Velika većina, makar i na trenutak, poželi jednom zauvijek pobjeći od mjesta gdje su rođeni.
Norveški pisac Johan Harstad napisao je 900 stranica dugačak roman "Max, Mischa i ofenziva Tet" o čovjeku koji to nije želio. Njegov Max Hansen s 13 se godina iz Norveške s roditeljima odselio u Ameriku. Oko tog dječaka, kasnije kazališnog redatelja koji se iz Norvežanina pretvara u nostalgična, vječna useljenika, a zapravo Amerikanca, Harstad je raspisao niz likova i na stotine referenci na glazbu, filmove i razna mjesta širom svijeta, od Norveške do Amerike, Vijetnama i dalje…
Svojevremeno je taj roman u Norveškoj proglašen knjigom desetljeća, a objavljen je, bitno je reći, iste godine kad i prvi tom Knausgårdove "Moje borbe". Harsada je u nas nedavno, u prijevodu Anje Majnarić, izdalo OceanMore.
Iz razgovora s hrvatskim i norveškim prijateljima znam da se svatko tko je pročitao "Max, Mischa i ofenziva Tet" "zalijepio" za naizgled ista, a posve im drugačija mjesta. I valjda bi svaki taj čitatelj Harstada pitao slična, makar drugačija pitanja. Razgovarali smo u Oslu, u kući njegova izdavača Gyldendala, u prostoriji koju zovu Soba Orhana Pamuka.
Lecnula sam se kad sam razabrala da smo prvih pola sata pričali o brdima u blizini Stavangera koja oboje poznajemo i koja oboma, na drugačiji način, bude nostalgiju.
"Koncentrirajmo se, koga zanimaju Flørli i brda iznad njega!?", smijući se konstatiramo.
"Max, Mischa i ofenziva Tet" važan je roman i prevoditeljici Anji Majnarić, makar u svom prevodilačkom stažu ima dojmljivu listu bitnih norveških autora i naslova, ovaj je se posebno dojmio. Puštam Harstadu videosnimku prevoditeljice koja govori:
"Uživala sam prevodeći vaš roman, na prijevodu sam radila gotovo godinu dana. Živeći s tom pričom razvila sam odnose sa svakim od tih likova. Bila sam tužna, gotovo sam se rasplakala kad sam dovršila prijevod. Dovršila sam ga za boravka u Oslu. Jako me zanimaju istraživanja koja ste napravili da biste u knjigu uvrstili razne lokacije, vaše likove doveli na razna mjesta. Recimo, Sherry-Netherland hotel meni je omiljeni neboder u New Yorku, pa me obradovalo što sam ga našla i u vašoj knjizi."
Faza sumnje
Harstad s interesom gleda snimku pa komentira:
"Šteta što mi se nije javila dok je bila u Oslu. Trebali smo se upoznati! Što se tiče mjesta radnje u romanu, puno se toga događa na mjestima na kojima sam i sam jednom bio. Anja spominje Sherry-Netherland hotel. Kako me oduvijek zanimala ‘Apokalipsa danas‘ Francisa Forda Coppole, znao sam da je Coppola imao apartman u tom hotelu. Jednom sam u New Yorku odsjeo nekoliko dana u Sherry-Netherland hotelu ne bih li osjetio atmosferu mjesta, napravio neke fotografije.
Ostale lokacije iz romana su čista koincidencija. Recimo, ima u romanu i Australije. Ondje sam bio prije puno godina na turneji, predstavljao sam jednu moju knjigu. Dijelom sam upoznao tu zemlju, zaljubio se u nju na način na koji ni u snu nisam očekivao. Dotad sam imao predrasudu da je Australija neka dosadnjikava zemlja. Doživljavao sam je kao zemlju koja je dobra za teme za Discovery Channel, ali ne i zemlju koja može biti potentan literaturni background.
Mjesta u romanu su uglavnom mjesta koja poznajem. Imao sam sreću da u životu mogu puno putovati. U glavi kao da imam pretinac u kojem čuvam ta mjesta, ako ih poželim jednom kasnije upotrijebiti u mojim knjigama".
Knjigu je pisao sedam godina. Koliko je intenzivno svih tih godina radio na rukopisu?
"Ovaj mi je roman kao piscu donio apsolutno najbolje trenutke, ali i faze groznih kriza. Odahnuo sam kad sam ga završio. Ne pamtim da sam se uopće radovao što sam završio, bio sam posve prazan.
Nije mi svih šest, sedam godina fokus bio samo na tome, dok je nastajao taj roman, proveo sam neko vrijeme pišući publicističku knjigu o norveškom bendu Motorpsycho. Ali, ostalo vrijeme sam se manje-više bavio Maxom, Mischom i likovima iz ovog romana.
Bilo je to jako intenzivno, prvo zato što moraš živjeti s tim likovima i u tom svijetu prilično dugo. Kad tako dugo gradi neku priču, autor uživa u velikoj slobodi, to je kao da gradiš neki mali svijet. S druge strane, imaš i veliku odgovornost, nosiš u sebi sve te stvari o kojima pišeš. Moraš ih pamtiti i razvijati.
U jednom sam trenutku bio ušao u fazu sumnje, kroz te sam se godine mijenjao i promijenio kao osoba. Pišući taj roman ušao sam u moje tridesete.
Došao sam bio i do točke kad sam shvatio da neke stvari koje sam davno napisao treba napraviti ispočetka, mijenjati, popravljati, jer je to bilo napisano u nekom drugačijem jeziku."
Pripovijeda o promociji koju je izdavač organizirao u zgradi Gyldendala, gdje sjedimo.
"Tamo se", mahne glavom na prostor iza nas, "skupilo puno ljudi. Gyldendal je napravio veliku promociju, mnogi su mi prilazili, a meni je došlo da se usred toga poberem kući.
Osjećao sam se kao na sprovodu. Kao da je netko umro. Ljudi su govorili rečenice tipa: ‘Radujem se što ću čitati ovaj roman‘, a za mene je sve bilo završeno. Jer, ja ne idem kući čitati o Mischi i Maxu, za mene je s njima gotovo.
Doduše, osjećao sam i olakšanje. Među ostalim, i zato što su već u to doba bile objavljene prve kritike i bile su pozitivne.
To me tješilo da nisam bacio te godine uzalud. A moglo je ispasti katastrofalno."
Stavanger i Oslo
Pamtim kako sam prošle veljače osvijestila da tjednima nakon što sam pročitala roman i dalje svaki dan razmišljam o njegovim likovima, o Maxu koji od usamljena dječaka postaje insomničan kazališni redatelj, o slikarici Mischi, o profesoru teatra koji je dobitak za svakog studenta, o jednoj norveškoj mami i njezinu sinu, o odnosu koji grade...
Pomislila sam tad na Harstada, koliko li je čovjeku koji je napisao roman trebalo da ih se riješi nakon što ga je završio.
Pisac kima glavom. "Meni su ti ljudi koje sam izmislio i napisao ostali u glavi još tri godine nakon kraja. Trebalo mi je dugo nakon što je izašao taj roman da krenem pisati nešto drugo. Nedostajali su mi ljudi iz te knjige.
Doduše, zadnju godinu pisanja romana proveo sam s novorođenom kćeri. U Norveškoj očevi obično budu na porodiljnom dopustu tri mjeseca, a ja sam uzeo deset. U tih deset mjeseci jedva da sam uspio svaki dan odvojiti sat-dva za pisanje. Nakon toga sam počeo pisati knjigu koja je sve suprotno od tog romana."
Kako je krenuo pisati "Max, Mischa i ofenziva Tet"?
"Ono iz čega je dijelom proizašla ova knjiga je osjećaj da sam odlaskom iz rodnog Stavangera u Oslo iza sebe ostavio stvari koje su me formirale.
Naravno da sam se često pitao je li to uopće vrijedno pisanja, jer u usporedbi s ljudima koji odlaze odnekud da bi pobjegli od rata, političkog nasilja, gladi, klimatskih promjena, to što sam ja jednostavno odabrao preseliti se iz Stavangera u Oslo nije baš dramatično.
Ali, zapravo sam pisao o toj dubokoj potrebi u nama da pripadamo negdje.
Nije Stavanger puno drugačiji od Osla, gledajući to iz perspektive nekog stranca. Ali, Stavanger je u mom životu bio prvo mjesto gdje sam osjećao pripadnost, poznavao grad, razumio suptilne razlike u humoru, naglasku, kulturi koje ga čine različitim u odnosu na ostale gradove u Norveškoj.
Iako, ovo nije knjiga o meni. Ne zanima me pisanje autofikcije. Nisam autor za autofikciju, ne mogu pisati o sebi, moje knjige moraju imati neki drugi sadržaj koji nije moj život. Po meni je fikcija na neki način autentičnija od autofikcije jer je u njoj više ‘istine‘. Prirodno je da ćete otvorenije pisati fikciju, kod autofikcije uvijek ima stvari i događaja o kojima o sebi ne želiš govoriti, a možda su one i najzanimljivije.
Moja je knjiga i svojevrsna oda Stavangeru koji je bio neko usrano mjesto, bolje rečeno to je oda mojoj suburbiji Stavangera.
Valjda je univerzalno za sva predgrađa na svijetu da morate biti baš od tamo da biste voljeli to mjesto. Puno sam se godina sramio mog stavangerskog predgrađa, a sada vodim ljude onamo, pokazujem im ružne zgrade i govorim: ‘Gle, ovdje sam prvi put poljubio djevojku, ovdje smo igrali nogomet…‘"
Život u susjedstvu Rusa
U knjizi stoji rečenica, vrtim po stranicama, pa čitam naglas: "Često sam razmišljao o tome kako sam ja dijete posljednje generacije koja je mislila da oni sami mijenjaju svijet. Pripadam prvoj generaciji koja je shvatila da to nije moguće."
Harstad kaže: "Osjećam se baš povezan s tom rečenicom. Roditelji ljudi moje generacije prosvjedovali su protiv rata u Vijetnamu.
Ali, nije pomagalo što su milijuni marširali i vikali protiv rata. Kao što sad baš ne pomaže puno ako, primjerice, prosvjeduješ protiv klimatskih promjena. Nisam nihilist, nego naprosto ta ideja iz 1960-ih da ako prosvjeduješ protiv nečega, stvari će se mijenjati, ako je mnoštvo nas koji smo protiv i ako to dovoljno snažno pokažemo, nešto će se početi mijenjati, to više danas uopće ne funkcionira. Kapital i korporacije su u međuvremenu toliko ojačale da drže političare u šaci, kapital je taj koji upravlja.
Vidjeli smo još iz doba Trumpa da više ni istina ne funkcionira, da se istinu može lako nadglasati, izbrisati raznim neistinama, lažnim ‘činjenicama‘. Vrata do kuće u kojoj živim je rusko veleposlanstvo u Oslu. Oni su nam prvi susjedi. To je čudno mjesto.
Svaki dan otkad je počeo rat, od 24. veljače prošle godine, oko pet, šest sati poslijepodne grupa Ukrajinaca, pretpostavljam da među njima ima i Norvežana, dolaze tamo prosvjedovati. To mi je potresno.
Jer, unatoč svim tim prosvjedima, ne mislim da će nešto promijeniti, ni da milijuni nas ustanu i prosvjeduju, ne bi se promijenilo. S druge strane, uvjeren sam da i dalje treba prosvjedovati, čak i ako prosvjed kao oblik otpora ne daje neke naročite rezultate. Jer, zapravo ne vidim puno boljih opcija negoli prosvjedovati. Ako prestanemo prosvjedovati, oko nas će biti totalno sivilo i nihilizam.
Slično je i na lokalnoj razini. Primjerice, protiv toga sam da šestogodišnjacima u školama u Oslu dijele iPade. Djeca nam bulje u ekrane, ti ekrani bliješte, stalno proizvode zvukove, puno je brzih podražaja, štete im na razne načine.
Ne govorim da je tehnologija sama po sebi loša, ali dobra je ako je pametno i odgovorno koristimo.
Norveški mediji puno su govorili o tome da prerano guramo tehnologiju u ruke djeci, da je to što rade škole u Oslu sulud potez, da je netko valjda potpisao odličan ugovor s Appleom. Ali, ništa se nije promijenilo. Ne pomaže što u javnosti kritički pričamo o tome. No, ne mislim da trebamo zašutjeti.
Stvarno osjećam da pripadam nekim generacijama koje su shvatile da se društvo ne mijenja tako lako kao što su vjerovale generacije iz 1960-ih."
Jesu li ljudi izgubili povjerenje u to da mogu riješiti problem ili se svijet drastično promijenio?
"I jedno i drugo. Moja je generacija odrasla, govorim barem za nas u Norveškoj, u neko vrlo sigurno doba. 1990-te su bile čudne godine. To je vrijeme ratova u bivšoj Jugoslaviji i imalo je utjecaj i ovdje, dolazili su ljudi koji su bježali od tih ratova. Ali, zapravo, mi smo se u Skandinaviji, baš tih ranih 1990-ih prvi put prestati bojati, jer odjednom više nije bilo SSSR-a. Do moje devete ili desete odrastao sam sa sjenom hladnog rata. Pamtim kako su roditelji 1980-ih pokušavali preda mnom sakriti svoj strah. Oni su odahnuli kad se raspao SSSR. Ja toga tada nisam bio jako svjestan, ali u Norveškoj je zbog toga zavladao veliki optimizam i olakšanje. Veselili su se ujedinjenju Njemačke. Pamtim kako smo išli na put u Njemačku i kako su mi moji pokazivali gdje je nekad bila granica. Ta situacija s istočnim blokom na prijelazu iz 1980-ih u 1990-te je završila kako je završila, ali danas, kad gledate unatrag i čitate o tom vremenu, čovjek vidi da je sve moglo završiti i bitno drugačije. Jer, nitko nije znao što se će stvarno dogoditi kad su se stvari počele mijenjati, pa na kraju i raspadati. Čudno mi je pričati o mom iskustvu 1990-ih s nekim tko dolazi s prostora nekadašnje Jugoslavije."
Strah Hladnog rata
Generacijski blizu, oboje zaključujemo, živo pamtimo pad Ceauşescua u zimu 1989., prepričavamo gdje smo bili i što smo radili dok su se na televiziji vrtjele snimke iz Rumunjske.
"Kao da sad vidim strah u očima te njegove žene kad je shvatila što se događa. Kako se zvala?", pita Harstad. "Elena", odvraćam. "Ne pamtim njezino lice, samo pamtim masovne scene ljudi, hladnu zimu Bukurešta.", dometnem.
"Kad smo već kod pamćenja, Max na početku kaže da piše roman iz straha da će zaboraviti priče i život koji je prošao. Ne misli da je njegov život posebno drugačiji, da se njemu događalo nešto spektakularno, ali želi ga oteti zaboravu. Zaboravljate li i vi? Pamtite li dovoljno?", pitam.
"Svaki put kad odem u Stavanger obići roditelje, vidim da se nešto u gradu promijenilo, nešto sruše, nešto izgrade. Sve se polako mijenja. I, ako ne paziš, s vremenom će se promijeniti i tvoje sjećanje na grad, na prošlost, jer će razlika između onoga što vidiš i što pamtiš biti prevelika. Zato Max pokušava zapamtiti stvari, pisati o tome dok su još svježe."
Harstad je puno pisao za kazalište. Njegova drama "Itd" (norv. "Osv") ima reference na rat u Hrvatskoj i pad Vukovara.
"To je drama od 500 stranica, na pozornici je, ovdje u Nacionalnom teatru, izveden samo dio.
Radnja se događa 1994. i 1995. To je doba olimpijade u Lillehammeru, rata u Bosni, masakra u Ruandi, rata u Čečeniji. 1994. je u Norveškoj bila puna poleta, zbog Olimpijade bilo je posebno dobro ozračje, vladao je veliki optimizam. U isti čas, bila je to grozna godina za veliki dio svijeta. U toj je drami referenca na pad Vukovara. Pamtim snimke malenog dječaka iz kolone prognanika iz grada, fotografirali su ga iz žablje perspektive. Dječak je izgledao posve ‘normalno‘, kao da to sve što se događa prihvaća kao da je sve to samo tako…
Predstava je bila postavljena 2012. To je zapravo priča o američkom fotoreporteru u ratu u Sarajevu, čovjeku čiji je otac vijetnamski veteran. Taj fotoreporter u Sarajevo stiže iz Ruande.
Moj otac je čovjek koji obično u kazalište ne ide, ali na tu je predstavu doletio iz Stavangera u Oslo.
A onda se, gledajući predstavu, onesvijestio, odvezla ga je Hitna pomoć. Bilo je to jako neobično jer on baš nije emotivac. Kasnije je tvrdio da je imao problem s tlakom."
Komentiramo norvešku političku scenu. Harstad ističe da su razlike između ljevice i desnice bitno manje negoli je to u drugim zemljama.
"Tako je to trenutno i nadam se da će tako ostati. Vidimo da se u mnogim zemljama, u jednoj za drugom, ljevica i desnica jako ekstremiziraju, ljevica odlazi puno ulijevo, desnica jako udesno i teško da će naći zajednički jezik na bilo koju temu, da će smoći snage za ikakvu funkcionalnu suradnju. Pribojavam se situacije gdje imate dvije ekstremne skupine koje pokušavaju zaključiti pada ili danas kiša ili ne. I kao da ne postoji istina, jer imate ljude koji govore da vani pljušti i ljude koji tvrde da već dugo vlada neviđena suša. U SAD-u, Mađarskoj i u puno drugih zemalja gledamo kako se istina demontira i kako pobjeđuje onaj koji glasnije viče. Nema više sivog, sve je samo crno ili bijelo. Ako pokušate s argumentima, analizom, time da ukazujete da nije sve crno ili bijelo velika je šansa da će vas napasti s obje strane, „prokazati“ da surađujete s neprijateljem. To je tisućama godina dobro poznat, stari mehanizam da one koji misle drugačije proglasite neprijateljem. Znamo kud to može odvesti. To je duboko uznemirujuće.
Ovo je doba koje je u svijetu posve drugačije negoli su 1990-te bile u Skandinaviji. Nordijske zemlje tih 1990-te imale su veliki osjećaj sigurnosti. Sad i mi osjećamo da se baš svašta može dogoditi, čak i ovdje, nismo mi zaštićeni od ostatka svijeta. Dominantan je osjećaj da se mijenja paradigma u svijetu, to su promjene ogromnih razmjera, i sve se događa u isto vrijeme. Vraća li se Trump? Što će se dogoditi s Ukrajinom? Što će se dogoditi s ovim ubrzanim razvojem umjetne inteligencije? Kako će to utjecati na političke odnose, prvenstveno između SAD-a i Rusije, pa i Kine, Tajvana i šire … ? Ta lista nema kraja. Cijeli je svijet uznemiren, pod pritiskom, uključujući i Balkan iznova.
Nisam siguran da, ako se dogode neki veliki poremećaji, da će Norveška, Švedska i Danska biti u stanju othrvati se tome. Norveška je u kompliciranoj situaciji što se tiče Arktika. Logično bi bilo da svi popuste, da se malo smire jer ovo je zastrašujući trenutak.
Sve je vođeno nekom ekstremnom muškom energijom. I to me jako ljuti, ne mogu se s tim povezati. Pritom ljudi širom svijeta čitaju sve manje. Sve je manje znanja, a kad znate malo onda je s vama lakše upravljati.
Prije par tjedana imali smo dva izvješća vlade. Jedan je bio o upotrebi tehnologije, iPad i kompjutora u školama. Govorilo je o važnosti i dobrim stranama tehnološke kompetencije u djece.
Drugo izvješće je govorilo o tome zašto nam djeca sve manje čitaju. Oni kao da ne shvaćaju da između to dvoje postoji korelacija. Jer, ako imate iPad s kojeg stalno nešto blinka i ako imate knjigu … pa, tko će posegnuti za knjigom? A ako sve manje čitamo ne možemo stvarati kvalitetniji svijet."