava ga da ne iscuri s kamene podloge. Većina građe otoka sastoji se od lesa što nije tipično niti za jedan drugi jadranski otok. Nije les nešto nepoznato kod nas, ali ipak ga nalazimo češće u Istri ili Slavoniji. To je kopneni sediment čestica manjih od pijeska koji se većim dijelom sastoji od lomljenih zrnaca kvarca. Žuto-smeđi homogen materijal, ali vrlo porozan kad se smoči. Što objašnjava trsku i neobične kaskade na rubu otoka. Otok je mali, površine je nepuna četiri kilometra i trebalo se domisliti kako proširiti obradivu površinu pa je stepenasto obrađeno tlo rješavalo problem prostora.
Najveći dio ovog istaloženog lesa nastao je još u davnom plaistocenu, geološkom razdoblju vrlo niskih temperatura, u vrijeme kad su po Zemlji još hodali mamuti. Razina Jadranskog mora tad je bila mnogo niža no što je danas i les koji je nastao trošenjem stijena s rubnih područja Alpi i Apenina transportirao se rijekom Po koja teče duž sjeverne Italije i ulijeva se u Jadran. Taložen je na ravnici oko rijeke, a zatim nošen vjetrovima do uzvišenih područja.
Podlogu otoka čini vapnenac iz doba krede i eocena, čije pukotine puni crvenkasto tlo zvano terra rossa sačinjeno od gline i silta specifičnog za mediteransku klimu i krški teren.
Susačko podmorje je nešto sasvim drugo, pogotovo ona južna i jugozapadna strana, ona koja gleda na otvoreno more. Brojni zidovi, špiljice i prevjesi u kombinaciji s morskim strujama nude obilje života na radost svakog ronioca. Doda li se tome arheološka komponenta, eto savršenog izleta.
Baš takav dnevni izlet ponudili su nam u Top Diveu iz Malog Lošinja. Dva urona na Susku i ručak za kraj napornog dana. Nismo ga, naravno, odbili. A naša prva ronilačka lokacija bila je Sika Margarina, greben na južnoj strani otoka. Nekih pola sata vožnje brodom brzo je prošlo. Pripremu fotografske aparature smo kao i uvijek i ne baš najpametnije ostavili za zadnji čas. Astrid i Henes, njemački par iz Münchena, uživali su na suncu, a psić Dante nestrpljivo je pogledavao s broda, očito i on uzbuđen zbog skorašnjeg sidrenja.
Nakon Ivinog brifinga na njemačkom, a potom i za nas na hrvatskom, skačemo u more i uron započinje ulaskom u kanjon koji vodi do platoa na 6 metara dubine. Kao i vani, i u moru ponekad sretnemo poznata lica. Neno iz SubSeaSona, još jednog nama dragog lošinjskog ronilačkog centra, baš se sa svojom grupom vraćao iz obilaska. Kratko smo si odmahnuli da bismo se potom našli na dnu usjeka okruženi gomilom pločica. Netko je baš ovdje našao iskrcati šutu? Da, ali još u antičko doba. Kako smo saznali, na ovoj lokaciji zabilježena su dva brodoloma. Jedan brod je prevozio građevinski materijal sastavljen od napola obrađenih kamenih blokova i oko dvadesetak okruglih kamenih stupova. Drugi, čiji se ostaci sad nalaze u usjeku stijene, na dubini od 6 do 18 metara, nosio je teret tegula i imbreksa. Ulomci i čitavi primjerci ovih davno izrađenih pločica i crijepova ležali su razasuti po pješčanom dnu. Nažalost, podrobniji detalji ovih brodoloma nisu poznati, procijenjena je samo približna starost. Pa danas možemo samo nagađati tko je ostao bez krova svoje kuće.
Nastavili smo uron spuštajući se desnim ramenom po zidu. Ive je požurio s grupom, dok smo mi malko zaostajući kamerama hvatali svoje kadrove. Tu i tamo koja pirka, crneja koliko hoćeš, ali zasad ništa veliko. Hobotnice ni za lijeka. Čini se da su poprilično izlovljene, kao uostalom i u čitavom Jadranu. Odjednom, grupa staje. Gledamo iz daljine kako im Ive nešto pokazuje i onda shvatimo i sami: to su oni stupovi iz drugog brodoloma. Ili prvog. Nismo sigurni koji je bio prvi. Zapravo, bilo bi ih vrlo lako promašiti, s obzirom na to da su dobrano obrasli i stopili se s morskim ambijentom, ali uz malo pažnje lijepo ih se dalo razabrati.
Leže jedan preko drugoga, stvarajući pod sobom šupljine idealne za nastambe morskih stanovnika. Kolonija od desetak paunastih cjevaša, plahih životinjica stručnog naziva Sabella pavonina ponosno je širila svoja ljubičastim prošarana bijela škržna pera. Ovaj morski crv izuzetno je osjetljiv na svjetlo i pokret pa se brzo uvuče u svoju cijev pri najmanjem pokretu ronioca. Naravno, grupa od 5-6 uperenih upaljenih lampi uspjela je "pogasiti" sve crve. Više ovdje nismo imali što gledati, pustili smo ih da u miru love svoj plankton za sljedeći obrok. Ovdje smo tek shvatili koliko je jaka struja. Bilo je malo teže perajati, ali to je obećavalo bogat život na zidu. Žuta rožnjača ljuljala se na ovom "podvodnom vjetru" noseći na sebi priljepljenu svijetlu rožnatu čahuru. Morske mačke polažu jaja u ovakvim paketićima. Uvijek ih liježu u paru, a za podlogu se drže tankim spiralnim nastavcima. Mamu ipak nismo vidjeli, ona se nešto bolje skriva od očiju javnosti, ali bili smo zadovoljni i time da je u blizini.
Nastavak zida prekriven je žutim spužvama sumporačama, uz dodatak onih lijepih crvenih koje su ponosno stršale sa zida. Zajedno, šarenilo boja koje nas je oduševilo. Jer ima ih zaista puno. U pukotini zida skrila se i mala tabinja, još jedna sramežljiva životinja koja nije imala previše strpljenja za nas. Kratka snimka i fotografija, a nakon toga je odlučila da joj je dosta. Zbrisala je u mrak u nadi da ćemo brzo nestati s njezina teritorija. Veća jata salpi i crneja pratila su nas dalje na putu, sve do povratka natrag, ali ni sam kraj urona nije razočarao.
Zadnju količinu zraka u boci potrošili smo istražujući otvore i usjeke na vrhu zida, nevjerojatno kolorističnih, punih spužvi, plaštenjaka, fratara, pirki... Pravo ronilačko igralište. Tragali smo i za kakvom škarpinom ovdje, jer smo čuli da ih često bude, ali tek jedna je bacila svoj mrki pogled na nas. Možda doba dana, možda je previše ribolovaca prošlo ovuda, a možda su se samo zbog ronilačkih mjehurića povukle dublje u rupe. Nema veze, zadovoljni smo bili i ovom viđenom.
