JULIJANA ADAMOVIĆ OBJAVILA JE NOVI ROMAN 'Bila sam nekih tri i pol, četiri godine, djed je umro dok sam bila sama s njim u sobi...'

Spisateljica Julijana Adamović, rođena 1969. u Bačkoj, danas životom i radom locirana u Vukovaru, na sceni je bljesnula 2008., zbirkom priča “Kako su nas ukrali Ciganima” za koju je nagrađena Kiklopom za debitantsku knjigu. Široj javnosti poznata je i kao kolumnistica T-portala, gdje piše britke brižne komentare o društveno-političkoj zbilji. Profesijom je socijalna pedagoginja koja je magistrirala dječju i adolescentnu psihijatriju. I to se delikatno znanje pregnantno oslikava u njezinom novom romanu “Divlje guske”, upravo objavljenom u Hena comu. Uz raskošnu literarnu spremu, vladanje začudnim jezikom i atmosferom, Adamovićeva je suptilno uronila u fragilnu dušu svojih likova, donoseći psihološku studiju jednog odrastanja u neimenovanom ravničarskom selu, početkom sedamdesetih godina 20. stoljeća. Čudesno djelo, bogato naturalizmom i emocijama, prepuno obiteljskih tajni, žrtava i krivaca, bajkovito usmjereno u potragu za ljubavlju - jedno je od onih koja vam osnažuju temelje vlastitog smisla. U našem razgovoru, Julijana Adamović otkrila je neke etape ovog uzbudljivog, divljeg i plemenitog leta.

Čini mi se da ste prilično nagonski uronili u specifičnu varijantu ravničarskog magičnog realizma?

- Da. Dobro vam se čini. Nekako sam osjećala da bih trebala zaplivati tamo. Jer, malo je djela u našoj suvremenoj književnosti koja se bave tim specifičnim ravničarskim podnebljem. Ako ste primijetili, namjerno nisam locirala gdje se točno radnja događa, zato što sam htjela pokazati da su ljudi s jedne i s druge strane Dunava slični i ne poništavaju ih granice koje povlačimo. Slični su im običaji, mentalitet... Držala sam se svojih dojmova odrastanja sedamdesetih godina u takvoj ruralnoj sredini pa bih mogla reći da je to u mojoj glavi bilo smješteno u Bačku.

Izvlači li ravnica iz čovjeka taj pomaknuti realizam? Da li ga drukčije filtrira nego u nekim drugim ambijentima?

- Ne bih znala reći, zato što sam kratko živjela u drugim ambijentima, uključujući i velike gradove, velike za naše pojmove, Beograd i Zagreb, gdje se odvijao najkraći dio mog života - jedanaest, dvanaest godina... Sve ostalo, uključujući i djetinjstvo, provela sam u ravničarskom kraju, evo i sad, valjda ću tu i ostarjeti. U ravnici su nekako prošireni vidici i nije to samo određeno horizontom, već kao da imamo više vremena za...

Za pomaknutost?

- Recimo. Duboko oranje ne samo zemlje, već i vlastite nutrine. U nedostatku brda i krivina moraš si to napraviti sam. Zalutaš u neke vode, zaglibiš u močvaru iz koje se čupaš, vadiš se tako muljav. Stojiš ispod sunca blatan. Gotovo osjetiš miris te vječite borbe, ali i neodvojivosti čovjeka i ravnice. To je ono što često srećem u mađarskoj književnosti i razlog zašto je toliko volim.

“Divlje guske” prije svega govore o osjetljivosti odrastanja ili raspadu obitelji? Ili su te priče paralelne non-stop?

- Paralelne su stalno. U početku je to bilo zamišljeno kao priča o sazrijevanju i spajanju jedne obitelji koja se raspadala generacijama, vlastitom krivnjom, ali i zbog vanjskih okolnosti, a djetinjstvo je trebala biti samo jedna linija romana. No, kad sam zaplivala u te vode jednostavno me je uzelo. Pomislila sam da bi trebalo do kraja izvesti. Pa, ako ikada dođe na red drugi i treći dio, onda ću nastaviti pričati o toj mojoj zamišljenoj obitelji, koja je nosila neke utege kroz vrijeme i događanja u kojima je prisilno sudjelovala, kako to većinom biva.

Nikoga ne štedite u brutalnoj igri ogoljavanja. Naše zrele memorije često zamagljuju sjećanja iz djetinjstva, zar ne?

- Dijete voli svoje roditelje, čak i kad su roditelji zlostavljači. I kad priča o zlostavljanju, radi to drugačije od odraslih. Ne trijebi ljubav od “neljubavi”. Gura sve pred slušatelja. Ovo je jedna takva priča o premalo i previše ljubavi. Previše one koja nije zdrava. Dvije nesigurne žene međusobno se žestoko bore za potpunu dječju naklonost, a odgovor na pitanje jesu li baš uvijek nesvjesne što čine, prepušten je svakom čitatelju. Naći će ga prema vlastitom iskustvu.

Oporoj atmosferi ipak suprotstavljate stalne ironijske pasaže. Volite tu izmjenu smijeha i tuge u životu koji promatrate?

- Mislim da najbolje plivam kad si tako napravim prostor da uz svu tugu, stvari koje su tragične, teške, čak i patološke, ubacim ironijski i samoironijski odmak. Mislim da je to zapravo neki mehanizam obrane, kroz koji svi prolazimo. Kao neki omotač koji stavimo oko sebe i osjetimo da ipak vladamo situacijom.

Obrana je dvostruka, za vas i za čitatelja?

- Možda će zvučati pretenciozno, ali dok pišem doista ne razmišljam kako će čitatelj reagirati. Ja sam jedini čitatelj tada. Kasnije mi je važno ne toliko kako će reagirati, nego hoće li shvatiti što sam htjela reći u trenutku kad mu dajem važne detalje na kapaljku.

Suptilno demaskirate klice ksenofobije. One se često rađaju baš u porodicama?

- Da, zapravo sam se namjerno time igrala. Ponajviše zato što je sredina o kojoj pišem uvijek bila primjer multikulturalnosti i tolerancije. Uvijek se isticalo da tu živi 23, 26, ne znam koliko nacija, bratstvo i jedinstvo, svi se vole... U neku ruku to i jest bila najtolerantnija sredina u bivšoj državi, ali i tu su ispod žita postojali ksenofobni osjećaji i predrasude. To sam pokušala prikazati, ali ne na neki takozvani angažirani način ili koristeći klišeje. Htjela sam da se čitatelj nađe u cipelama ne samo onog koji je prezren, već i onoga koji prezire. Više je slojeva netrpeljivosti tu. Ne samo prema drugim etničkim skupinama, već i prema vlastitoj, ako dolazi iz drugih sredina. To mi je bilo osobito važno, ne samo zbog osobnog iskustva “drugosti”, već zbog činjenica da je to pitanje vječito aktualno, samo se skupine koje su meta - mijenjaju. Srbi, Hercegovci, Bosanci, migranti…

U knjizi se dosta bavite fenomenom smrti. Jesu li djeca koja se susretnu sa smrću snažnije opremljena za životne udarce?

- Zabluda je da nas traume ojačaju. No, u razdoblju o kojem ja pišem smrt je manje traumatičan događaj, nego je to danas. Smrt je bila nešto što se događa, a djeca se ne sklanjaju u stranu - od mrtvih, nema mrtvačnice u selu, mrtvac je u kući, u prednjoj sobi... Čovjek je u neku ruku sa smrću bio “na ti”. Puno više nego danas kad je se toliko plašimo, da praktički živimo za njezinu odgodu. Nemamo prirodni kontakt s njom, umire se po bolnicama, obezvrijedili smo mitove i obrede oko pokojnika. Osobno iskustvo, koje sam provukla kroz ovaj roman, vezano je za smrt moga djeda. Bila sam nekih tri i pol, četiri godine, a do zadnjeg detalja mi je ta smrt ostala u sjećanju. Jer djed je umro dok sam bila s njim u sobi. Zamislite vi danas takvu situaciju da imate maleno dijete, nakratko ga ostavite u prostoriji s bolesnom osobom, samo dok otrčite do ljekarne, i kad se vratite, ta je osoba mrtva. Danas bismo pokrenuli sve moguće pomoći djetetu, vodili ga kod psihologa, smatrajući to strašnom traumom. Ali tada se tako nije razmišljalo, nego: dogodila se nesreća, vodi malu i doviđenja, sutra ćemo nastaviti život, samo da organiziramo sprovod kako priliči. Ne znam je li to za mene bilo traumatsko iskustvo, ali je sigurno bilo iskustvo s velikim “I”, jer sam zapamtila sve - od djedovih zadnjih riječi do polaganja u grobnicu. Ali i tadašnja razmišljanja i emocije. Potrudila sam se tu atmosferu prenijeti čitateljima. Jesam li uspjela, vidjet ćemo.