Novi prijevod ovogodišnjeg književnog nobelovca: ‘ Uvijek i neprestano prvo sumnjaš u sebe, u osjetila, u razum...‘

Izgubljen je u šumi, predugo se besciljno vozio, zaglavio u blatnom humku, pođe tražiti pomoć, nema nikoga, nadaleko nema nikoga, samo stabla, smrkava se, pada snijeg, izgubljen u šumi, u tmini, u mrklom mraku noći i duše, u bjelini snijega, svježeg snijega, nestali su tragovi, svi zvukovi, smrzava se, bijela prisutnost svjetluca, ide mu ususret, moguće je, u mračnoj šumi i drugi mu idu ususret, ali nikad se ne susretnu. U noćnoj šumi susretneš samo samog sebe, a tko je na to spreman. Nije pitanje. Nema tamo upitnika. Ne rastu upitnici na stablima, nego u nama. I kad se namnože, ne možeš dalje, samo se zaglaviš u blatu, nema nikoga da te iščupa i kreneš nanoge tražiti odgovore. A to košta – plaća se duševnom boli, sumnjama, smušenošću, odustajanjem…

Bezimen i sam samcat, prepušten razornim mislima: "Živ ću se smrznuti. Ako se ne dogodi čudo, smrznut ću se. A možda sam zbog toga i došao u šumu, jer sam se želio smrznuti. Ali ja to ne želim. Neću umrijeti. Ili možda baš to želim." Nemoćan pred ambivalentnošću bolnih poriva i antagonizmom svijesti izranjavane samobitkom. Taj vrtuljak stalno mijenja smjer, uzrokuje vrtoglavicu, mučninu, goni na zazivanje pomoći drugih. Nema drugih: "Svatko stoji sam na srcu zemlje proboden zrakom sunca: a veče je već tu" (S. Quasimodo).

Jedinstveno pisanje

I onda je roman završio i ostala sam sama, tako sama izgubljena, smrzavala sam se sama samcata u crnoj šumi bez mjeseca i zvijezda, bez snijega i kamena, oblog kamena, na koji bih sjela odmoriti se, jer nemam kamen natkriven granama punim snijega i nemam nikoga u šumi, i nitko me neće doći utješiti, nitko mi neće reći da u studenoj noći ne smijem sjesti na kamen, ne smijem se odmoriti, koliko god bila umorna, jer dolazi iz mrkle šume blistava svjetlucava Prisutnost, roditelji koji se drže za ruke u obliku slova V i čovjek u crnom odijelu i bijeloj košulji, svi bosi, i ja sam bosa, i odlazimo u prazninu i ništavilo…

Ne, ne mogu pisati kao Fosse, ne bih se ni usudila, mogu se samo pretvarati duboko obuzeta, a i zašto bih kad on postoji i piše. Tako jedinstveno. Samo želim zauvijek ostati zarobljena u toj šumi, u tom tekstu, slušati tišinu, čuti ono što (za sad) ne mogu: "ja sam onaj koji jesam", ostati samozarobljena, nehotice ali s namjerom, ionako me nitko ne bi tražio, "ionako se ne mogu sjetiti kada je netko zadnji put došao da me vidi". Pa kad se tako umirim i slušam tišinu "Jer u tišini se može čuti Boga… ali ja u svakom slučaju ne mogu čuti Božji glas, jedino što mogu čuti jest tišina". I "sam u tamnoj šumi, sasvim sam, kako kažu, sasvim sam. Ali nije li oduvijek bilo tako, nisam li oduvijek bio sasvim sam…" Možeš hodati s drugima, i hodam, "Hodali smo, i oni i ja, ali kao da nismo prilazili jedni drugima…"

Jon Fosse

Ljevak/

Da, ne prilazimo jedni drugima, samo smo si opsjene, utvare, ukazujemo se tako jedni drugima iz svojih mrkih šuma ili nigdina, na trenutak neka prisutnost bljesne, pa se ugasi i nestane među stablima samotnosti – na koju je osuđen svak koji se usudi poći tragati za onim onkraj, čime god, samo da imaš nešto onkraj. Samo da te besmisao ne izjede poput trulog panja u šumi koji je ipak dao životu obol. I samo da ti sumnja, oh ta bremenita Humova sumnja, ne uništi i ono malo razuma, tu mrvcu soli koju ipak ne uzimaš zdravo za gotovo: "Ali to što mi se dogodilo upravo sada, jer nisam li upravo sada vidio prisutnost koja sjaji u vlastitoj bjelini. Da, jesam. Ali nisam mogao, takva ukazanja ne postoje i ne mogu postojati, to je nerazumno i nemoguće.

" Moguće je, kad "netko drugi govori kroz mene", koliko god hjumovska sumnja rovarila. Kako ćeš inače bosonog/a otići u "ništavilo, dah za dahom, i odjednom više nema daha". Što bi inače osvjetljavalo "prazninu disanja"? Kako uopće izaći iz nepregledne, nepronične, okrajnje šume? One okrajnje šume koju je slikar Sven Klobučar nazvao "Jagorova šuma" i napučio je onima nešto napola: napola mrtvima, napola živima – jer sretniji odu u ništavilo i prazninu, a nesretnici se potucaju po tim tmastim gustišima. Uostalom, sve su to luđaci – kako iskreno!, u potragu za Prisutnošću u snježnoj šumi kreću samo izopćenici iz zbilje, zadane zbilje koja im nije dovoljna ni za što, ni za pojesti sendvič, ni za bezumno voziti auto dok se ne zaglavi u blatu.

Prepoznatljiv stil

A sad zapravo: i ovaj roman Jona Fossea prepoznatljiv je stilom i motivima. Ponavljanje, ponavljanje ne kao struja svijesti nego kao misaoni proces grozničave svijesti, one kojoj jedna stvarnost nije dovoljna. I život i smrt u jednoj rečenici, u jednoj slici – jer za takvu svijest nema tu bitne razlike ni odmaka. Ništavilo nigdine samo je po sebi utjeha, ali dug je i tegoban put do šume Jagorove. Uvijek i neprestano prvo sumnjaš u sebe, u osjetila, u razum, u supstancu kao takvu. Upozorenje: ako to ne možeš, mani se ćorava posla "slušanja tišine" jer em nemaš uši za te zvukove em nemaš duha da je čuješ. Uostalom, i naš je pjesnik napisao: "Miruj! U smrti se sniva."