"Čudo u Poskokovoj Dragi", roman Ante Tomića, francuski su zatvorenici u kaznionici nedaleko Bordoa proglasili najboljim romanom godine. Marko Despot, visoko motivirani prevoditelj romana na francuski, nekoliko je minuta prije no što smo ga mi nazvali radi ovog razgovora primio poziv iz kaznionice, mole ga da dođe govoriti o romanu čije će ulomke u kaznionici čitati nekoliko glumaca.
"Francuski čitatelji su željni humora i veselja, recentna francuska književnost uglavnom je tmurna. Ova je knjiga objavljena u doba COVID-a i do sad smo prodali više od 30 000 primjeraka.", komentira Despot koji je nedavno preveo i "Što je muškarac bez brkova".
"U obje Tomićeve knjige ljudi su nešto prepoznali, to su priče koje su doslovce univerzalne, to o čemu on pripovijeda može se dogoditi u bilo kojem selu u Francuskoj ili Švicarskoj. Jer, svatko u tim pričama prepoznaje susjeda, nekog bliskog, nekog koga ne voli i još se pri tome dobro zabavlja i smije.
Tomićev humor nije "lokalan", dijalekt je lokalan, a to je nemoguće prevesti. Morao sam prevesti duh romana, a ne slovo. Dokaz da je Tomićeva knjiga univerzalna, iako naoko lokalna, jest uspeh koji ima u svim slojevima francuskog društva.
Čitatelji su u Tomićevim likovima vidjeli nešto izvorno humano. Makar Tomić ne želi tako pričati o tim ljudima, on misli da su mu likovi budale, ali to je njegov mišljenje.", kazuje Despot.
"Što je muškarac bez brkova" do sad je prodan u 3 000 primjeraka. "Za tri mjeseca, koliko ima da smo ga objavili, to je sasvim lijepa brojka.", zadovoljan je prevoditelj i izdavač.
""Čudo u Poskokovoj dragi" pročitao sam čim je izašlo u Hrvatskoj, i znao sam da smo, ta knjiga i ja, u nekoj sudbonosnoj vezi. Želio sam da je francuska publika pročita, ali dugo nisam imao priliku ni da je prevedem, niti da je objavim. To se konačno dogodilo prije dvije godine. Nijedne novine nisu pisale o romanu, ali su ga knjižari podržali, preko društvenih mreža i u svojim prostorima, u knjižarama. Tako je bilo i s knjižnicama u Francuskoj.
A sad je došla i ta vidljivost u posve specifičnim krugovima, u kaznionicima. U Bordou, ali i u drugim francuskim gradovima, postoji program integracije zatvorenika koji se događa u suradnji s gradskim bibliotekama. Bibliotekari idu u kaznionice u namjeri da potaknu zatvorenike za čitanje. Knjižničari i zatvorenici izaberu svake godine najbolji roman koji su pročitali. Ove godine su izabrali "Čudo u Poskokovoj dragi", što je jako obradovalo autora, Antu Tomića. On se cijelog svog života, čini mi se, bori za prava ugroženih i marginaliziranih.", govori Despot.
Kakva je percepcija hrvatske književnosti u Francuskoj i Švicarskoj?
Jurica Pavičić je u novije vrijeme nagrađen s više važnih nagrada.
"U Švicarskoj je manje od milijun frankofonih stanovnika, prema tome sve relevantno što se tiče prijevoda na francuski događa se u Francuskoj, a tamo su razni izdavači počeli objavljivati više hrvatskih autora, ljudi sad počinju shvaćati da je hrvatska književnosti vrlo živa i zaista vrijedna pažnje. Miljenko Jergović, Dubravka Ugrešić, Jurica Pavičić su imena koja postaju poznata francuskoj publici
Nažalost, klasičnu hrvatsku književnost nisu preveli. Krležu su prevodili davno i loše, ima puno posla po tom pitanju.
Malo-po-malo hrvatska se književnost sama od sebe nametnula publici, novinarima, knjižarima.
Jako mi je to drago. Jer, donedavno nitko se ovdje ne bi kladio na Tomića. Zato sam i imao problema da ga objavim. Nitko nije htio upusti se u takav posao, jer autor je ovdje nepoznat, dolazi iz za francusko tržište minorne književnosti, jako slabo poznatog područja i to ekonomski izgledalo kao sigurna propast.
Sreća je što hrvatsko Ministarstvo kulture podržava prijevode pa smo i za pri i za drugi Tomićev roman dobili cjelokupni iznos za prijevode. Bitno je spomenuti i da su knjižari u Francuskoj jako dobro povezani, imaju internu mrežu i jedni drugima pričaju o dobrim knjigama." Despot uskoro namjerava prevesti "Smrt djevojčice sa žigicama" Zorana Ferića te još nekoliko knjiga Ante Tomića.
Marko Despot se kao dvogodišnjak iz Sremske Mitrovice 1973. s roditeljima i bratom preselio u Švicarsku. U izdavaštvu radi posljednjih tridesetak godina. "Godinama sam radio za izdavačku kuću L‘Age d‘Homme, koja je imala najveći slavenski katalog na svijetu, sedam stotina naslova. To su prijevodi s poljskog, ruskog, srpsko-hrvatskog i drugih slavenskih jezika.", objašnjava. Trenutno je urednik biblioteke pri izdavačkoj kući Noir sur Blanc u kojoj objavljuje desetak naslova godišnje. Preveo je razne knjige, različitih žanrova, romane (Momo Kapor, Mirjana Bobić Mojsilović, Branimir Šćepanović), eseje (Jovan Hristić, Dušan Bataković). S njemačkog je preveo Friedricha Dürrenmatta.
Od svih naslova koje je do sad prevodio najteže mu je bilo, kazuje, raditi na "O tragediji" Jovana Hristića, deset eseja o tragediji od Eshila do Becketta. "To je bilo zahtjevno jer je tematika "znanstvena". Ta knjiga primorala me da ponovo pročitati dramske klasike, i istovremeno mi je otkrila autore koje nisam poznavao."
Hrvatski izdavač Hena.com o knjizi navodi sljedeće:
Sedam kilometara uzbrdo od Smiljeva, u krškoj nigdini, kao u kakvoj hajdučkoj republici koja priznaje jedino vlastite zakone, živi udovac Jozo Poskok s četvoricom zamomčenih sinova. Do njihove ogrubjele zajednice s upitnim higijenskim, prehrambenim i sociološkim navikama ne dopire ni Država sa svojim zakonima ni civilizacija u osnovnim natruhama – sve dok najstariji sin Krešimir ne dođe na avangardnu ideju: pronaći sebi ženu i dovesti je u njihovu alfamužjačku utvrdu kojoj fali samo – ženska ruka. No potraga za ženskim čeljadetom pokazala se izazovnijom i opasnijom od Poskocima uobičajenih obračuna s inkasatorima koji im bezobrazno žele naplatiti potrošenu struju i druge civilizacijske namete. Ljubavni zadatak najstarijeg Poskokovog potomka nit ovog romana odmotava u smjeru urnebesne komedije s karakterom napetog trilera i romana ceste s nizom iznenadnih obrata u kojima ima i policijskih potjera i prerušavanja i eksplozija i privođenja i odbjeglih nevjesta i razjarenih mužjaka vrele krvi, a sve zato da bi se u Poskokovoj Dragi dogodilo čudo – i to ne jedno jedino. Priča je to kakvu je mogao smisliti i napisati samo Ante Tomić: tvorac Muškarca bez brkova otkriva nam neodoljiv svijet muškaraca bez brakova.