A trebala je to biti obična priča iz Miamija . Nakon šest godina intenzivnog partijanja na South Beachu, smatram se solidnim kužioničarem za gonzo problematiku južne Floride. Plan je bio da sletim u Miami, izvalim se na plažu i ne mrdam tjedan dana. Uostalom, moje tijelo vapi za odmorom. Nakon tri mjeseca gibanja u gonzo ritmu, jedan po jedan, polako otkazuju svi vitalni organi. Pa da, izvali se na ležaljku, naruči koktel s del-boy uzorkom na vrhu, polij malo pive po prsima da što prije pocrniš, i ne miči sve do Božića… igraj na sigurno, barem ovaj put…
Trebala je to biti obična priča iz Miamija. U kojoj bih napisao kako je South Beach jedan nevjerojatno zabavan otok, oaza čistog hedonizma. Obaviš elitni shopping u Bal Harbouru , spustiš se do Lincoln Roada i naručiš jastoga za ručak. Na pješačkoj zoni ispred tvog nosa paradira armija silikona. Ovdje plastični remont sisa nije luksuz, tu se to smatra pitanjem dobrog kućnog odgoja. Odeš nakon toga do Ocean Drivea , srkneš kapučino, pa se prebaciš na plažu. Kada ti dojadi, večeraš negdje na Hispani, pa se spremiš na dernečenje u jednom od klubova Washington Avenua .
Stvar kulminira krajem ožujka, kada se redovno, već dvadeset godina u nizu događa legendarni Winter Musice Conference. Otok tada doslovno proključa, i sve što išta znači u svijetu elektronske muzike nacrta se na South Beachu. Teško se oduprijeti takvom izazovu, pa sam dobrih šest godina u nizu hodočastio konferenciju. Bolje se i ne prisjećati tih godina… Pamtim jedno buđenje u McDonald'su na Collins Avenue. Probudio sam se u dva popodne. Prvih pet sekundi nisam znao tko sam. Sljedećih pet sekundi nisam znao gdje sam. A narednih pet sekundi nisam znao zašto sam sada ovdje, u restoranu, u to blaženo nedjeljno poslijepodne, usred sretnih obitelji s djecom, koje me čudno pogledavaju dok se majke značajno nakašljavaju kimajući glavom u mojem smjeru.
Ali to je bilo jednom, a sada je nekako drugačije… valjda…
Po zacrtanom planu, parkirao sam umornu pročelničku guzicu na plažu, i buljio u nebo dva dana. Trećeg dana sam sjeo u auto i odvezao se tri stotine kilometara južnije, do Key Westa . Razgledao sam Hemingwayevu kuću, lunjao Duval Streetom , pa se vratio nazad na plažu. Mir, sunce, odmor, relaksacija… k vragu, pa zašto ne znam i ne mogu tako…
Trebao je to biti običan tekst o Miamiju, a onda me uhvatilo ludilo… panika, paranoja…užas predugog bivanja na jednom te istom mjestu… Jednom kada se čovjek uvali u ozbiljna gonzo gibanja, onda ne može samo tako stati… ne, on mora ići do samih granica kretanja, pa makar svi vitalni organi zaista utrnuli. Zgrabim mobitel i nazovem Bobu, svojeg najdražeg travel agenta na svijetu.
- Diners putnička agencija, izvolite.
- Boba, vadi me odavde!
- Pa zar nisi rekao da ćeš tjedan dana odmarati u Miamiju?
- Jesam, ali moram gibati… što imaš u ponudi? Daj neke karibe, samo da je blizu.
- Da vidimo… imam Jamajku… jeftin let… krećeš za dva sata, juri prema aerodromu!
Nakon nekoliko sati tumarao sam Montego Bayem, okrug zapadna Jamajka, u pratnji novog frenda Desmonda, nekog Raste s kojim sam se, bog zna kako, zapričao na ulici.
Jamajka je, inače, kao što mala djeca znaju, maleni otok usred Kariba. Proslavio ga je Bob Marley , proslavio ga je Usain Bolt, proslavila ga je ona čudna ekipa boba, koja se zaklela da će nastupiti na zimskoj olimpijadi, premda momci nikad prije u životu nisu vidjeli snijeg. Nama je Jamajka posebno draga od kada su Reggae Boysima Stanić, Šuker i Prosinečki uvalili svaki po jednog komada, pa im sa World Cupa u Francuskoj trasirali put kući.
I naravno, Jamajku su proslavile Raste, simpatični čupavi momci, koji se kunu u ljubav, mir, jedinstvo svemira, Hailea Selassia, majku Afriku i sestru marihuanu. I opet, kao što mala djeca znaju, sve se na Jamajci vrti oko kanabisa.
Montego Bay je simpatičan zaljev na zapadnim obalama otoka. Sastoji se od plastičnog, turističkog dijela, u kojem se vrzmaju amerikanci u sandalama i bijelim čarapama, nakon što se iskrcaju iz cruisera. Dolje niže, tamo je down town, i tamo turisti ne odlaze rado. A baš tamo možeš namirisati Jamajku. Ulične tržnice, prljavi pločnici, guzate debelouste cure, rasplesana ekipa, prevaranti na svakom uglu, dim marice gdje god da okreneš, musava djeca, i sveprisutne Raste. Jamajka možda nije lijepa, ali je svoja.
U zadnjih se mjesec dana najviše priča o momku imena Christopher Dudus Coke. Za lokalce, on je spasitelj Jamajke, nekakva čudna, napljugana verzija Robina Hooda. Za Amere, on je samo dilerčina kojem FBI nikako da stane na kraj. Amerikanci su zatražili izručenje, a on se sa svojom veselom družinom utaborio u Kingstoneu , pa neko vrijeme puškarao po vladinim trupama. Na kraju ga uhapsilo, ali priča se da je to bio solidan tulum.
Osim toga, glavna je tema uragan Nicole, koji je prije mjesec dana svom silinom udario na otok, pa pomlatio sve usjeve.
Navečer sam završio u lokalnoj krčmi u društvu nekoliko Rasta.
- Kako žetva momci? - pitam ih nakon nekoliko pića.
- Prokleta Nicole, ostao sam bez svega – žali se jedan.
- I ja – kima glavom drugi.
Treći se samo smješkao. Nekim čudom, farma mu je ostala netaknuta.
- Ako hoćeš, sutra ti mogu pokazati svoje blago. – ponudio mi je.
- Naravno da hoću.
Idućeg smo se jutra odvezli do stotinjak kilometara udaljenog Bird Mountinsa, pa mi je pokazao sve te svoje biljke i nasade. Stvar je prilično dobro organizirana, sa fino posloženim platoima i sustavom dopreme vode. Naravno, ovdje pričamo o opojnim drogama, pa je sasvim jasno da je stvar potpuno ilegalna. Dao sam čvrsto obećanje da o ovome neću nikome pričati. Ali, jebi ga, nisam se zakleo da o farmi kanabisa neću i pisati…
Sjedim sada na aerodromu i čekam let za Portoriko . Badnjak je… čudan neki badnjak, s poslanicom ludog čupavog Raste, umjesto one kardinala Kuharića. Ali ako se uvališ u posao ozbiljnog i dugotrajnog putovanja, svakakvi će ti se čudni badnjaci naći na putu…
Trebala je to biti obična priča iz Miamija, ali nekako u životu ispadne da su neplanirane stvari, na kraju dana, nekako uvijek najslađe. Trebale su se dogoditi još neke bitne stvari na ovoj majci svih putovanja, ali o njima više u posljednjoj priči ove lutajuće dionice visokog izaslanstva Instituta za akciju.
Do tada svima želim sretan Božić.
Komentari (0)
Komentiraj