"Sve prakse koje čovjek koristi jer vjeruje da uz pomoć vlastite moći, moći nekog predmeta ili rituala ili svega navedenoga, u određenim uvjetima može uzrokovati promjenu na sebi ili svijetu oko sebe, smatraju se magijom", sažeto je pojam magijsko definirao Deniver Vukelić, znanstvenik i autor opsežne knjige "Magija na hrvatskome povijesnom prostoru" i gost tribine "Magija, religija i znanost" održane jučer u KIC-u.
Knjigu je, podsjetimo, izdala Školska knjiga, bavi se mnogim temama, primjerice u posljednjem poglavlju čitatelji mogu saznati više o slobodnom zidarstvu, magijskim sinkretističkim društvima o sotonizmu, neošamanizmu, vještičarstvu i wicci te o masovnoj magijskoj popularnoj kulturi 20. i 21. stoljeća. Autor stavlja u znanstveni kontekst niz kontroverznih fenomena, a pozornost daje i javnim karizmatičnim magijskim praktičarima, među kojima su, primjerice, Braco sa Srebrnjaka i Fatma Nur Dženet.
Knjiga je nastala na temelju višegodišnjih istraživanja tog povjesničara s doktoratom iz etnologije i antropologije – tijekom doktorskog studija bavio se magijskim sustavima, modelima i praksama te njihovim utjecajem na hrvatski, ali i europski kulturni identitet.
Urednica Sonja Miličević Vukelić preporučila ju je svima koji žele saznati što je to prirodna magija, što korisna drevna mudrost, a što zloćudna magijska praksa, tko su bajalaci i bajalice, grabancijaši, sihiribazi, babalawe ili pak žele istražiti kako je povijest razlikovala šarlatane i šarlatanke od magijskih praktičara i praktičarki, vilenice od vještica, travarke od uročica, dobre vračeve od loših, ali i mnogo više.
Magija je fenomen, rekao je u najavi gosta voditelj tribine Nino Raspudić, koji se u nekim dijelovima dotiče, a u nekima i prožima i s religijom i sa znanosti.
"Za sva tri sustava (magijski, religijski te znanstveni) ključna je čovjekova vjera", naglasio je Vukelić. No razlika između religije i magije je u tome što religija podrazumijeva čovjekovu vjeru u jedno ili više božanstava i njihovu milost i potencijalno ispunjenje njegove molitve, dok kod magije čovjek vjeruje da on sam posjeduje neko znanje ili moć koji mogu uzrokovati željenu promjenu, objasnio je Vukelić. "Znanost je pak temeljena na empirijskom dokazu. Ako je nešto funkcioniralo deset puta, vjerojatno će i jedanaesti", dodao je.
Sva tri navedena sustava "kroz cijelu ljudsku povijest funkcioniraju paralelno i često su isprepletena" te su rezultat "čovjekova pokušaja da objasni svijet oko sebe, svoju ulogu u njemu te se nosi sa situacijama poput smrti, bolesti, rata, siromaštva. Svrha je sačuvati svoje zdravlje i zdravlje svojih najmilijih, svoje blago, stoku, imovinu te osigurati opstanak svog identiteta nakon fizičke smrti", rekao je Vukelić koji se dotaknuo i mjesta koje u tom kontekstu zauzima alkemija.
"Alkemija je u velikoj mjeri pridonijela razvitku europskih prirodnih znanosti", citirao je Raspudić Vukelićevu knjigu.
Nekoć su u alkemiju spadali čak i "filozofsko promišljanje prirode čovjeka, Boga, promjena, nadogradnje čovjeka, približavanja čovjeka Bogu kroz razne postupke, ali i transmutacija metala iz nižih u više, primjerice bronca i željezo u srebro i zlato" rekao je Vukelić te razjasnio da su se alkemijom bavili čak i neki od znanstvenika koji su postavili temelje europske znanosti, poput Sir Isaac Newtona.
"Dok se početkom 14. stoljeća alkemija smatrala dijelom prirodne znanosti te je bila dopuštena, proricanje, gatanje i nekromancija smatrani su grijehom. U vrijeme Rima gatanja su pak bila dozvoljena. Iz filmova svi znamo da je i republička i carska administracija imala svoje augure koji su proricali iz leta ptica ili jetre životinje, a prema tome su potom konzuli odlučivali je li nešto povoljno", komparirao je Vukelić doživljaj određenih praksi ovisno o vremenskom razdoblju i prostoru.
Također, od 15. stoljeća nadalje većina je vladara imala vlastitog dvorskog astrologa. Habsburgovci su imali svog dvorskog astrologa, a na sveučilištima u 14. i 15. stoljeću postojale su katedre za astrologiju, istaknuo je Vukelić.
Poveo se razgovor i o žrtvama takozvanog "progona vještica" te njihovom društvenom statusu.
Suđenje za magijske zločine u Hrvatskoj u 90 % slučajeva utjecalo je na najniže slojeve društva, razjasnio je Vukelić, no napomenuo je i da u 15. i 16. stoljeću u njemačkim državama stalež u tom progonu uopće nije igrao ulogu. I članovi najviših i oni najnižih slojeva mogli su stradati.
Raspudić je tada spomenuo kako je progon u ranijim stoljećima bio blaži te da se u kasnijim fazama postrožavao pa je Vukelić ukazao na okolnosti koje objašnjavaju faze kroz koje je progon prolazio.
Isprva su se prijestupi poput pokušaja trovanja muža ili ljubavnice kažnjavani izgonom ili novčanom globom, objasnio je Vukelić, no u ranom novom vijeku dogodio se preokret. Otkriven je, naime, tisak pa je rasprostranjenost knjiga bila puno veća. Kramerov "Malleus Malificarum" tijekom dva stoljeća tiskan je u čak 30 000 primjeraka.
Taj priručnik daje upute "kako voditi postupak, koja pitanja tijekom postupka postavljati, a kako je u 15. stoljeću u hrvatsko, to jest, njemačko zakonodavstvo, u postupak također uvedena tortura, ispitivanje je redovito završavalo priznanjima. Stoga, iako bi prva optužba bila, primjerice, ona za bacanje susjeda u jarak pomoću izazivanja vjetra, osoba bi kod podizanja optužbe bila izložena torturi koja je uvijek završavala potvrdnim odgovorom na sva postavljana pitanja. Kod čitanja presude više, dakle, nije bila bitna ona prvotna optužba, nego čitav niz optužbi. Kada se gledaju sudski zapisi iz 17. i 18. stoljeća sva su priznanja bila uniformna. Svaka osoba je letjela na metli, pljuvala po križu, skrnavila hostiju, ubijala djecu...", otkrio je Vukelić.
Ponovno se vrativši na doticaje te ispreplitanje magije i religije, spomenuo je pismo jednoga pape koji daje uputu da se poganska mjesta ne uklone, već da se samo njihovi idoli zamijene vjerskim simbolima.
"Ako se promotre običaji u španjolskom, irskom ili hrvatskom kršćanstvu, oni se razlikuju jer se temelje na starim, lokalnim vjerovanjima", dodao je.
Ispripovijedao je i kako su u ranom i srednjem novom vijeku vojnici znali hostiju, koju bi dobivali na misi, umjesto u usta, stavljati (ušivavati) u odjeću kako ne bi stradali u ratu. Dao je i suvremeni primjer korištenja svete vode kao magijskog predmeta. Neki je pojedinci, kaže, uzimaju i koriste za blagoslivljanje članova obitelji i čišćenje stana.
Kao najrasprostranjeniji primjer tog fenomena ističe onaj krunice. Krunica vjernicima služi, podsjeća, kao pribor za molitvu; ona je brojanica s nizom kuglica koje pomažu pri molitvi, no danas mnogima visi na retrovizoru u autu.
"Dok voziš, ne moliš, već je držiš da te čuva. Ona, dakle, ima apotropejsku ulogu. To je više magijska nego religijska namjena krunice, iako ljudi misle da je to dio njihove vjere", objašnjava Vukelić.
Kao i kroz prijašnja razdoblja, tako i danas, ljudi pribjegavaju religiji, znanosti te magiji.
Danas su čovjeku dostupne brojne magijske prakse, kaže Vukelić.
"U Zagrebu možete otići na seansu s južnoameričkim šamanom ili se pridružiti bilokojoj novovjernoj praksi. Također možete koristiti usluge poput bioenergije, travarstva, divinacije pomoću graha, tarota, runa..."
"Ako dobije rak, čovjek 21. stoljeća otići će u 90% slučajeva liječniku, ako je kršćanin, zapalit će svijeću, ali će često otići i nekom bioenergetičaru, travaru, iscjelitelju. Što god upali i sačuva čovjekov život i zdravlje", tvrdi Vukelić.
Iako je njegova knjiga, napominje, temeljena na znanstvenom pristupu i metodologiji, ne prođe niti jedan tjedan da mu se netko ne javi kako bi mu predstavio svoje ljubavne ili financijske probleme te zatražio pomoć, priznaje.
Kažu da je on proučio stotine praksi, traže ga da prepozna šarlatana i slično. Njemu, naravno, znanstvena etika odgovore na na takva pitanja ne dozvoljava, no na pitanja o magijskim vjerovanjima koja postoje ili su postojala, rado odgovara.
Kako je i koliko magija utjecala, i još utječe, na ljudske živote, kulturu i svakidašnjicu od prapovijesti do današnjeg doba? Time se, kao i raznim drugim pitanjima vezanima o drevne i suvremene magijske predodžbe i vjerovanja bavi knjiga „Magija na hrvatskome povijesnom prostoru“ dr. Denivera Vukelića, autora kojeg u popularnom medijskom žargonu nazivaju doktorom za magiju.