Jedan od najpoznatijih pisaca, Paul Auster, autor 34 knjige, među kojima je i "Newyorška trilogija" (Vuković&Runjić), preminuo je u 78. godini. Umro je od raka pluća, bolovao je neko vrijeme od toga.
U književnosti se pojavio osamdesetih godina ovom trilogijom. Kasnije objavljuje romane "U zemlji posljednjih stvari", "Mjesečeva palača", "Glazba slučajnosti", "Levijatan", "Gospodar Vertigo" i kod nas prevedenom "Timbuktu". Uz to, scenarist je filmova "Dim" i "Dim u lice".
Romani "Newyorške trilogije" ("Stakleni grad", "Duhovi" i "Zaključana soba") metafizički su trileri u kojima se autor poslužio predloškom detektivskog romana, u kojemu detektiv predstavlja metaforu izgubljenog ideala svemoćnog pripovjedača. Stvarajući spoj filozofiranja o vlastitom identitetu s procesom razotkrivanja svijeta na način krimića, Auster uvodi u nelagodan, tjeskoban, gotovo kafkijanski svijet.
S osam godina
Rođen je u Newarku, New Jersey, 1947. Kako je znao govoriti u intervjuima, njegov je spisateljski život počeo je u dobi od osam godina, kada nije uspio dobiti autogram od svog bejzbolskog heroja Willieja Maysa, jer ni on ni njegovi roditelji nisu uz sebe imali olovku. Od tada je posvuda nosio olovku. "Ako imate olovku u džepu, postoji dobra šansa da ćete jednog dana doći u iskušenje da je počnete koristiti", napisao je u eseju iz 1995. godine.
Dok je planinario, u sklopu ljetnog kampa, a bilo mu je četrnaest godina, dječaka pored njega udario je grom i odmah je umro: to je događaj za koji je rekao da mu je "apsolutno promijenio" život i o kojem je razmišljao "svaki dan". Slučajnost je, "razumljivo, postala tema koja se ponavlja u njegovoj fikciji", napisala je kritičarka Laura Miller 2017. Sličan incident događa se u Austerovu romanu "4 3 2 1", s kojim je 2017. ušao u uži izbor najprestižnije književne nagrade Booker.
Auster je studirao na Sveučilištu Columbia prije nego što se ranih 1970-ih preselio u Pariz, gdje je radio razne poslove, uključujući prevoditeljstvo, i živio sa svojom djevojkom, spisateljicom Lydijom Davis, koju je upoznao dok je bio na koledžu.
Paul Auster je, podsjetimo, dao intervju Jutarnjem. Bilo je to 2008., iz današnje perspektive, kao da je naslutio što će se dalje odvijati u Americi. Kako je rekao Adriani Piteši: "Sve me uznemiruje: odnos čovjeka prema okolišu, rasizam, vjerski fundamentalizam, sraz ideologija, nehumanost ljudi - sve je zastrašujuće. Uopće ne znam što bi se trebalo napraviti da se stvari promijene i kojim bismo redom trebali početi rješavati stvari. Da znam što treba napraviti, vjerojatno bih se i ja kandidirao za predsjednika".
Popularan u Americi
Rekao je, tom prigodom, i kako je mit da je u Europi popularniji nego u Americi: "U okviru američkog konteksta dosta dobro kotiram. Svi moji naslovi su u tisku, imam puno čitatelja, dobivam priznanja. Jedino je razlika u tome što u europskim zemljama, kao što su Njemačka, Francuskai Engleska, ljudi imaju više strasti za knjige. Ista stvar je i s glazbom".
Svi će reći kako je ključno mjesto za razumijevanje njegova romanesknog opusa "Newyorška trilogija‘, no Auster se samo djelomice s tim slagao: "Mislim da su se moje knjige mijenjale kako sam i ja sazrijevao. Razlog zbog kojeg mi to ne smeta jest to što su uglavnom svi romani koje sam napisao razrade ideje iz mojih ranih dvadesetih. Kad sam pisao ‘Newyoršku trilogiju‘, znao sam da ću napisati ‘Mjesečevu palaču‘ - to je bilo i prvo što sam počeo pisati. Za potrebe ‘Staklenog grada‘ (prvi dio trilogije) ukrao sam mnogo stvari iz ‘Mjesečeve palače‘ - stope koje ispisuju slova, razgovor o Don Quijoteu - sve je to bio materijal iz ‘Palače‘. Kažu i da imam nihilističan pogled na život, ali to nije istina. Zanima me nesigurnost, utjecaj koji slučajnosti imaju na naše živote. Ali ti moji likovi - svi su oni strastveni ljudi, toliko se trude i nastoje dokučiti što se događa, ne odustaju. Kad sam pisao ‘Timbuktu‘, shvatio sam da želim napisati ljubavnu priču, čistu priču bez ironije i cinizma. Tako da nisam baš siguran koliko te sve odrednice stoje".
Njegova je knjiga i "Timbuktu". Ljudski život viđen očima jednog jedinog odanog i poštenog svjedoka - psa. To je, najkraće, sadržaj romana, koji je u New York Timesu nazvan najdirljivijom i emocionalno najprijemčivijom Austerovom knjigom. Kod nas je roman na kazališne daske postavila grupa Montažstroj. Kako smo tada pisali, "čuvši za to, Paul Auster je rekao da se ne miješa u adaptacije svojih djela. A ako mu se svidi ideja, nimalo, napomenuo je. Tako se nije miješao ni u adaptaciju "Timbuktua" Boruta Šeparovića. - Ideja mi se svidjela i dao sam mu dopuštenje. Tu moj angažman prestaje, slijedi njegova interpretacija. Ne želim se miješati - rekao je Auster.
Uz predstavu se i najavljivalo: "U osvrtu Publisher‘s Weeklyja ovo je djelo nazvano briljantnim romanom o pogubnom američkom konzumerizmu. Život Williama Gurevitcha, sina poljskog izbjeglice, kasnije Willyja Christmasa, pjesnika sveca, prelama se u svijesti njegova pasjeg prijatelja, gospodina Bonesa. Iz misli toga krunskog svjedoka autor je ispleo jednu od najsnažnijih priča u novijoj američkoj prozi".