Mogućnost razgledavanja prostora u kojem se njihovi avatari kreću današnji gejmeri uzimaju zdravo za gotovo i vjerojatno nisu ni svjesni koliko je "oslobađanje" kamere koje se dogodilo sredinom 1990-ih promijenilo način na koji se igre dizajniraju i igraju. Moderne akcijske igre, RPG-ovi, avanture te sve vrste pucačina, neovisno o tome igraju li se iz trećeg ili prvog lica, uvelike se oslanjaju na činjenicu da igrač može kontrolirati kameru. Sjetite se samo koliko ste puta bacili pogled iza ugla kako biste doznali je li vam neprijatelj priprema zasjedu ili kako biste procijenili hoćete li preživjeti pad s neke veće visine. Tu smo slobodu, međutim, skupo platili. Dizajnerima smo bez pitanja predali svoje ruke i palčeve.
Gejmeri koji igraju na računalima kameru u velikoj većini slučajeva kontroliraju mišem, što znači da im se jedna ruka isključivo bavi "gledanjem". Uzme li se u obzir da se miš može prilično čvrsto držati pomoću palca i malog prsta, PC gejmeri na toj ruci imaju tri slobodna prsta za izdavanje raznih komandi. Iako tri prsta druge ruke - kažiprst, srednjak i prstenjak - moraju posvetiti komandama za kretanje u prostoru, činjenica da im tipkovnica u velikoj većini slučajeva leži na stolu znači da tim prstima povremeno mogu izdati i neku drugu naredbu. Ples prstiju po miševima i tipkovnicama jedan je od najimpresivnijih prizora u gejmingu, pogotovo kada ga izvode svjetski majstori.
S druge strane, konzolašima je gejmerski život znatno teži. Budući da kontrolere u velikoj većini slučajeva moraju držati u rukama, neki njihovi prsti služe isključivo kao potpornji. Najčešće su to mali prsti i prstenjaci. Kako palčeve koriste kako bi kontrolirali kameru i kretali se u prostoru, za izdavanje komandi im ostaju isključivo kažiprsti i srednjaci. U velikoj većini slučajeva, njih će staviti na tipke L1 i L2 te R1 i R2 - tipke na "ramenima" kontrolera. Da bi pritisnuli tipke za navigaciju ili one na "licu" kontrolera, morat će ili palce maknuti s "gljiva" ili kažiprste s pomoćnih tipki L1 i R1. Kako je rješenje s kažiprstima prilično nepraktično, velika će većina palčeve maknuti s gljiva i nenamjerno se izložiti pogibelji. Naime, ako palac maknete s gljive za kretanje, nakratko će ostati ukopani, a ako ga maknete s gljive za kameru, možete se naći u situaciji da neprijatelja ili neprijatelje uopće ne vidite.
Tipke na poleđini
Dizajneri videoigara tom su problemu doskočili tako što su radili igre u kojima se potiče napadanje. Znali su da će igrač htjeti neprijatelja napasti čak i ako je u nepovoljnoj poziciji. Ako ne uspije, uvijek može probati ponovno, zar ne? Proizvođači konzola prošli su donekle lišo jer su se mogli sakriti iza standarda koje je iznjedrilo tržište. Drugim riječima, nitko ih nije poticao da misle drukčije. Bilo je proizvođača koji su u dizajn kontrolera pokušali unijeti određene inovacije, ponajprije Nintendo, međutim one su ili propale ili se jednostavno nisu primile.
Vidjevši da prostora za inovacije definitivno ima, specijalizirane tvrtke za proizvodnju kontrolera dale su se u rješavanje spomenutog problema - nužnog micanja palčeva s gljiva. Pioniri iz tvrtke SCUF riješili su ga tako što su na stražnju stranu kontrolera stavili tipke koje su mogle "glumiti" one s prednje strane. To je igračima omogućilo da istovremeno trče, gledaju gdje se nalaze njihovi neprijatelji i, primjerice, liječe ozljede. Iako su takvi kontroleri isprve pozicionirani kao oprema koja treba samo profesionalcima i iznimno predanim entuzijastima, tipke na poleđini ubrzo su se našle i na kontrolerima velikih proizvođača konzola poput Microsofta i Sonyja.
Za razliku od Microsofta, koji je svoj prvi podesivi profesionalni kontroler izdao krajem listopada 2015. godine, Sony je u taj poslovni pothvat krenuo relativno oprezno. Produžetak s dvije dodatne tipke imena Back Button koji se mogao zakvačiti za DualShock 4, kontroler za PlayStation 4, izdao je sredinom veljače 2020. godine, a svoj prvi pravi podesivi profesionalni kontroler, DualSense Edge za PlayStation 5, izdao je krajem veljače 2023. godine.
Za razliku od DualSensea, standardnog kontrolera za Sonyjevu najnoviju konzolu, Edge je neznatno teži i konture su mu nešto zaobljenije, pogotovo na "rogovima" za koje ga se drži. Unatoč tome, ergonomski im je profil praktički identičan i Edge u igračevima rukama leži praktički identično kao obični DualSense. Kako je tek izašao, trenutno je dostupan isključivo u bijelo-crnoj varijanti i savršeni je stilski parnjak konzoli. Velike se promjene u izgledu nisu niti očekivale budući da je DualSense vizualno i funkcionalno izvrstan kontroler, pogotovo za one s nešto većim šakama.
Period navikavanja
Edge na svojoj poleđini sadržava utore za dvije dodatne tipke, a Sony je igračima omogućio da biraju hoće li te tipke biti u obliku palica ili polumjeseca. Palice su plosnate i zauzimaju malo više površine, a polumjeseci manji i više strše. Tipke su magnetizirane i mogu se kombinirati pa jedna može biti palica, a druga polumjesec i obratno. Ja sam na lijevu stranu stavio palicu jer sam s lijevom rukom nešto nespretniji, a na desnu polumjesec.
Stražnje tipke mogu glumiti bilo koju drugu tipku na kontroleru, a uloge im se dodjeljuju pomoću posebnog softvera koje će PlayStation 5 sam instalirati nakon prvog paljenja kontrolera.
Na stražnje ćete se definitivno tipke morati naviknuti. Naime, moji mišići, a i oni drugih iskusnih gejmera, jako su dobro zapamtili sva ona nepoželjna micanja palčeva s gljiva i znalo mi se dogoditi da zaboravim da sam na Edge pozadinske uopće i stavio. Jedno popodne, a možda i dva, svakako ćete potrošiti na učenje novih pokreta, a poslije toga ćete se pitati kako ste se ikada igrali bez tih dodatnih tipki. Iako nema pravila za programiranje stražnjih tipki, neki savjetuju da ih koristite umjesto R3 i L3 tipki jer ćete tako gljivama produžiti život. Naravno, ima igara koje će tražiti drukčija rješenja pa je uputno što više eksperimentirati.
Edge igračima nudi i opciju da reprogramiraju sve ostale tipke na kontroleru te podese način na koji se ponašaju gljive. Iako je mogućnost de facto zamjene tipki nedvojbeno dobrodošla, pogotovo za ljevake ili osobe s invaliditetom, mnoge je igre već nude i pravo je pitanje zašto ju je Sony tek sada implementirao. Što se tiče mijenjanja ponašanja gljiva, opcija je mnogo. Najkorisnije su se pokazale one koja povećavaju njihovu preciznost i brzinu. Lijevu sam gljivu "ubrzao", a desnu "usporio", što mi je omogućilo da u pucačinama fluidnije krećem i budem preciziniji. Istini na volju, isti se učinak može postići i s silikonskim prstenjem za preciznost, no ovo je rješenje znatno elegantnije. Nadalje, igrači načinjene promjene mogu pohraniti te im u sekundi pristupiti.
Ljubitelje pucačina svih vrsta obradovat će i činjenica da im Edge dopušta da skrate hod tipki L2 i R2. Nakon svih ovih godina igranja na PlayStationovim konzolama, kraći hod tih tipki djelovao mi je prilično neprirodno i zato tu opciju uglavnom nisam koristio. Smatram da tipke reagiraju dovoljno brzo čak i kad prevaljuju najduži put.
Sony je igračima omogućio i da konkavne gljive zamijene konveksnima te da ih malo povise. Nažalost, zbog velikih mi palčeva ne odgovaraju ni standarne konkavne, a ni nove konveksne. Međutim, obradovala me činjenica da KontrolFreekove plastično-gumene kapice za gljive kojima si pomažem bez ikakvih problema stanu na Edgeove konveksne gljive.
Od svih opcija, najmanje sam se posvetio podešavanju tzv. mrtvih zona, odnosno mijenjanju točaka u kojima lijeva i desna gljiva registriraju unos. Siguran sam da će se situacija promijeniti kada kontroler ostari i kada više ne budu precizne. Sony je, međutim, mislio i na to. Kada im se potpuno rasklimaju i postanu nefunkcionalne, igrači će ih moći zamijeniti potpuno novima. Istina, nova će ih gljiva koštati 24,99 eura (187 kuna). Mrtve se zone mogu podesiti i za tipke L2 i R2.
Cijena kao konačna barijera
Kako je Sony Edge natrpao i hardverskim i softverskim opcijama, a praktički nije promijenio njegov oblik, postavlja se pitanje - može li njegova baterija sve to podnijeti tijekom jednog popodneva ili večeri? Baš i ne.
Edgeova je baterija dosta je manja od DualSenseove i dovoljna je za pet do šest sati igranja. Na svu sreću, Sony je igračima zajedno s Edgeom poslao dug i čvrst kabel za punjenje baterije te malu kopču kojom ga se za njega može pričvrstiti za kontroler kako tijekom igranja ne bi slučajno ispao. Usporedi li se Edgeovih pet-šest sati igranja s DualSenseovih 12 do 15 (na društvenim ćete mrežama čuti da je 12 gornja granica), jasno je da je baterija uvjerljivo najslabiji dio Sonyjeva novog profi kontrolera.
Odluka da se u Edge stavi manja baterija tim je neobičnija jer ga Sony želi pozicionirati kao opciju za profesionalce i iznimno predane gejmere koji se dnevno igraju sigurno i više od šest sati. Za nas prosječne gejmere, tih je obećanih pet-šest sati više nego dovoljno. Edge sam tijekom uobičajenih igračkih sesija uspio isprazniti samo jednom, a kabel za punjenje baterije dovoljno je dugačak da ne smeta i ne tjera na sjedenje u neprirodnim pozicijama.
Slaba baterija, međutim, nije ta koja će igrače odbiti od kupovine Edgea. Odbit će ih prilično visoka cijena.
Najniži iznos po kojem se Sonyjev kontroler mogao nabaviti u trenutku pisanja ovog teksta bio je 225 eura (1695 kuna). Usporedbe radi, iako ona nije do kraja poštena, DualSense se u trenutku pisanja teksta mogao nabaviti za 62 eura (467 kuna). Ako uhvatite kakvu akciju ili popust, za cijenu jednog Edgea mogli biste dobiti četiri DualSensea.
Edgeov glavni glavni konkurent, Xbox Elite, koji ima četiri stražnje tipke te još podosta opcija koje nudi i Sonyjev uređaj, nešto je jeftiniji, ali nedovoljno da bi se trebao zabrinuti. S druge strane, sve SCUF-ove kontrolerske opcije za PlayStation 5 skuplje su od Edgea, no to tu tvrtku ne brine budući da se već etablirala kao proizvođač vrhunskih profesionalnih kontrolera.
Ni na nebu ni na zemlji
Uzmu li se u obzir Edgeove hardverske i softverske mogućnosti, skromna baterija i tržišno konkurentna, ali demotivirajuća cijena, Sonyjev prvi profesionalni kontroler pravi je čardak ni na nebu ni na zemlji.
Ima odličnu opremnu, no ne i najbolju. Naprosto je morao na poleđini imati četiri, a ne samo dvije tipke. Nadalje, košta mnogo, no konkurencija mu je još skuplja. Entuzijasti, a o gejmerima koji igraju za novac da ne pričamo, trebali bi svoj novac izdvojiti za kontroler koji će im neće izdržati jedno popodne. S druge strane, Edge je kao dar s neba za prosječne gejmere i one nešto predanije od njih. Njima su te dvije stražnje tipke dovoljno, mogućnost reprogramiranja tipki dar s neba, a mogućnost zamjene defektnih gljiva spasenje. Edge je za njih de facto posljednji kontroler koji će ikada morati kupiti. Problem je što on njima definitivno preskup. Bolje im je da kupe nekoliko običnih DualSenseova i oplemene ih dodacima. A kad im gljive otkažu poslušnost, kontrolere mogu umiroviti i pretvoriti u kakve spomenike svojim gejming pothvatima. Edgeov je najveći krimen što se lako preporučuje, ali jako teško kupuje.