Čini se da Tajland većina Hrvata poznaje kao svoju rodnu grudu. “Joj, tamo je sve prejeftino, to je zapravo ljetna destinacija za siromašne, nemojte slučajno jesti na ulici, leglo razvrata, pripazi je l’ žensko stvarno žensko, jeste li se cijepili, nikad ne znaš čega sve ima”. Najviše takvih izjava čuli smo upravo od onih koji su Tajland, tu prekrasnu azijsku zemlju, vidjeli samo na fotografijama ili čuli anegdote tetkina bratića, čiji je najbolji prijatelj prije 12 godina bio ondje.
Prvo i osnovno - Tajland je puno razvijeniji od Hrvatske, pogotovo kad je riječ o turizmu. Predrasude Hrvata uglavnom potječu iz vremena početkom 2000. godina, kad je Tajland stvarno bio jako jeftin i nerazvijen za naše pojmove. U međuvremenu je država procvjetala, ima jednu od najvećih stopa gospodarskog rasta na svijetu, sedmu najnižu stopu nezaposlenosti u svijetu i samo 10 posto stanovništva koje živi ispod granice siromaštva. Za usporedbu, u Hrvatskoj je ispod granice siromaštva oko 26 posto građana.
Osim po brojkama, da su daleko ispred nas vidi se već na samom dolasku. Prijevoz je moderan i funkcionalan, od aerodroma do centra Bangkoka možete doći za 20-ak minuta takozvanim BTS SkyTrainom, rashlađenim i udobnim vlakom. Ono što će vas nemalo iznenaditi je to da su Tajlanđani uvijek dobre volje. Doslovno svi, iskreno se smiju, rado razgovaraju i uvijek su spremni pomoći. Nisu ogorčeni niti će vam odbrusiti jer im je baš loš dan. Zemlja osmijeha, uistinu, pa čak i ako vam se samo sretne pogled sa strancem u vlaku. U njihovoj zemlji stvarno se jednostavno osjećati se kao kod kuće.
Dečko i ja prilično smo brzo odlučili da ćemo posjetiti Tajland - on je ondje bio već nekoliko puta i svaki se put oduševio, a ja nikad nisam išla na toliko daleko putovanje pa mi je zapravo bilo svejedno gdje ću, samo da idem negdje. Agencijske cijene su se kretale od 8000 do 10000 kuna po osobi za kartu i smještaj, dragi je obećao da može jeftinije od toga.
Zemlja kontrasta
Prvi susret s tajlandom većini je turista prijestolnica zemlje, bangkok. gužva, visoke zgrade, vreva potpuna su suprotnost unutrašnjosti zemlje, a posebno otocima s kilometrima plaža
Znali smo da želimo vidjeti Ko Samui, rajski otok dvostruko manji od Krka u Chumponskom zaljevu, oko 700 kilometara jugoistočno od Bangkoka, a odluka da ćemo posjetiti još jedan otok u istom arhipelagu, Ko Tau, došla je slučajno, nakon što sam na britanskom putopisu vidjela fotografije tog minijaturnog otočića.
Počeli smo planirati nakon godišnjeg odmora u kolovozu, kad smo i odlučili štedjeti. Prvi korak bio je kupnja avionskih karata, a tu smo i prvi put pogriješili. Kupili smo ih prerano, četiri mjeseca prije putovanja. Odlučili smo se za Emirates i platili 4200 kuna, a doslovno dan kasnije dobili smo ponudu Qatar Airwaysa za 3500 kuna. Dakle, odmah smo ostali bez 1500 kuna iz budžeta. Preporuka broj jedan - karte za tako daleko putovanje kupite oko dva mjeseca ranije i svakako se prijavite na newslettere aviokompanija koje voze do Tajlanda.
Smještaj je, prema mojem mišljenju, najljepša stavka pri planiranju posjeta ovoj zemlji. I zapravo jedina za koju vrijedi predrasuda o niskim cijenama. Hoteli s četiri zvjezdice i balkonom, koji su sa svih strana okruženi morem, stoje već od 400-tinjak kuna po noćenju, a želite li biti u bungalovima, možete već od 20 eura, i to tik na pješčanoj plaži, ispod palme. Sve smo rezervirali preko Bookinga, a u odluci nam je puno pomogao Trip Advisor. Najteže je bilo odlučiti što ćemo bukirati u golemome Bangkoku koji vrvi hotelima. Iako je dečko navijao za noviji kvart Sukhumvit, pronašla sam odličan novi hotel u blizini ludog Khao San Roada. Kažu da je ta poznata ulica raj za backpackere i mjesto gdje se susreću zapad i istok.
INFOCARD
Zemlja: Tajland
Broj stanovnika: 69,04 milijuna
Religija: budizam
Najbolje vrijeme za posjet: od studenoga do travnja
Vremenska razlika u odnosu na Hrvatsku: 6 sati
Viza: DA, 35 eura za jedan ulaz u roku od 60 dana, dobiva se u Gundulićevoj 18 u Zagrebu, radnim danom od 9 do 13 sati
Valuta: Tajlandski baht, 10 kuna je otprilike 50 bahti
Cijepljenje: nisu potrebna posebna cjepiva, ali svakako ponesite tablete za želučane tegobe, kremu za sunčanje i sredstvo protiv komaraca
O da, jako smo se dobro proveli u ovom dijelu Bangkoka iako moj prvi susret s tim gradom i nije bio najsjajniji. Vremenska razlika od šest sati i 13 sati leta učinili su svoje pa sam bila umorna, nervozna, dezorijentirana, a temperaturni skok sa 10 stupnjeva u Zagrebu na 36 u Bangkoku baš i nije pomogao. Vrućina mi je na prvu bila nesnosna, a još me više šokirala činjenica da Tajlanđani hodaju u odijelima, košuljama dugih rukava i da baš nitko ne nosi kratke hlače. Prvu noć smo izašli do, meni osobno, ljepše inačice Khao San Roada - male uličice Rambuttri. Prepuna je zelenila, restorana i mirnijih kafića, a za sve koji prvi put dolazite u Bangkok - vjerujte, naviknut ćete se na miris. Teško ga je opisati, podsjeća na miks začina, ustajalosti i zagušljiva zraka. Na prvu neugodan, kasnije ga zavolite. Slično kao što se meni dogodilo s Bangkokom.
Hram Wat Mahathat
Prvu noć sam samo mislila kako želim doći do mora i pješčanih plaža, onoga što mi je obećano kad je odluka pala na Tajland. No, nakon 12 sati sna sve se promijenilo. Krenulo je s kupnjom karata za boat taxi za Chao Phrayu, veliku i ne baš čistu rijeku koja je tekla odmah iza našeg hotela. Iako vas na svakom uglu žele namamiti na turističke (preskupe) brodove, informirali smo se unaprijed i znali da trebamo narančastu redovnu liniju. Karta je stajala samo četiri kune, a voziš se koliko i gdje želiš. Iskustvo nije najudobnije na svijetu, brod je premali za toliko putnika, rijeka svako malo zalije sjedala, no stvarno je brzo i jednostavno. Posjetili smo jedan od ljepših hramova Wat Arun Ratchawararam, ulaz u cijeli kompleks se ne plaća, no ako se baš želite penjati po hramu, to će vas stajati 20 kuna. Nije naodmet ponoviti da su pravila odijevanja striktna - nema dekoltea, tankih naramenica ili kratkih hlača za žene, a i muškarci moraju nositi hlače ispod koljena. Jedna korisna informacija - ako vas zaboli glava od sunca u kafiću, unutar kompleksa možete zatražiti besplatnu tabletu.
Tržnica Rod Fai
Ponovo riječnim putem pa BTS vlakom (u kojemu je uvijek oko 20 stupnjeva) došli smo do King Power MahaNakhon zgrade kako bismo vidjeli najviši sky walk u zemlji. Zgrada izgleda suludo, kao da se urušava i vidjet ćete je iz svakog dijela Bangkoka jer ima 78 katova. Ulaz smo platili 800 bahti, oko 165 kuna, po osobi. Budući da je zgrada u vlasništvu kralja, koji je vlasnik najpoznatijih duty free shopova, ovdje će se svojski truditi da vam uzmu što više novca. Prije no što uopće dođete u lift za 74. kat, slikat će vas za tri fotografije. Apsolutno ništa nam nije bilo jasno, mislili smo da im naše fotografije trebaju za evidenciju. Prvi dojam visine stječete na 74. katu, koji je meni bio impresivniji od vrha. Iz tamnog lifta ulazite u prostor koji je sa svih strana od stakla. Grad od osam milijuna stanovnika doslovno se proteže ispod vas, bez kraja i konca. Nakon još malo penjanja dolazite do glavne atrakcije, samog vrha, gdje sve vidite još bolje, samo je sunce znatno jače pa se ne možete zadržati i diviti prizoru koliko biste htjeli. Stakleni dio stvarno je toliko visoko da će vam se vjerojatno zavrtjeti u glavi dok stupite na njega. Ondje ne smijete nositi mobitel i morate staviti zaštitu na cipele pa nastojte smisliti poze u kojima se smiješna obuća neće vidjeti na fotografijama.
“Sky Walk” u zgradi King Power MahaNakhon
I mali savjet - nemojte piti sok od lubenice na vrhu zgrade jer je najgori koji smo probali na cijelom putovanju, a i najskuplji. Na povratku dolje lift nas je ostavio na 4. katu, što nam je bilo mrvicu čudno. Do izlaza smo morali proći tri kata trgovina odjećom, parfemima, slatkišima… a onda su nas dočekali s fotografijama koje su uslikali na početku. Predstavili su nam ih kao jedinstvenu uspomenu za samo 450 bahti (100 kuna). Iako sam se ja bunila, jer su slike prilično grozne, dragi je već vadio novac i konstatirao da je baš to uspomena koja nam treba. Poslije smo shvatili da smo iste fotografije mogli skinuti s njihove stranice besplatno.
Wata Rum
Navečer smo, kao pravi turisti, odlučili popiti piće u Sky baru. Prvi izbor je bila Lebua, gdje je sniman “Mamurluk 2”, ali su nas cijene malo odbile. Naime, zahvaljujući popularnosti tog filma, cijene su eksplodirale pa je najjeftiniji koktel 1000 bahti, odnosno 250 kuna. 500 kuna za nas dvoje nam se ipak činilo mrvicu previše za takvo iskustvo. Stoga smo se odlučili za Vertigo bar, drugi najpopularniji u Bangkoku. Nisu ni tamo cijene bile bajne, od 670 bahti (140 kn) za koktel, ali isplatilo se. U tom trenutku već smo skinuli Grab, tajlandsku verziju Ubera, kako bismo izbjegli navlačenje s taksistima koji ne žele paliti taksimetar i određuju cijene kako žele. Sky barovi imaju dress code, smart casual, pa sam izvukla svoje sandale na visoku potpetice (prvi i jedini put) i stavila crveni ruž, a dečko se odlučio za bijelu košulju, cipele i duge traperice. Bar je malen i samo nekoliko stolova ima senzacionalan pogled na svjetla Bangkoka, ali smo se ubrzo sprijateljili s konobaricom pa nas je premjestila na bolje mjesto čim se oslobodilo. Kad je račun došao, vidjeli smo da na 670 bahti ide još 10 posto poreza i 7 posto za uslugu, a morali smo i ponovo pitati za ostatak novca.
TROŠKOVNIK ZA DVOJE
Avionske karte: 4200 kuna x 2 = 8400 kuna
Putno osiguranje: 116 kn x 2 = 232 kn
Vize: 260 kn x 2 = 520 kn
Hoteli: Bangkok - 1235 kuna (dvije noći) + 350 kuna (zadnja noć); Ko Tao - 1400 kuna (tri noći); Koh Samui - 2270 kuna (pet noćenja); Ukupno hoteli: 5255 kuna (11 noćenja)
Ostali troškovi prijevoza: 125 kn x 2 = 250 kn autobus i katamaran do Ko Taa, 155 kn x 2 = 310 kn katamaran i prijevoz do Koh Samuija, 125 kn x 2 = 250 kn katamaran i autobus od Koh Samuija do Surat Thanija, 350 kn x 2 = 700 kn avionske karte Air Asia (Surat Thani do Bangkoka); Ukupuno, ostali troškovi prijevoza: 1510 kuna
Džeparac (izleti, hrana, taksi): oko 8000 kuna
UKUPNI TROŠAK ZA DVOJE: oko 24.000 kuna/ 12.000 kuna po osobi
Nakon uglednog koktela presvukli smo se u najudobniju odjeću i obuću i otišli do Khao San Roada. Nakon dva piva, koje stoji desetak kuna, prebacili smo se na bucket. To je zapravo kanta prepuna leda u kojoj vam posluže piće, a stoji 60-ak kuna. Ostatak te večeri mi je u blagoj magli, atmosfera je bila luda, svi plešu na ulici, najveći hit im je “Barbie Girl”, a svaki bar ima ljude koji vas žele dovući baš k njima. Najčudniji trenutak bio je kad je poslije ponoći, oko 1 sat, nestalo sve s ulice. Očito postoji pravilo da se nakon tog trenutka zabava nastavlja u zatvorenim klubovima, a ulice se čiste.
Kako naš prvi otočić nema aerodroma, jedini način da dođemo do njega je trajektom pa smo se odlučili na kombinaciju autobus - brzi katamaran jedne od razvikanijih kompanija, Lomprayah. Vožnja je stvarno bila udobna i za svaku pohvalu te smo oko 15 sati došli na Ko Tao. Naš resort Sai Daeng bio je na strmovitom poluotoku, a kućica u kojoj smo bili smješteni bila je nevjerojatna. Napravljena od kamena, a iz kreveta puca pogled na najljepše more na svijetu. Vrlo se lako naviknuti na buđenje uz zvuk valova koji udaraju o stijene.
Statua nasmiješenog Bude u Wat Plai Laemu na otoku Koh Samui
Plaža resorta nije nas previše oduševila jer uopće nije bila pješčana nego prepuna mrtvih koralja po kojima je nemoguće hodati, iduće jutro unajmili smo kajak (besplatno) i došli do plaže kakve sam dotad gledala samo na fotografijama. Bijeli pijesak, vruće more, palme, bez ljudi… dobra dva sata samo smo upijali prizor. Već tada sam zaključila da se ovdje moram vratiti barem još jednom u životu.
Vrh Na Muang vodopada na Koh Samui: uspon je težak, ali se isplati svake kapi znoja
No, kako svaka dobra stvar u životu ima i drugu stranu, tako smo i mi skupo platili našu božanstvenu plažu. Podcijenili smo sunce i do kraja dana imali neizdrživo bolne opekline. Kupili smo gel od aloe vere i pjenu za brijanje od mentola (hvala savjetima iza klikbejt naslova) i mazali se kako bismo preživjeli noć. Savjet iz prve ruke - kupite kreme za sunčanje u Hrvatskoj, ovdje su cijene paprene, ništa nije jeftinije od 100 kuna. Drugi dan nismo bili sposobni izaći iz hotela pa smo propustili izlet na obližnje otočiće spojene pješčanom stazom Nang Yuan, najpopularniji jednodnevni izlet na Ko Tau. Riječ je o otocima u privatnom vlasništvu na koje se ulaz plaća 20 kuna, a taxi boat do tamo ćete platiti još toliko.
Plutajuća tržnica
No, barem smo fino jeli. Nijedno od nas dvoje nije preveliki ljubitelj tajlandske hrane pa smo uglavnom uživali u svemu ostalome. Tako je dečko jeo veliki burrito u Cantina de Ko Tao, ja odlične fajite, a drugu noć smo se počastili pravim američkim roštiljem koji priprema Jim iz Sjeverne Karoline. Dok nisam došla na Tajland bila sam uvjerena da obožavam ljuto, ali naše ljuto i njihovo jednostavno se ne mogu usporediti. Ni u jednom ni drugom restoranu cijene nisu bile niske, za nas dvoje od 200 do 300 kuna, ali samo zbog usluge vrijedi svake lipe. Na Tajlandu vam se nikad neće dogoditi da čekate konobara jer ih u svakom lokalu radi barem deset, a osmijeh je obavezan i nije lažan kao u zapadnim zemljama.
Izlet 1: Utočište slonova u Koh Samuiju
Vjerojatno znate nekoga tko je jahao na slonovima kad je bio na Tajlandu. Jedan je to od prizora koji se odmah vezuje uz ovu zemlju. No, jeste li znali da je riječ o zlostavljanju životinja koje vi podržavate svojim novcem?
Za sebe ne mogu reći da sam neki veliki borac za životinjska prava, ali sa slonovima sam se baš htjela družiti, nisam željela biti na njihovim leđima. Na Koh Samuiju se prije dvije godine otvorilo prvo utočište za slonove spašene iz trekking kampova i rudnika, a trenutačno imaju šest, poprilično starih slonica. Trosatni izlet stajao nas je 650 kuna po osobi i malo smo se dvoumili je li to previše novca. Mjesto treba rezervirati nekoliko dana prije, u najvećoj turističkoj sezoni (od prosinca do ožujka) i tjedan dana ranije, a u to je uključen prijevoz od hotela i do hotela nakon izleta, grickalice i odličan vegetarijanski ručak. Možete birati između dva termina, od 9 do 12 sati ili od 14 do 17 sati, a ulaznica se plaća na licu mjesta, gotovinom, u tajlandskim bahtima.
Nakon filmića i kratkih uputa o tome kako se ponašati u društvu slonova, podijelili smo se u šest grupa i uputili prema prvom od njih. Nisam bila spremna na ono što me očekivalo. Slonica Kham San radila je u rudniku do 1989. godine, a nakon toga deset sati na dan nosila turiste. Morala je doći do odredišta u roku pola sata kako bi njezini vlasnici uzeli što više novca, a ako nije, tukli bi je i ostavili bez hrane. Cijelo tijelo joj je deformirano zbog košare u kojoj je nosila turiste po cijele dane, a na ušima ima velike rupe od udica kojima su joj bivši vlasnici kontrolirali smjer kretanja. Slušanje njezine životne priče uz pogled na te tužne oči dovoljno je da potrese svakog čovjeka. Na Tajlandu je oko 4000 slonova u zatočeništvu i većina njih služi za zabavu turista. Ovih šest slonova dobilo je novu priliku za uživanje u životu, ali tek pod stare dane. U utočištu šeću slobodno, kupaju se kad žele, imaju banana i bambusa napretek. Prvo što sam se zapitala: kako vlada, odnosno kralj, podržava takvo zlostavljanje? Naravno, korupcija. Vlasnici trekking kampova potplaćuju vladu i imaju sve dozvole i uvjerenja o etičnom postupanju. Imali su ga i vlasnici slonice Kaew Ta, prekrasne životinje koja me ostavila bez teksta. Rođena je prije 56 godina i imala je stvarno težak život. Nosila je kamenje, stabla, a od zabrane slonova u rudnicima 1989. nosi turiste na leđima. Bila je vezana za drvo između vožnji, a po 12 sati dnevno prenosila je ljude, stalno po istoj ruti. Morate joj doći s desne strane jer na lijevoj nema oka, vlasnik joj ga je izbio praćkom nakon što nije izvršila naredbu. U utočište je stigla izgladnjela, tek nakon što su do vlasti stigli dokazi o brutalnom zlostavljanju koje je preživjela, a snimili su ga susjedi trekking kampa. Unatoč svemu, jako voli ljude, a obožava kupanje u bazenu i valjanje u blatu, sve ono što nije mogla dok je bila vezana dva desetljeća.
Nakon šest mučnih i dirljivih priča zaključili smo da je ovo najbolje potrošen novac na Tajlandu. (Daria Bertek)
Od Ko Taa do Koh Samuija ponovno smo išli brzim katamaranom i to nas je stajalo 155 kuna po osobi s transferom do hotela. Koh Samui drugi je najposjećeniji tajlandski otok, a pravi boom doživio je nakon katastrofalnog tsunamija 2004. godine. Sve dotad turisti su hrlili na bliže i pristupačnije Phuket i Krabi, a nakon što je ondje poginulo oko 4000 ljudi, ipak su tražili zaklon zaljeva. Nakon toga je Samui, koji do 1970. godine nije imao ceste, doživio navalu turista, ponajviše iz Rusije. Drukčija je i struktura posjetitelja - Ko Tao prepun je mladih backpackera željnih zabave, a Samui umirovljenika i obitelji s djecom.
Pristanište brodića na otočiću Koh Tao
Samui ima dvije glavne plaže i dva centra zabave, Chaweng i Lamai. Nikako se nismo mogli odlučiti koja nam više odgovara pa smo odsjeli u resortu u Chaweng Noi, taman u sredini, a dovoljno daleko od najveće vreve. Imali smo vlastitu veliku vilu s nevjerojatnim pogledom koja nas je stajala oko 2300 kuna za pet noćenja. Plaže na Samiju su velike, pješčane i prilično valovite. More je, naravno, vruće. U jedanaest dana našeg putovanja nijednom nije padala kiša, osim kad smo se zadnju večer vratili u Bangkok.
Samui je najjednostavnije i najjeftinije proći skuterom koji možete unajmiti doslovno na svakom kutu za otprilike 40 kuna na dan, ali ipak trebate imati neko vozačko iskustvo s obzirom da Tajlanđani voze lijevom stranom ulice. Mi smo samo na taksi potrošili najmanje 1000 kuna.
Skuteri su najpopularnije prijevozno sredstvo, ali zahtijevaju iskustvo u vožnji
Središte Koh Samuija zapravo je velika džungla, a cijela obala okružena je golemim pješčanim plažama i palmama dokle vam seže pogled. Lamai plaža ima odličan “food court”, gdje se možete najesti za vrlo malo novca. Primjerice, jednu smo večer jeli pileće ražnjiće, rebarca na ražnju i prženi krumpir, a takve dvije porcije platili smo 35 kuna ukupno.
Za ljubitelje slatkog - Tajlanđani nisu fanovi deserata. Njihov obrok završava svježim voćem, lubenicom, mangom, ananasom. No, njihove palačinke čija smjesa se radi od banana, meni su bile otkriće. Koštaju desetak kuna, nadjev birate sami, a okusom su puno bogatije od naših standardnih.
Ručak na Lamai plaži na Koh Samuiju za 35 kuna
Iako su sve plaže na Koh Samuiju lijepe, naša preporuka je Crystal Bay, koja je stvarno kao s razglednice. S obzirom da su na drugoj strani planete, plima i oseka funkcioniraju obrnuto nego kod nas. Tako je ujutro plima i more je uvijek ljepše u prijepodnevnim satima jer navečer znaju ostati alge i prljavština.
Od znamenitosti, mene se najviše dojmio Wat Plai Laem skup hramova, gdje je poznati kip nasmijanog Bude. Općenito su njihovi hramovi prekrasni, na vodi, šareni, a skulpture su goleme. Kad ste već tamo, morate posjetiti i hram velikog Bude, visok 12 metara.
Izlet 2: Zipline kroz džunglu
Na otoku ima pet ziplinea, najskuplji je i najduži, a mi smo gledali gdje ćemo dobiti najbolji omjer kvalitete i novca. Također, Treetop Cable Tour nam je bio i najbliži hotelu. Budući da nemaju kvalitetnu web stranicu, zamolili smo djelatnicu u hotelu da nam rezervira mjesto pa je tako po nas došao kombi i odvezao nas ravno u džunglu. Meni je to bilo prvo zipline iskustvo u životu i bila sam mrvicu prestrašena.
Prvi pogled nije bio obećavajuć. Blago rečeno, dočekala nas je straćara usred ničega. Kroz glavu mi je prošlo kako sigurnost vjerojatno nije prva stavka na koju se misli ovdje. Uskoro upoznajemo ženu srednjih godina s preslatkom djevojčicom koja se igra s gomilom pasa i mačaka, a mi plaćamo (gotovinom, 1700 bahti po osobi, odnosno 350 kuna) i uzimamo pojase. Malo se sigurnije osjećam nakon probnog spuštanja na kojemu nam objašnjavaju kako trebamo kočiti. Uskoro odlazimo još dublje u džunglu i počinjemo s pravom avanturom. Prva se uvijek spušta vlasnica i objašnjava kada bismo trebali kočiti. Na prvoj žici sam se toliko bojala da sam počela kočiti čim sam krenula i na kraju nisam došla do platforme jer nisam uhvatila dobru brzinu. Žena me dovukla i rekla da se samo trebam opustiti.
Sve nakon toga išlo je kao po špagi, prošli smo 11 stanica, ukupna dužina je gotovo kilometar, neke žice su kraće, neke duže. Neke idu ravno kroz drveće i uopće ne vidite gdje ćete se dočekati, a predzadnja je odlična jer dolazite visoko iznad plaže Lamai, a pogled je nevjerojatan. Cijelo vrijeme sam se osjećala potpuno sigurno, vlasnica je uzela naše mobitele i snimala nas i slikala pa su nam ostale genijalne uspomene. Iskustvo traje malo manje od sata, zapravo je riječ o odličnom adrenalinskom izletu koje vam neće uzeti pola dana.
Za zipline odjenite udobnu i prozračnu odjeću jer je u džungli jako vruće i vlažno, oznojit ćete se vjerojatno na prvoj postaji. Ne morate nositi vodu jer će vas dočekati u kućici s početka, isto kao i banane i čokoladice. (Daria Bertek)
Iako Koh Samui živi od turista i svi su toga svjesni pa se prema posjetiteljima ponašaju i više nego pristojno, samo jedan taksist nostalgično se prisjetio kako je to bilo nekad.
- Kokosove palme i čisto more dokle pogled seže, a sada su sve zamijenili hoteli i vile. Nije to više to, izgubili smo naš otok... - požalio se.
No, snalažljivi Tajlanđani od svega znaju napraviti turističku atrakciju. Jedan takav primjer je kamenje koje podsjeća na muški i ženski spolni organ. Nazvali su ih Hin Yai i Hin Ta i ispleli priču o starom bračnom paru koji je išao isprositi ruku djevojke za svog sina na susjedni otok, ali ih je zahvatila oluja u kojoj su izgubili život. Kamenje je ostalo formirano u obliku spolnih organa kako bi uvijek podsjećalo na njih. Horde turista dolaze se slikati s kamenjem, a iako se ulaz ne naplaćuje, okolo se prodaju suveniri, a i morat ćete platiti parkiranje.
Iako smo se u Bangkok mogli jednostavno vratiti s aerodroma u Samuiju, odustali smo jer je jednostavno preskupo. S obzirom da je riječ o privatnoj zračnoj luci Bangkok Airwaysa, mnogi se radije odluče katamaranom doći do Surat Thanija i ondje sjesti na neki low budget let, u našem slučaju Air Asia, do glavnog grada. Isto smo napravili i mi i stajalo nas je manje od 500 kuna po osobi dok je cijena leta Samui - Bangkok bila više od 1200 kuna po osobi.
Naših 11 dana prebrzo je prošlo i da to možemo ponovo organizirati, vjerojatno bismo ostali barem 20 jer su letovi naporni, a i prijevoz u zemlji prilično je iscrpljujuć. Priuštili smo si najmanje jedan obrok u restoranu na dan i izlazak s puno pića svaku večer pa bih iapk rekla da nismo potrošili previše. Već na zagrebačkom aerodromu, pri prvom susretu s loše raspoloženim hrvatskim carinicima, počeli smo planirati našu novu avanturu u zemlji osmijeha.
Na Muang vodopad
Izlet 3: Najbolje čuvana tajna Koh Samuija - vrh Na Muang vodopada
Sve je počelo jednom fotografijom hrvatskog blogera koji svake godine zimu provodi na Tajlandu. On u malom kamenom bazenčiću, s pogledom na džungle Koh Samuija, nevjerojatan prizor. Odmah sam se bacila u istraživanje i brzo vidjela da je riječ o slapovima u sredini otoka, ali o samom njihovu vrhu. Možemo li se mi popeti na vrh vodopada? Nije da smo u nekoj predobroj formi, nikad nismo planinarili, ali odlučili smo barem pokušati. NaviGo, otočna verzija Graba, postala je naš najbolji prijatelj na Samuiju kako bismo barem malo uštedjeli na prijevozu. Vozač nas je dovezao do ulaza na slap, za koji smo se već mentalno pripremili da je u “safari kampu” sa slonovima za prijevoz turista, drogiranim tigrovima i anakondama. Na kraju smo zaobišli to mučenje životinja i došli odmah do nestabilnog mostića na putu do slapova. Nakon deset minuta penjanja, stigli smo do turističkog dijela drugog Na Muang vodopada (prvi je unutar safari kampa, do njega vas nose slonovi, ne preporučujemo) i digli pogled visoko, visoko u zrak, gdje je bilo naše odredište.
Turisti uglavnom ne idu dalje od prvog vodopada, koji je prilično strm i čak i za njega trebate biti oprezni - Tajlanđani nisu fanovi sigurnosti kad je riječ o stijenama, nigdje nećete naći ograde i upozorenja, jednostavno, svatko brine za sebe.
Penjali smo se dalje iako nije bilo jasno označene staze, u nekim trenucima smo išli po jako strmim stijenama, u nekim po zemlji, malo po drveću, ponekad i četveronoške. Uspon je trajao 20-ak minuta, ali na 35 stupnjeva je izgledao kao da nema kraja.
Recimo da smo se opremili - obuli tenisice, uzeli vodu, namazali kremom za sunčanje, odjenuli badiće i nabili kape na glavu. Zaboravili smo na ključnu stvar, u džungli ima komaraca, jako puno komaraca. Do vrha su nas pojeli.
Već na izmaku snaga, s tim da cijelo vrijeme nismo bili sigurni da idemo u pravom smjeru jer putokaza nema, odjednom smo se stvorili na najljepšem mjestu koje sam ikad vidjela. Slapovi usred stijena, kilometarski pogled na tropsko drveće ispod nas, doslovno raj na Zemlji. A bazenčić je nevjerojatan, hladna, osvježavajuća voda koja je nakon mučnog uspona bila još bolja... Cijeli prizor jednostavno se ne može opisati riječima.
Bili smo gotovo sami gore, tek je kasnije došlo nekoliko turista, a jedan se i poskliznuo i pao. Kad ste gore, morate paziti stvarno na svaki korak, kasnije sam čitala da je neki turist umalo poginuo (dosuše, penjao se u sandalama) jer je izgubio ravnotežu. Spuštanje je bilo jednostavnije, ali bilo se malo kompliciranije vratiti u civilizaciju. Morali smo hodati 20-ak minuta do ulaza u safari koji je u to vrijeme, srećom, bio zatvoren i tamo smo se uspjeli spojiti na WiFi i pozvati taksi. (Daria Bertek)