INTERVJU

PJESNIKINJA DORTA JAGIĆ OTKRIVA KAKO JE NAUČILA DA JE ŽIVOT UVIJEK LIJEP 'Neki me smatraju ludom, a neki hrabrom što živim od pisanja'

 Ivan Posavec
 

Sedam je godina Dorta Jagić povremeno, ovdje i ondje, zapisivala misli, sekvence razmišljanja o muzejima, podstanarima na rubu grada, hotelima, tramvajskim i autobusnim okretištima, slastičarnicama što ih naziva gorkičarnicama, stanju čekanja i iščekivanja, privremenosti i vječnosti.

Tek zadnje dvije godine, nakon što je napisala niz pohvala (hotelima, povučenim gradovima, vlakovima, biljkama, kišobranu, vodi) polako je razaznavala da napisano prirodno gravitira zbirci, da to valja ukoričiti; tako je nedavno objavljena “Veće od kuće” (Hena com).

“Inicijalni zamah uvijek je bila neka intimna, posve moja priča, koja bi se asocijativnim i interpretacijskim igrama širila u koncentričnim krugovima, sve do oboda opće i povijesne perspektive. Dakle, priča je slagana bez cilja da čitatelju ponudi puku feljtonističku zabavu ili zaumnu erudiciju s rubova stvarnosti gdje prebivaju neka apstraktna bića koja bulje u vlakove i piju šestu kavu dok snatre o otrovnom bilju, slastičarnama i ljepoti Sjevernjaka. Svaka priča u zbirci odaje odmah na početku proživljen i dobro upamćen poticaj ili stvarnu anegdotu.”

Uspijeva li vam kao, kako kažete, vodi iz slavine, koja ne pamti prošlost, makar je stara četiri milijarde godina, živjeti u sadašnjosti, ne bojati se budućnosti, ne moriti se prošlošću?

- Ima dana kad mi uspijeva, pomoću razgovora, kao što je onaj opisan u “Pohvali vodi”. Ipak sam pjesnikinja, slobodna umjetnica, pa je moj stil života glede budućnosti - objektivno gledano - vrlo rizičan. I što sam starija to sam umornija od te lijepe, ali sumnjive slobode. Ionako se samo rijetki heroji ne boje budućnosti; obično su to oni koji su ili u milosti prosvjetljenja ili tihoj rezignaciji sišli s klackalice propasti i uspjeha ovoga svijeta ili oni radikalni optimisti puni vjere i vizije.

Ima i onih kojima su sva blaga od rođenja apriorno servirana pa se ne boje budućnosti, već sadašnjosti. To je očaj onoga kojem je dano sve. A voda je mudra. Iako većinu moga tijela - kao i vašeg - čini voda, ne mogu se pohvaliti da je ushićeno osjećam, a niti mi je lako osvijestiti - dok sam u dnevnim stresovima i obavljanju svakodnevnih trivija njen ponizni, izvanvremeni spokoj. Recimo to tako - stanje sadašnje vječnosti. Čovjeku se nekako osobito teško otarasiti brige iako je ona tek nemoćna sablast.

Naslov “Veće od kuće” posveta je ženama koje su na neki način odbacile zajednicu, iz raznih razloga, sklonile se u kuću.

- Kako to da se mnogi daroviti i lijepi ljudi samounište? Ili se povuku u kuću, navuku zastore. Radi se o zaštiti, brani od Svijeta koji bulji, koji previše želi i koji preplavljuje. Svijet je gladni Levijatan, monstrum koji proizvodeći naše obaveze, uvjerenja i potrebe stvara nesnosnu buku. Sve što sam imala reći na tu temu samoponištavanja u odnosu na vanjsko ili zakrivanja rekla sam u priči “Zakrivači ljepote”, a dijelom i u “O najusamljenijem čovjeku na svijetu”. Oduvijek su me zanimali ljudi koji su sami na način da je ta njihova samoća prije svega važna poruka, a onda i njihova sloboda.

U zbirci pišete i o krhkosti i snazi što se isprepleću, iskustvu pomaganja nemoćnima u staračkom domu, vlastitoj bolesti. Čemu vas je baš ona podučila?

- Ne znam baš da sam nešto veliko naučila jer se i danas uhvatim da kao bakica zakukam kad me zabole zglobovi zbog borelioze. Ipak, zbog susreta s bolesnijima, a puno hrabrijima moj se mini svijet silno proširio. Postao plemenitiji. Naučila sam da je “život uvijek lijep”. S druge strane, iskustvo susreta u domu s posve nemoćnim i dementnim novinarima, glazbenicima i balerinama bilo je prispodobivo megapotresu. Jednom od onih iz kojeg se jedva izvučeš pod ruševinama vlastite slike svijeta. Gdje je tu ljepota? Morala sam se boriti sama sa sobom. Rastužuje me da demencija nije nikakav antiklimaks, ona je tiho i dugo ruganje svemu što je čovjek.

Pišete i o vlakovima, tim prometalima kojima se, kažete, osobito vole voziti osjetljive spisateljice “i kroz prozor promatrati iza horizonta zapravo prizore svoga života…” Što je vama putovanje vlakom?

- Nema tu neke duboke tajne; osim što je željeznica najotrcanija metafora života, mnogi su ljudi iskusili blagodati razmišljanja u vlaku. Osim užitka u brzopromičućim pejzažima, vlak nas ritmičnim kloparanjem baca u meditativno stanje. Na neki način dobivamo smiren pregled. Par minuta prije kočenja na prvoj stanici već smo duboko u uspješnoj analizi smisla života, prilika u svijetu, postupaka prijatelja, rodbine, protekle godine, pa sve do ružičastog ponora djetinjstva. Izaći ćemo iz vlaka osvježeni uvidom, naravno, ako smo te sreće da nam se nije obratila kakva natapirana tetka koju je spopala želja za životnom ispovijedi.

O čemu biste voljeli pisati, a - niste?

- Od djetinjstva jako volim SF, ali nema šanse da bih se usudila pisati o, recimo, fatalnom susretu nekog njega i neke nje nakon sudara dvaju svemirskih brodova u svemirskoj prašini kod zadnjeg kvazara.

Što vas u tom životu, koji tako tankoćudno portretirate, ponajviše nosi i raduje?

- Za mene život nikad neće prestati biti najčudnije čudo sam po sebi. Lijepa je ta neuhvatljiva raskoš i potencijalno savršenstvo svega što jest. Jednog kamena, ptice. Pišem “začuđena” iako sam svjesna da svijet odraslosti na bazično čuđenje gleda kao na rudiment djetinjstva, na infantilnost. Ne samo velike biografije; raduje me sve što miriše na neviđen pothvat i pustolovinu, a često me u noć ponese osjećaj prostranstva. Raduju me dramatični krajolici i autentični ljudi koji ne samo da oporo, “tvrđe” vole, ali vole već i “gorče”, kritički razmišljaju o raznim naslijeđenim istinama pa kud puklo da puklo.

Kako je biti slobodan umjetnik, živjeti od pisanja?

- Nije lako. Ne znam, neki me smatraju ludom, a neki hrabrom što živim život slobodnjaka, a bez nekog sigurnog zaleđa ili uporišta. Istina je negdje u sredini. Pomalo sam luda, a pomalo hrabra. Odraslo dijete koje putuje i gleda. A kad ogladni, nakon romantičnog autorskog uživljavanja, mora na nekoj od tisuće blagajni gurnuti ruku i u džep... Ipak, prepoznala sam da moram ostati na putu pisanja ako ne želim propasti. Ali ne džepno, nego osobno. Jer džepne stvari uvijek nekako navru od raznih literarnih gaža. A kad se pogleda moj životopis, čini se ne vjerujem bez razloga u osobitu Božju brigu za pjesnike, putnike i djecu.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
23. prosinac 2024 12:29