Napustio nas je jedan od najuglednijih istarskih intelektualaca - poznati povjesničar Miroslav Bertoša. Bertoša je preminuo u 85-toj godini života 24. kolovoza, a pokopan je u Pazinu. Struka i obitelj za njime tuguju jer je Istra odlaskom Bertoše puno izgubila. Ovaj se ugledni povjesničar u svojoj dugoj i plodonosnoj karijeri bavio posebno poviješću Istre, a mnogi ga uz brojne znanstvene radove i knjige pamte i kao jednog od osnivača studija povijesti na Filozofskom fakultetu u Puli.
Poseban interes imao je za povijest Istre u novom vijeku, ali povremeno je zalazio i u starija i novija razdoblja. Glavno područje njegova znanstvenog interesa obuhvaćalo je istraživanje gospodarskih, društvenih, etničkih, migracijskih, kolonizacijskih i kulturno-antropoloških pojava u Istri (prije svega u njezinu mletačkom dijelu) i to od kraja XV. do kraja XVIII. stoljeća. Njegovo višedesetljetno djelovanje i rad tiču se i proučavanja te kritičkog vrednovanja istarske historiografske baštine. Također se bavio demografskom poviješću, a u tome je posebnu pozornost posvećivao kretanjima u europskoj povijesnoj znanosti, osobito avangardnim nastojanjima francuske Škole Annales. Bavio se i temama iz suvremenih promišljanja o problemima razvoja povijesne misli i historiografije općenito te metodologije nastavnog i znanstvenog procesa u povijesti. Od druge polovice 60-ih godina sustavno je istraživao u mnogim arhivskim i drugim fondovima i zbirkama u Hrvatskoj i inozemstvu, napose u Italiji i Francuskoj.
Rodio se 17. svibnja 1938. u Beogradu. Nakon što je u kasnu jesen 1947. došao u Istru, stalno se nastanio u Puli, gdje je završio osnovnu školu (1949.) i osam razreda Hrvatske gimnazije "Branko Semelić" (1957.). Diplomirao je povijest s književnošću na Pedagoškoj akademiji u Puli (1963.), a potom povijest na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (1966.). Na tom je Fakultetu obranio doktorsku disertaciju pod naslovom "Gospodarske i društvene prilike u mletačkom dijelu Istre u doba kolonizacije XVI. i XVII. stoljeća" (1981.).
Redovita služba trajala mu je 45 godina, od 1963. do 2008. Od 1963. do 1969. radio je kao asistent na Pedagoškoj akademiji u Puli, a potom je do 1995. bio zaposlen u tadašnjem Sjeverojadranskom institutu JAZU, sada Zavodu za povijesne i društvene znanosti HAZU u Rijeci – Područnoj jedinici u Puli. Dužnost prvoga generalnog konzula Republike Hrvatske u Trstu obnašao je od 1995. do 1999., a potom se vratio struci. Od 1999. do 2003. bio je upraviteljem Zavoda za povijesne i društvene znanosti HAZU u Rijeci; kasnije, od 2019. do smrti, i njegovim voditeljem. Od 2003. do umirovljenja 2008. bio je zaposlen na Filozofskom fakultetu u Puli.
Godine 1981. promaknut je u zvanje znanstvenoga suradnika u Zavodu za povijesne i društvene znanosti Hrvatske (tada Jugoslavenske) akademije znanosti i umjetnosti u Rijeci, tj. u Područnoj jedinici Zavoda u Puli. U zvanje znanstvenoga savjetnika izabran je 1986. Osim što je nastavio znanstveno-istraživački rad u Zavodu za povijesne i društvene znanosti HAZU, 1993. postaje i redovitim profesorom Pedagoškoga (kasnije Filozofskog) fakulteta u Puli. Za znanstvenog je savjetnika i redovitog profesora potvrđen 1999., čime je ta zvanja trajno zadržao.Za člana suradnika Akademije, u Razredu za društvene znanosti, prvi je put izabran 1990.
Bertoša je bio plodonosan povjesničar koji je objavio čak 20 knjiga te oko 1060 ostalih bibliografskih jedinica – od izvornih znanstvenih radova i priloga, stručnih tekstova, enciklopedijskih natuknica, recenzija, osvrta i kritičkih prikaza, miscellanea, kolumni do feljtona. Posljednja, 21. knjiga "Trošenje života. Gdje li je život što ga izgubih živeći?", bit će tiskana koncem 2023.
Pored toga što je bio autorom mnogobrojnih znanstvenih i stručnih radova i voditeljem brojnih znanstvenih projekata, prof. dr. sc. Miroslav je Bertoša ta nova naučena znanja i stečena saznanja, napose pak znanstvenu osjetljivost prema problemima prošlosti, prenosio mnogim naraštajima hrvatskih studenata povijesti. Osim na matičnome Odsjeku za povijest pulskoga Filozofskog fakulteta, tijekom radnoga vijeka, ali i dugo nakon umirovljenja, predavao je na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu, Odjelu za informatologiju i komunikologiju Sveučilišta u Zadru, Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci, poslijediplomskim doktorskim studijima sveučilištȃ u Dubrovniku i Splitu, a na Sveučilištu Jurja Dobrile u Puli na studiju kulture i turizma do 2021. godine.
Usavršavao se u mnogobrojnim domaćim i inozemnim ustanovama. Između ostalog, u dva je navrata bio na višemjesečnim specijalističkim tečajevima na L‘École des Hautes Etudes en Sciences Sociales u Parizu, gdje je istraživao i u Bibliothèque Nationale i Archives Nationales – Affaires Étrangères. U tom su smislu vrlo značajna i njegova redovita godišnja arhivska i bibliotečna istraživanja u Archivio di Stato di Venezia koja su trajala više od 50 godina. U okviru međunarodne razmjene znanstvenika, usavršavao se u Istituto di Storia della Società e dello Stato Veneziano i Istituto "Venezia e l‘Oriente" znamenite venecijanske Fondazione Giorgio Cini. U sklopu međunarodne razmjene znanstvenika boravio je na Sveučilištu u Macerati. God. 2014., 2015. i 2016. obavljao je višetjedna istraživanja u Archivio Segreto Vaticano i Biblioteca Apostolica Vaticana.
Bio je suradnik brojnih domaćih i inozemnih edicija – znanstvenih, stručnih i popularnih; pokretač i uređivač periodika "Radovi Pedagoške akademije u Puli". Obnašao je dužnost glavnog urednika "Problema sjevernoga Jadrana" te člana uredništva "Starina HAZU".
Dugogodišnja suradnja s Leksikografskim zavodom "Miroslav Krleža" u Zagrebu najviše je došla do izražaja kada se (uz prof. dr. sc. Roberta Matijašića) prihvatio posla glavnog urednika "Istarske enciklopedije". Za to je izdanje (iz 2005.) napisao veliki broj natuknica.
Osim znanstvenim radom, bavio se i publicistikom pa je od 1991. do 2002., u redovitim novinskim kolumnama "Glasa Istre" pod naslovom "Domišljanje Istre: između povijesnog i fikcijskog" i "Početak tisućljeća: Dijalozi i solilokviji", objavio 588 nastavaka osebujnih eseja u kojima se prožimaju povijest, kultura i politika. Bio je suradnik Centra za povijesna istraživanja u Rovinju/Centro di Ricerche Storiche di Rovigno i njegovih edicija, objelodanjenih pod vodstvom dugogodišnjega direktora dr. sc. h. c. Giovannija Radossija. Više je desetljeća surađivao s državnim arhivima u Rijeci, Pazinu i Veneciji. Surađivao je s najznačajnijim kulturno-znanstvenim ustanovama u Puli, poput Sveučilišne knjižnice, Povijesnog i pomorskog muzeja Istre, Arheološkog muzeja Istre, Gradske knjižnice i čitaonice i dr. Surađivao je s Čakavskim saborom i njegovim katedrama (posebice u Istri) te nizom znanstveno-stručnih skupova. Bio je stalni suradnik Zavičajne naklade "Žakan Juri", Istarske književne kolonije "Libar od grozda", Istarske naklade u Puli i dr.
Više je godina obnašao funkciju honorarnog voditelja puljskoga Centra Instituta društvenih znanosti "Ivo Pilar" iz Zagreba.
U dvama je mandatima bio jedan od trojice dopredsjednika Hrvatskoga nacionalnoga komiteta za povijest, a od 1994. do 1998. članom Nacionalnoga vijeća za visoku naobrazbu pri tadašnjem Ministarstvu znanosti i tehnologije. Pet je puta bio članom Matičnoga povjerenstva (sada Matičnog odbora) za područje humanističkih znanosti – polje povijesti, povijesti umjetnosti, arheologije, znanosti o umjetnosti, etnologije i antropologije.
Bio je članom Hrvatskog odbora UNESCO-a, članom predsjedništva Hrvatskog odbora za povijesne znanosti koji je radio na organiziranju Prvoga kongresa hrvatskih povjesničara, te članom zajedničkog dijela hrvatsko-talijanskog, a potom i hrvatsko-slovenskog povijesnog povjerenstva.
Godine 1994. na njegov je poticaj otvoren novi studij povijesti na Filozofskom fakultetu u Puli. Osim što je sastavio nastavni plan i program studija, prof. dr. sc. Miroslav Bertoša je bio osnivač Odsjeka za povijest; obnašao je funkciju njegova prvoga pročelnika, uspješno okupivši niz uglednih znanstvenih i nastavnih predavača i suradnika. U svojstvu člana radne skupine Nacionalnoga vijeća za visoko obrazovanje sudjelovao je i u osnivanju Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu.
Prof. dr. sc. Miroslav Bertoša radio je i u diplomaciji te je bio prvi generalni konzul Republike Hrvatske u Trstu (1995.-1999.). Osim što je obavljao redovite konzulske poslove, poglavitu je pozornost svrnuo na kulturno zbližavanje dviju zemalja i afirmaciju hrvatske kulture i znanosti u području "Triveneta" (regije Furlanija-Julijska Venecija, Trentino-Alto Adige i Veneto). U tu je svrhu osnovao posebnu dvotjednu tribinu nazvanu "Treći kat"/"Terzo piano", čija je djelatnost bila osobito zapažena i znatno je doprinijela kulturnoj, gospodarskoj i političkoj suradnji toga područja s tek stvorenom i na početku još teritorijalno neoslobođenom i neintegriranom Republikom Hrvatskom.
Prof. dr. sc. Miroslav Bertoša još je od srednjoškolskih dana dobitnikom niza nagrada i javnih priznanja. Dvaput je nagrađen na "Poletovu" natječaju za "najbolje radove đaka srednjih i njima sličnih škola na području SFRJ". Godine 1969. primio je nagradu "Mate Balota/Mijo Mirković", a 1990. nagradu "Istaknuti kulturni radnik grada Pule". Godine 1994. odlikovan je Državnom nagradom za znanstveni rad "Bartol Kašić", a 1997., odlukom predsjednika Republike, "Redom hrvatskog trolista" i "Spomenicom Domovinske zahvalnosti".
Za izniman doprinos unapređivanju povijesne znanosti, posebice za dugogodišnje proučavanje povijesti Pule i Istre, 2006. primio je "Nagradu Grada Pule za životno djelo".
Nagradu "Ivan Lučić" za životno djelo, za višedesetljetni znanstveno-istraživački rad i nastavnu djelatnost na visokoškolskim institucijama diljem Hrvatske, u svibnju 2015. dodijelili su mu Hrvatski nacionalni odbor za povijesne znanosti i Društvo hrvatskih povjesničara.
Za iznimna postignuća u istraživanju povijesti sjevernoga Jadrana u ranome novom vijeku, koja su otvorila put novim historiografskim pristupima prošlosti i sadašnjosti Istre, 2021. dobio je i nagradu Humanističnog društva Histria iz Kopra.
Oprostili su se, s ovim povjesničar, i sa Sajma knjiga u Puli: "Sajam tuguje. Otišao je najveći povjesničar Istre, otišao je pisac posebnih, sočnih literarnih rečenica skrivenih u znanstveniim djelima, otišao je najsuptilniji čitatelj kojeg smo upoznali – Lector Ludens kako je sam sebe rado nazivao. Otišao je najveći one velike, prevratničke generacije Istrana rođenih „u prosjeku 1938“.
Addio profesore Bertoša.
Među njegovim je poznatijim knjigama Kruh, mašta i mast gdje opisuje kako je kao devetogodišnjak došao u Pulu, pišući i o povijesnim događajima. Nakladnik Durieux uz knjigu navodi: "Bertošin pristup prvome desetljeću poslijeratne Pule (1947.–1957.) osebujan je i različit, svjež i izvoran, intiman i sadržajno bogat, dalek od općeprihvaćenih stereotipa i nametnutih ideoloških lekcija. Jer prošlost, ističe istarski i hrvatski povjesničar, pripada svima. Ovim je nesvakidašnjim stranicama Miroslav Bertoša otvorio u hrvatskoj historiografiji zanemareno područje istraživanja. Riječ je o tzv. «ja–povijesti» (ego–histoire), odnosno o «intelektualnoj biografiji», dobro poznatoj u zapadnoeuropskome kulturnome krugu. To je povijest koju pojedinac doživljava u dramatičnome kontekstu opstojnosti i u sebi nosi cijeli život. Tek isteklo vrijeme, ono koje više nema političkog «vlasnika» i ideološkog «nadziratelja», postaje segmentom protekle stvarnosti koju je moguće doživjeti i dokumentirati iz osobnog, individualnog, iznimnog i neponovljivog ugla.