SLUŠKINJINA PRIČA Roman koji je u printu pune trideset tri godine

Najčitanija knjiga u svijetu, protekle 2017. bio je roman kanadske spisateljice Margaret Atwood “Sluškinjina priča” (prev. Nedeljka Paravić). Roman je izašao davne 1985., da bi se njegova prodaja razmahala s pojavom istoimene tv serije.

O seriji tek toliko da je spisateljica prodala prava na roman MGM-u 1990., koji je snimio film po njemu, tako da od serije nema ni centa. Ali, ima od romana, koji je “u printu” pune 33 godine, te je prodano “nekoliko” milijuna primjeraka.

Čime je to sadržaj “Sluškinjine priče” privukao milijune tv gledalaca? U doglednoj budućnosti, u Republici Gilead, sljednici SAD-a, Fredova radi kao sluškinja u obitelji Zapovjednika i njegove supruge Serene Joy. To znači samo jedno: treba začeti dijete s glavom kuće i roditi ga; potom će ga odgajati bračni par.

Pa zato je Fredova sluškinja s velikim “S”, bez ikakvih prava na rođeno dijete. Čitatelju je približavaju sjećanja na donedavni, “naš” život, u kome je imala muža Lukea i kćerkicu, zatim majku, svojevrsnu “hipicu”, i prijateljicu Moiru. Posebno je upamtila onaj dan kada je šef došao u njen ured i otpustio sve radnike po nekoj višnjoj, tada već neuhvatljivoj direktivi.

Prisjećajući se takvih momenata u prvom licu naratora, kada se uređena država, da ne velim demokracija srušila u distopijsku diktaturu, Fredova je slična čitateljima: dijeli “naše” staromodne uspomene na dane ljubavi, rođenja djeteta itd. Po svemu drugome, živi u rigidnoj diktaturi, pod kontrolom Oka, odnosno: Očiju. Zabranjeno joj je čak i čitati.

Oko je ime svakog od agenata koji obilaze grad u crnom kombiju, hvatajući osumnjičene i grešnike. Oči su silnici Republike, nasljednici Zamjatinovih Čuvara. No, Sluškinje znaju gdje nema kamera, pa na takvim, “slijepim” mjestima vode nedopustive razgovore, što je biljeg svakog distopijskog djela. Štoviše, sudjeluju u zavjeri.

Fredova svakoga dana s kolegicom, Sluškinjom iz druge kuće, ide u kupnju u središte mjesta. Listu za “plac” dobiva od Marte, što je “staleško” ime za kućnu kuharicu, stariju nerotkinju. Sluškinje su, inače, obučene kao “paklenske” redovnice, u crvenim haljama s bijelim, “holandskim” kapama, koje im pokrivaju lica.

“Jedanput u mjesecu Fredova mora leći i moliti se da je Zapovjednik oplodi, jer u doba pada nataliteta ona, i druge Sluškinje vrijede koliko i njihovi jajnici”. Svlači se samo do pola, dok je u gornjoj polovici odjevena. U tom ritualu sudjeluje i supruga, kao u nekakvoj pastuharni. Pomažu joj Marte, dakle svi ukućani.

Kolikogod surova, distopijska svakodnevica brzo se pretvara u naviku. I to je majstorija spisateljice Atwood, što je ovakvu surovost uravnotežila, pomoću sjećanja glavne junakinje, sa svakodnevicom 1985. ili 2018. Uspostavila je kontinuiranu klackalicu na čijoj je pozadini zid, po kome se vješaju osuđenici tog zagonetnog distopijskog režima.

Bez poremećaja poretka nema napretka, ni nastavka. Muž je poželio s Fredovom ostvariti “ljudski” odnos, pa ju je odveo u tajno skrovište koje je živjelo “po starom”, usprkos strogim zabranama alkohola, droga i ostaloga. To je bio zabranjeni bar s prostitutkama, za koji su vlasti, očito, znale. Napokon, muž Zapovjednik visoko je pozicioniran u hijerarhiji moći, pa su mu dopuštena istraživanja društvenih granica.

Usput, Fredova je ovdje srela Moiru, staru prijateljicu s fakulteta, koja je kasnije pobjegla iz škole za Sluškinje. Završila je, po kazni u ovom distopijskom naci-baru, koji joj je zadnja šansa prije progonstva. Ili smrti.

Situaciju Fredove dodatno je zakomplicirala Serena Joy, tražeći od nje da zatrudni s Nickom, muževim vozačem. Posumnjala je u muževu plodnost. Tako je Fredova vodila dvostruki život. I radovala se odnosu s Nickom. Istovremeno, potajno je posjećivala Zapovjednika, da bi s njim igrala - Scrabble.

Na kraju “Priče” Zapovjednikovoj kući približava se vozilo s Očima, i svatko od ukućana boji se da je to transport koji dolazi po njega. Jer, svi su živjeli protiv pravila, kršeći zabrane. Drugim riječima: “kaznionička” priča, u kojoj je žensko tijelo ucijenjeni zatvor, baš kao u suvremenom društvu. Njegova rodiljska dužnost aktualna je i danas. Pritom, podsjećam na kineska ograničenja rađanja i na Mo Yana.

Više od svega, čini mi se da je Margaret Atwood u “Sluškinjinoj priči” pokazala da distopijska Republika Gilead spava u svakome od nas, samo je treba probuditi. A to može legitimni politički sustav sa svojim uzvišenim ciljevima. Svatko će im se prilagoditi, jer: živjeti se mora. I to je ono zastrašujuće suvremeno.