Zabranjeno je odjenuti traperice, zabranjene su vojne hlače, kratke hlače, šarene hlače, zabranjene su kratke suknje, britelice, naramenice, visoke pete. Nije dopušteno gestikuliranje, smijanje, upiranje prstom… naravno, nije dopušteno niti fotografiranje, osim u kratkom trenu kada vojnik da znak da se sada smije.
Sa svime ovime su me masirali kada sam uplaćivao tu famoznu turu za DMZ – demilitariziranu zonu između dvaju zaraćenih Koreja. Jebem ti – mislim si ja – ovo će biti skroz opasno i zanimljivo… dobro, priprema mi baš nije jasna… ovako temeljito niti general Stipetić nije pripremao svoje jurišnike kad su 1995-te oslobađali Petrinju.
Platio sam agenciji sto dolara… nije malo, ali k vragu, pa jednom u životu možeš izaći sjeverno Korejcima na megdan, a da ti se ništa ne dogodi.
Večer prije polaska sam poput somine hodao Seulom tražeći neke crne hlače (na majku svih putovanja sam ponio samo traperice i jedne zelene vojne hlače). Na kraju sam na Iteawonu našao trenirku i platio je 11 dolara… Korejac je tražio 12, pa smo se cjenkali… ali nije to Kina, tamo bi sa 12 početnih dolara, nakon par minuta znojnog negociranja, nekako došao na dva i pol…
Ujutro su me pokupili ispred hostela, pa me utrpali u autobus s još pedeset znatiželjnika. Pola njih je nosilo traperice, jedan Amer je furao vojne hlače, a neka Japanka je uporno pokazivala duge lijepe noge.
Pas mater… ode 11 dolara u vjetar.
DMZ se nalazi pedesetak kilometara sjeverno od Seula. Put do tamo vodi pored rijeke opasane bodljikavom žicom.
Kakvo mi je predznanje?
Znam da je za sve kriv Japan. Okupirao je Koreju u periodu od 1910. do 1945, a onda, kad su siroti đapanezi fasovali oko Hiroshime i Nagasakija, onda su se povukli.
U Koreju su umarširali Ameri s jedne, i rusko oružje s druge strane. Onda su malo više od tri godine pomicali liniju fronte gore, pa dolje, sve dok ih UN nije razgraničio tamo negdje oko 38-me paralele.
I eto me sada tu, prelazim check point Charlie... tu sam…
Najprije nas vode do tunela koje su, nakon potpisanog primirja, Sjeverni Korejci kopali u namjeri da napadnu Seul. Za sada su pronađena četiri prokopa, i možeš se fino sagnuti pa upuzati dobrih tri stotine metara u dubinu.
Tuneli su građeni po mjeri istočnog čovjeka, pa sam barem pet puta opalio glavom po granitu…. hvala bogu da mi dalo šljem na ulazu…
Nakon toga vas furaju u projekcijsku dvoranu, gdje počinje ispiranje mozga.
Prikazivali su nam filmove navodnih sjevernokorejskih nuklearnih pokusa. Iskreno, nisu to bile snimke pokusa. Stvar je više sličila setu kakvog nisko budžetnog akcijskog filma.
Ok, znam da Kim Jong Il i drugovi, s druge strane granice, naciji debelo ispiru mozak… ali nisu niti južni susjedi bolji.
Nakon projekcije sam se požalio vodiču na fakt o mojih uludo potrošenih 11 dolara za crne hlače.
- O ne sir, znate, oni nas stalno promatraju i fotografiraju, oni vas mogu iskoristiti u propagandne svrhe.
- Je li, a kako to? – pitam ja.
- Pa, za njih su traperice simbol Amerike… znate…
U tom mi se trenu počnu paliti lampice… sve je ovo, zapravo, jedan dobro organizirani show…
Nakon toga su nas odvezli do vidikovca s kojeg se fino vide sjeverno korejska sela… čak i jedna tvornica, tamo negdje u daljini.
- Pa oni imaju finu industriju – obratim se vodiču.
- Ne, to smo mi investirali – izleti čovjeku.
- Je li… pa kako to? Znači, vaše dvije zemlje ipak surađuju?
Bilo mu je neugodno.
Veliko finale je uslijedilo kada smo ušli u Panmunjeom, onu famoznu baraku u kojoj je potpisano primirje. To je točka u kojoj vojnici dvaju država stoje pedesetak metara jedni od drugih.
Prije ulaska smo morali potpisati neku izjavu u ulasku na vlastitu odgovornost. Dali su nam značke UN-a, i konačno nas pustili unutra, poredane u kolonu.
Vojnici koji su nas čuvali izgledaju smiješno. Stav mirno im sačinjavaju zgrčene šake, poluraširene noge, i stražnjica izbačena u stilu – samo što nisam prdnuo.
Preko puta nas, na udaljenosti od kakvih trideset metara stoji sjevernokorejski vojnik i promatra nas dalekozorom… sa trideset metara… dalekozorom.
Na ledini vlada potpuna tišina. Ne smijemo fotografirati (vadim fotić i škljocam skrivečki). Pažljivije se zagledam u lica vojnika koji nas čuvaju… ma čekaj, jesu li to uopće vojnici?! Izgledaju više kako glumici iz korejskih sapunica… a onaj siroti mučenik sa sjeverne strane… pa uopće se ne miče… možda je to voštana figura?
Sve mi je ovo tragikomično. U jednom se trenu pogledam s Belgijancem koji je stajao pored mene i obojica prasnemo u smijeh. Mili Isuse, kakva je ovo glupost, kakav je ovo Disneyland, kakav igrokaz…
Naravno, za posjetitelje Sjeverne Koreje, u istom tom Panmunjeomu možete granici prići sa sjeverne strane. Pa promatrati nas - turiste, kako mi promatramo vas – turiste.
A i jedna i druga strana su nabrijale čitav događaj tako da turist ima osjećaj da prolazi kroz neku užasno veliku opasnost.
Istina, zadnji je metak ovdje ispaljen 1953. od čega je prošlo dobrih 57 godina.
Kladio bih se u ozbiljan novac da zaradu dijele po pola.
Belgijanac i ja smo se smijali čitavim putem povratka u Seul. Koliko bedast moraš biti da bi povjerovao u ovakvu glupost? Koliko bedast moraš biti da ne shvatiš prevaru?
Nije mi žao stotinu zelembaća koje sam istovario za turu. Žao mi je samo onih 11 dolara koje sam dao za hlače.
Demilitariziranu zonu godišnje posjete stotine tisuća turista. Svaki od njih agencijama (plaćaju koncesiju) ostavi stotinu dolara. Pa ti sad lijepo pomnoži koliko se tu zaradi…
Ali Seul… on je pravi mali istočni bombončić. Pun Amera, pa su lokalni dripci Belgijancu i meni nekoliko puta prijateljski salutirali na ulici… valjda su mislili da smo marinci…a ništa, salutirali smo i mi nazad.
U gradu vrijedi vidjeti najljepšu od nekoliko drevnih palača - Deoksugung (trebalo mi je sat vremena da zapamtim naziv), City Hall, i naravno – Hongik – kvart u kojem sve vrvi od života, gdje se fino papa i solidno shoppingira.
U istom tom Hongiku sam, negdje pred jutro, nakon zadnje čašice Belgijancu obećao poslati tekst koji ću napisati o posjeti DMZ-u… nema on pojma o hrvatskom, ali želi sačuvati makar kakav dokument o najglupljem načinu na koji je potrošio stotinu dolara.
U hostelu sam pokupio torbe, uskočio u autobus i odvezao se do aerodroma.
- Imamo iznenađenje za vas – kaže mi službenik Korea Aira.
- Kakvo? – pitam.
- Besplatno Vas šaljemo u business klasu, imamo jedno slobodno mjesto.
I tako sada, niti kriv niti dužan sjedim u business klasi i kuckam ove redove. Čim sletim u Tokyo šaljem tekst u dva smjera – jedan prema Zagrebu, drugi prema Belgiji.
Komentari (0)
Komentiraj