Kad je sredinom sedamdesetih godina prošlog stoljeća Vojo Šindolić ušetao u redakciju beogradskog Džuboksa, da piše tekstove o američkom rocku, nije mogao ni sanjati da će ga interes za rock poeziju i kontakti koje je ostvario s vodećim rock ikonama sedamdesetih, katapultirati u orbitu američke beat poezije. Pisao je o koncertima grupa Pink Floyd, Grateful Dead, Led Zeppelin, Jethro Tull, King Crimson, radi kojih je obilazio Europu, a onda se krajem sedamdesetih otisnuo u Sjedinjene Države i tamo proveo sljedećih dvadesetak godina.
Preko vodećih beat pjesnika, Burroughsa, Ginsberga, Neala Cassadyja, Ferlinghettija, McLurea, Gregoryja Corsa, Garyja Snydera koje je već dobro poznavao iz uzajamne korespodencije, brzo je upoznao i širu pjesničku i rock scenu i sprijateljio se s legendama kao što su Bob Dylan, Kris Kristofferson i Patty Smith s kojima do danas održava vezu.
Vojin interes nije bio ući ni u svijet rocka, ni beata, već proniknuti u tajne te, gotovo pa zajedničke umjetničke scene, na način da je do kraja upije, shvati i shodno tome, da se time što ta scena nudi, može ozbiljno baviti.
Vojo Šindolić tako je preveo nekoliko desetaka knjiga poezije beatnika, cijele edicije, skupio je vjerojatno svjetski jedinstvenu biblioteku vrlo rijetkih knjiga o beat književnosti, napisao sjajnu knjigu Jazz Beat i desetak vlastitih knjiga poezije, a neki dan je, u četvrtak, u knjižari Fraktura predstavio svoj najnoviji prijevod, Mačka iznutra, Williama S. Burroughsa, izvanserijsko djelo možda najkontroverznijeg beatnika.
Vojo prevodi i s talijanskog i japanskog, preveo je sedam knjiga Harukija Murakamija, između ostaloga i priče od kojih je po jednoj prošle godine snimljen japanski film nagrađen Oscarom, Drive my car, a trenutno završava roman Doktor Sax Jacka Kerouaca za riječki Ex Libris i čak tri knjige za Frakturu, izabrane pjesme Charlesa Bukowskog, pjesme zapisane na vrećicama za povraćanje Nicka Cavea i izabrane pjesme Boba Dylana, Zvona slobode.