Majka svih putovanja je trebala završiti na Karibima, u vidu osam dana duge plovidbe oko svih tih santa Lucija, djevičanskih otoka i sličnih čuda koje zvuče toliko nestvarno da zapravo i nisi siguran postoje li uopće, ili ih je netko izmislio samo da popuni rupu na karti, tamo između meksičkog zaljeva i ruba Atlantika.
Trebalo je to biti romantično krstarenje u paru, ali kako to ponekada (ili uglavnom) bude u životu, netko usere motku, par se još davnih dana pretvori u nepar, raspline se romantika oko ruba Atlantika, stvari se promjene… trebalo je to biti romantično krstarenje u paru, pa da se u stilu završi majka svih putovanja… ali, jebi ga, nije… i što sad…
Mogao sam otkazati sve skupa, poslati u milu materinu, ali nisam… odsjeo sam u San Juanu, u američkoj teritorijalnoj jedinici imena Portoriko, pa se nakon par dana ukrcao na kruzer. Plovidba je trajala tjedan dana, a kao pravi pomorac, vodio sam brodski dnevnik. Eto kako izgleda:
Nedjelja (dan prvi), ukrcavanje:
Ukrcao sam se na prekrasan, 280 metara dugačak brod imena Caribbean Princess . Potpuno sam oduševljen kako sve skupa izgleda. Smješten sam u komfornoj kabini na petom katu, bacam torbe na krevet i odmah krećem u istraživanje. Ulazim u lift i vozim se do najvišeg, osamnaestog kata. Tu se nalazi noćni klub, u kojem ću sigurno provoditi rasplesane večeri. Kat ispod je zona bazena i barova! Pa ovo je raj… ovdje ću sigurno upoznati interesantne mlade ljude, a ako bude sreće, možda mi se dogodi i kakva karipska romansa…
Na sedmom katu se nalazi kazino… tu sigurno neću ulaziti, pa nisam ja nekakav očajnik, koji usred sve ove ljepote visi za ruletom.
Prilazim desku internet menadžera i raspitujem se o mogućnostima spajanja na bežičnu mrežu.
- Naravno da imamo signal, možeš surfati do mile volje – kaže mi simpatični Marko iz Beograda. - I samo da znaš, na ovom brodu radi barem dvadeset Srba, Makedonaca i Hrvata, imat ćeš priliku družiti se s bivšim Jugovićima.
Nikako mi se ne druži s bivšim Jugovićima. Da sam se htio družiti s našim ljudima ostao bih u Zagrebu. Uostalom, još malo i na brod će se ukrcati sve tri tisuće putnika, među njima je barem stotinu zanimljivih ljudi koji će postati moji novi prijatelji. Pa ja sam barem druželjubiv dečko koji momentalno sklapa prijateljstva. Na ovom putovanju oko svijeta sam već više od tri mjeseca, i u svakom hostelu u kojem sam spavao (a bilo ih je oko dvadeset i pet) sam pronašao barem nekoliko prijatelja.
Idem sada do bara provjeriti kakva je situacija. Uopće ne trebam ponijeti novčanik, dovoljno je da barmenu prezentiram elektronsku karticu i on automatski troškove posprema na moj račun. Naravno, bit ću pametan i neću pretjerivati s cugom.
Ponedjeljak (dan drugi):
Jutro je i mamuran sam. Sinoć sam shvatio da se na brod ukrcalo tri tisuće blaziranih Amera, od kojih je 80 posto u mirovini, a drugi vodaju palubom vrišteću djecu. Svi su ovdje u parovima, mislim da sam rijetki, ili možda čak i jedini samac.
Bez problema se spajam na internet, ali riječ je o nekoj čudnoj satelitskoj vezi, pa sat vremena konekcije košta 70 dolara. Odlučio sam se ne spajati na Internet.
Pristali smo na Američkim djevičanskim otocima . Izlazim iz broda u koloni turista. Osjećam se kao da me vode na strijeljanje. Trpaju nas u autobuse i odvoze do plaže. Djevičanski otoci?! Moja guzica, a ne djevičanski otoci… možda tu i ima djevica, ali plaža izgleda kao da je netko u bakarski zaljev nabacao nekoliko tona pijeska. Vraćam se na brod.
Pao je mrak i odlazim u klub na osamnaestom katu. Mjesto je prepuno starijih bračnih parova koji plešu pačji ples. U jednom je trenu netko poveo vlakić. Gusjenica vrzma plesnim podijem a ja sjedim u separeu i hvata me jeza. Prilazi mi mlada cura od kakvih dvadeset godina. Izgleda da je sama kao i ja. Ima oko stotinu i pedeset kila i tanke crne brčiće. Kaže da je iz Portorika, i pita me zašto ne plešem.
- Zato što ne plešem u noćnim klubovima – odgovorim.
- Pa gdje plešeš?
- U knjižnici – odgovorim pun nade da će se uvrijediti i otići.
Ali ona samo hihoće. Mislim da je pijana. Želi mi sjesti u krilo. Kažem joj da idem na wc, a onda šmugnem kat ispod i preselim se u bar. Valjda me neće ovdje tražiti. Nakon sat vremena vidio sam kako hoda palubom zvjerajući naokolo. Pobjegao sam u kabinu i do pred jutro cugu naručivao telefonom.
Utorak (dan treći):
Jutro je grozno, slinavo i oblačno. Naručujem kavu i odlazim na palubu. U daljini ugledam Portorikanku koja korača u mojem smjeru. Sakrijem se iza brodskog dimnjaka. Ostao sam tamo oko sat vremena. Pušio sam, a mislim da sam čak malo i plakao.
Brod pristaje na Britanskim djevičanskim otocima . Odbijam se priključiti koloni turista koje trpaju u autobuse, i pješice krećem prema plaži. Pada kiša, pa odustajem i vraćam se nazad na brod. Sjedam u bar i počinjem svoje redovno listanje sabranih djela Jacka Danielsa.
Podne je. Zurim u pučinu. Čini mi se da polako počinjem gubiti razum. Ustajem i krećem tražiti naše ljude. Raspitujem se o Hrvatima, ali oni su uglavnom časnici, ordiniraju po komandnom mostu, i do njih ne mogu. Upoznajem nekog vječito nasmiješenog Milana iz Kragujevca. Jadam mu se kako umirem od dosade, i kako gorim od želje da nešto radim. On me gleda s nevjericom. Nije mu jasna moja priča, jer on radi jedanaest sati dnevno, bez dana odmora, i tako već sedam mjeseci.
Opraštam se s Milanom i nastavljam tumaranje brodom. Hodam od osamnaestog kata na dolje, zavirujem u svaku prostoriju, i sve mi je besmisleno. Prisjećam se vojske, one oronule vojarne na Fiželi, gdje sam isto ovako besmisleno tumarao kradući bogu dane. Služio sam dug državi. Kojeg vraga ovdje služim? Dug svojoj gluposti?
Pada mrak, idem najprije do bara, a onda do kazina. Kupujem žetone u vrijednosti stotinu dolara i sjedam za rulet. Igrao sam oko dva sata, dobro sam se držao, i stotinu dolara pretvorio u pet stotina. Na blagajni podižem dobitak od četiri stotine dolara, gledam u novčanice i ne znam kuda bi s njima. Ustvari, tužan sam zato što sam dobio tu lovu. Iz nekog čudnog razloga, dobitak me potpuno deprimirao.
Vraćam se u bar i ostajem tamo do fajrunta.
Srijeda (dan četvrti):
Brod je pristao u Antigui , nebo je vedro i dan je prekrasan. Odmah pored pristaništa neki čovjek iznajmljuje motore i buggye. Plaćam mu četrdeset dolara, sjedam u vrišteću jurilicu i udaram put juga. Buggy me potpuno oduševio. Na kokpitu su uglavljene starinske čuke, pokazivači temperature, pritiska i broja okretaja. Volan je gotovo direktan, ovjes krut, a stupnjevi prijenosa kratki. Jurim zavojitom cestom uz obalu, zubi getribe škrguću, buggy se propinje, klizim od ruba do ruba ceste i vrištim od sreće. Obilazim plaže, od kojih je najljepša ona imena Darkwood Beach.
Vraćam se na brod pun ushita.
Ali čim se popnem na palubu, i ugledam tri tisuće blaziranih američkih penzionera, očaj se vraća, a noge postaju teške kao da su od olova.
Odlučim popričati s glavnim menadžerom broda:
- Izvolite gospodine – kaže mi momak zabrinuto – zar nešto nije u redu?
- Sve je u redu… ali zanima me, možete li mi nabaviti ovaj bedž koji nosi osoblje? Naime, javljam se dobrovoljno da nešto radim, mogu ribati palubu, prati suđe, bilo što… i naravno, ne morate mi ništa platiti.
- Ovaj… - mucao je – gospodine, to nije predviđeno procedurom… na žalost, ništa od toga.
Vraćam se u bar. Pa naravno, kojeg sam vraga mislio? Pa nije ovo Titanic, pa da se netko iz putničke klase spanđa s nekim iz potpalublja… pa se zaljube, brod potone i eto ti blokbastera.
U baru upoznajem izvjesnu Engleskinju. Kaže da je ovdje s društvom i da se dobro provode. Priča kako je jutros imala malu neugodnost. Naime, sinoć je malo popila, pa je prošetala do krme i verala se po ljestvama koje vode od kata do kata s vanjske strane broda. Snimile su je nadzorne kamere, identificirali su je, zaustavili jutros prilikom iskrcavanja i zaprijetili joj izbacivanjem s broda.
Kakva sjajna ideja!!!
Opraštam se s Engleskinjom i trčim prema krmi. Pa tako je, idem napraviti glupost pa da me izbace s broda. Da samo tako odem – to bi bilo glupo… ali da me izbace, mljac… spasio bih se, a imao bih što i za ispričati unucima (uvijek zaboravljam sljedeću logiku – da bi imao unuke, najprije moraš imati djecu. Da bi imao djecu, najprije moraš imati ženu. Da bi imao ženu, najprije moraš zadržati curu. Da bi zadržao curu, najprije moraš pronaći curu. Da bi pronašao curu, najprije moraš prestati bezglavo tumarati planetom… tu se logika ruši…)
Na krmi sam i ugledam stube o kojima je pričala Engleskinja. Ali onda spazim još nešto bolje, nekakav jarbol, metalni sup koji strši nad morem iz razloga koji ne mogu, niti trebam razumjeti. Bacam se na jarbol i visim nad dvadesetak metara dubokim mračnim ponorom. Ispod mene bruje propeleri a more se divlje pjeni. Dobrih pola minute visim tamo poput šunke i mlataram nogama. Na kraju se bacim nazad na palubu.
Srce mi je bilo puno radosti kada sam se vratio u bar. Ostao sam do fajrunta.
Četvrtak (dan peti):
Jutro je, brod je pristao u St.Luciji i ja pun nade prilazim točki iskrcavanja. Promatram lica momaka iz osiguranja, oni samo pospano zijevaju. Prolazim pored njih, nitko me ne zaustavlja.
Mislim da me to dotuklo.
Oteturam do plaže, izvalim se u pijesak i zurim u nebo.
U jednom trenu sam se počeo baviti mišlju da prasnem onu Portorikanku, tek tako, iz suludog očaja. Pokušao sam vizualizirati stvar, i tek onda me uhvatila potpuna jeza. Mislim da sam ponovo plakao.
Vraćam se na brod, odlazim u bar u kojem ostajem do jutra.
Petak (dan šesti):
Pristali smo na Barbadosu . Nekim čudom statističke logike, ovaj je otok važan na popisu zemalja kojima sam putovao, jer listu sa dvoznamenkastog baca u sferu troznamenkastog. Obećao sam sebi da od toga neću raditi teatar, ali neke je stvari nemoguće kontrolirati. Iskrcao sam se u transu, koračao Barbadosom lakši od pera… svašta se događalo u ludoj glavi… ali što se događalo, e to ti, dragi moj brodski dnevniče, ipak neću ispričati.
Vratio sam se na brod na kojem su počele pripreme za organizirani doček Nove godine. Palubom su paradirali tipovi u crnim frakovima i dame u kričavim haljinama. Uzeo sam bocu pod mišku, pronašao skriveno mjesto na pramcu, i dok su negdje daleko ispod mene ljudi odbrojavali od deset prema dolje, pa onda počeli sa kolektivnim vrištanjem, ja sam samo zurio u točku gdje se pučina spaja sa zvjezdanim nebom.
Subota (dan sedmi):
Nemam više snage ni za što. Ne izlazim iz kabine. Ovo je gore od služenja vojnog roka. Minute prolaze sporo. Napadaju me valovi očaja i depresije, pomišljam na najgore. Spašava me jedino činjenica da se sutra iskrcavam s ovog broda užasa. Mili Isuse, daj mi snage da izdržim još dvadeset sati.
Zurim u televizor. Na filmskom kanalu čitav dan vrte Avatara, iznova i iznova. Gledam ga četvrti puta u nizu, i primjećujem da se rasplačem uvijek na dva ista, ključna mjesta.
Navečer začujem kucanje na vratima. Otvaram i spazim managera.
- Gospodine – pita me on zabrinuto – jeste li možda izgubili elektronsku karticu?
- Nisam – odgovorim mu.
- Pa čujte, radimo obračun, zatvaramo račune svih putnika. Mislimo da je došlo do neke greške… naime, blagajna tereti vaš račun sa 87 viskija i 19 koktela…
- Sve je u redu, samo zatvorite račun (kako da mu objasnim da sam rođeni Zagrepčanin, ali sam, jebi ga, po horoskopu Zagorac, u podznaku Ličanin)
Nedjelja (dan osmi), iskrcavanje:
Kopno, konačno!!! Iskrcavam se s broda i ljubim asfalt Portorika. Jedan dan duže, i skočio bih u more.
Sjedim u restoranu i kucam ove retke, dragi moj brodski dnevniče.
Za koji sam letim za Miami. Moram se nekako vratiti u život, ovo je majka svih putovanja, najveće i najvažnije putovanje na kojem sam ikada bio, ne smijem dozvoliti da sliku uprlja packa ovog nesretnog broda.
Pa da, prije leta za Zagreb ostaje još jedna noć Miamija. A tamo na South Beachu me vole, tamo sam uvijek u dobitnoj kombinaciji.
Washington Avenue, hir aj kam…
A brod, sa odmakom od nekoliko sati izgleda kao služenje vojnog roka. Iz nekog potpuno nejasnog razloga, čak mi pomalo i nedostaje. Uostalom, netko puno pametniji od mene jednom je napisao – sreća, to je samo dobro zdravlje i loše pamćenje…
Komentari (0)
Komentiraj