Slavni pisac otkrio tajnu trilera koji nas je sve šokirao: ‘Nisam znao što bih dalje s glavnim junacima. Pa sam ih, nekoliko, poubijao‘

Ne pišemo da bismo se obogatili, postali slavni, izlazili s komadima, vodili ljubav ili stekli prijatelje. U konačnici pišemo zato da obogatimo živote onih koji će nas čitati i da obogatimo vlastiti život. Pišemo da se osovimo na noge, oporavimo i prebolimo. Da budemo sretni, može? Budimo sretni - piše Stephen King u svojoj knjizi "O pisanju (sjećanja na zanat)", koja je nedavno prevedena na hrvatski jezik i objavio ju je Lumen. U njoj jedan od najprodavanijih pisaca sadašnjice, koji je prodao više od 400 milijuna primjeraka svojih knjiga, piše o - pisanju. Odnosno, svima onima koji se tim poslom žele baviti daje savjete na što bi trebali paziti kako bi bili bolji.

Knjiga obiluje konkretnim primjerima - neki su iz knjiga drugih autora, drugi iz njegovih. Jasno je da njegove obožavatelje najviše zanimaju oni iz njegovih knjiga - kako ne poželjeti doznati još malo više o nekom od naslova koji su nas oduševili, uznemirili ili prestrašili? Jer Stephen King je daleko od pisca isključivo horor priča, kakvim ga se uobičajeno smatra. Da se razumijemo, mnogi njegovi romani jesu strašni (a ekranizacije su im još i strašnije), no piše King i fantasy ("Kula tmine"), krimiće ("Billy Summers") i priče koje su jezive na sasvim drugačiji način, one u kojima nema čudovišta, ali su svejedno strašne. Jednu takvu, "Dugi hod", objavio je pod pseudonimom Richard Bachman. No ono što svi njegovi obožavatelji znaju jest da je za Kinga od svega - od vampira, zala oslobođenih iz dubina zemlje, starih kletvi i čudne energije s groblja ili svemira - strašnije živjeti u svijetu bez ljubavi. Snaga ljubavi, one koja dolazi iz obitelji i od prijatelja, za njega je izrazito važna i zapravo mu je svijet u kojem nje nema jeziv.

Iza Kinga je oko 65 objavljenih romana, a uz to je pisao i brojne kratke priče. Zbog toga je jasno da je on jedan od onih koji mogu davati savjete o tome kako pisati. Na kraju krajeva, on (koji za sebe u knjizi ističe da je tek prosječan pisac) je taj koji zna privući pozornost svojih čitatelja i zadržati je. Godinama. Horda njegovih obožavatelja kupit će sve što on napiše. Nimalo kritički, žele pročitati baš sve što je stvorio njegov um. Potpisnica ovih redaka je jedna od njih, pa s pravom mogu reći da, premda ima bolje i lošije naslove, zna kako ispričati vraški dobru priču.

Školska knjiga

- Ljudi uglavnom ne kupuju knjige zbog književne vrijednosti. Oni žele dobru priču, koju će ponijeti sa sobom na avion, nešto što će ih isprva očarati, pa uvući u sebe i ne dati im da prestanu čitati. Mislim da se to dogodi kad čitatelji prepoznaju ljude u knjizi, njihovo ponašanje, njihov okoliš i način na koji govore. Kad čitatelju u knjizi snažno odjeknu njegov vlastiti život i uvjerenja, bit će se skloniji više uživjeti u priču. Usudim se tvrditi da je nemoguće ostvariti takvu povezanost s predumišljajem, procjenjujući tržište poput kladioničara na konjskoj trci - piše King.

Pojašnjava i budućim piscima (ili onima koji žele biti bolji) da je dolazak do priče nalik na iskapanje fosila iz tla. Delikatan je to posao, koji zahtijeva puno strpljenja. Dodaje da je u pisanju najvažnija situacija, potom likovi. Sebe naziva ne samo stvarateljem nego i prvim čitateljem jer priznaje da likovi, nakon što ih on osmisli, u većini slučajeva postupaju na neki svoj način.

- Volim staviti svoju skupinu likova u neku nevolju i promatrati ih kako se kobeljaju. Moj posao nije pomoći im da se iskobeljaju ili ih odvesti na sigurno, nego promatrati što se događa i to bilježiti - piše King.

Knjiga, dakle, obiluje nizom savjeta, ali je i vrlo duhovita. Autor je i inače poznat po smislu za humor, često na svoj račun, pa taj svoj običaj nije iznevjerio ni ovaj put. Duhovit je njegov opis situacije u kojoj se našao dok je pisao roman "Posljednje uporište". Zapeo je, naime, i nije znao što da radi. Onda je odlučio poubijati nekolicinu glavnih likova i riješiti problem. Prilično je to uspješno rješenje, valja priznati, premda u trenutku kad se dogodi, čitatelju bude šokantno.

Iz knjige valja izdvojiti još dvije važne stvari. Prva je vezana za njegov savjet o tome da svatko tko želi pisati mora u glavi imati osobu od povjerenja dok piše (i da piše njoj, zamišljajući da će se nekom dijelu nasmijati, a na drugom rastužiti) i koja će biti njegov prvi čitatelj. Njemu je to supruga Tabitha, koju često spominje i u ovim recima. Druga je vezana za prometnu nesreću koju je doživio 1999. godine i koju, osim u ovom djelu, spominje i u "Kuli tmine". Premda je to priča o vrlo ozbiljnoj situaciji koja se dogodila njemu samome, stil pisanja mu je kao da se radi o nekom od njegovih romana. I zbog toga je ova knjiga sjajna za sve one koji žele pisati, ali i koji vole Stephena Kinga. Oni prvi će u njoj naći korisne savjete, a drugima će ona biti još jedna prilika da zavire u njegov um. Barem malo, barem nakratko.