Prikazalo je dubrovačko Kazalište Marina Držića, u koprodukciji s Kulturnim i multimedijalnim centrom Bjelovar, duhovitu i, nazovimo je tako, baštinsku predstavu.
Marijana Fumić napisala je djelce "U potrazi za Cvijetom Zuzorić", konstrukcije dramski jednostavne, no funkcionalne, temeljeno na dosjetki da glavnog lika nema u radnji osim kao daleke, nijeme pojave. Dosjetka je u skladu s likom koji promovira. Cvijeta Zuzorić (1552. - 1648.) danas se evocira pod egidom "najopjevanija žena hrvatske renesanse", premda ništa konkretno o njoj ne znamo. Nema ni njezina portreta, pisma, pjesme, ničega. Znamo o njoj jedino posredno. Pisalo je i pjevalo o Cvijeti Zuzorić desetak hrvatskih i talijanskih pjesnika i literata, od Mihe Monaldija do Dominka Zlatarića. Javlja se kao sugovornica u filozofskim raspravama, dakle ne jedino kao objekt, uzor ženske ljepote. Slave pjesnici dakako i njezinu ljepotu, no jednako manire i duh. Cio taj muški univerzum oko Cvijete Zuzorić, za koju postoji pretpostavka da je i sama pisala pjesme, ali nema dokaza za to, Marijana Fumić izvrnula je naglavačke te u radnju uvela devet žena koje su okruživale Cvijetu Zuzorić za njezina desetogodišnjeg boravka u Gradu, u kojem je dakle druga strana slave ljubomora i prijezir dobrog dijela gospara te njihova trajna sumnjičavost naspram takve jedne žene. Jedan jedini muški lik dovoljan je da ocrta suprotni spol.
Redateljica Aida Bukvić nije međutim kreirala kakvu feminističku šaradu, što se isto moglo s ovim tekstom, nego je naglasila njegovu ironiju: žene su i tada bile emancipirane ako su imale novca! Bilo je to za njih gotovo pitanje osobnog odabira, dakako u okviru potpune pravne nejednakosti naspram muškaraca. Bogate plemkinje tlače siromašne seljanke i ta razlika između klasa veća je nego razlika među spolovima. Ženska solidarnost funkcionira ako je i klasna. Gosparice na koncu dvosatne predstave daruju svoje skupocjene cipele sluškinjama. Bojim se da je to moguće samo u predstavi.
Takve skupocjene postole, kakve i nisu postojale prije renesanse, bile bi i danas statusni simbol, a kreirala ih je Doris Kristić i ručno su rađene. Doris Kristić kreirala je i fantastične kostime, po mjeri svake figure glumačke i u duhu uloge, koji, što se rijetko događa, ne nose jedino vizualni identitet predstave, nego i čine glumice upravo radosnim što u njima glume. Bila bi ta raskoš skladnih boja, kompliciranih krojeva i važnih detalja dovoljna da iznese priču i na posve praznoj pozornici. Usklađeni su međutim s inteligentnom scenom Ive Knezovića, koji je pretpostavljen prazan prostor ispunio s nekoliko komada renesansnog namještaja koji makar izgledaju skupocjeno, a čvrsto uvjerljivo, da tako kažem, djeluje drveni kuhinjski namještaj za sluškinje. Još su na stražnjem zidu kolaž od arhitektonskih okrajaka i poneke slike, koji čini zbivanje dodatno klaustrofobičnim, a poveznicu čine i svjetlosne promjene Marka Mijatovića, koje naglašavaju i obrate raspoloženja.
Predstava jest postigla još jednu iluziju. Likovi govore dubrovački, ali nije posrijedi rekonstrukcija renesansnog, držićevskog govora, nego svojevrstan amalgam toga starog dubrovačkog govora u doba sumraka Republike. Treba dakle uz autoricu pohvaliti rad Mare Martinovića kao jezičnog savjetnika, koji je utjecao na to da jezično bogatstvo ne potisne razumljivost. Primjerice, nisam znao značenje dvije-tri riječi, što znači da će prosječan govornik štokavskog standarda razumjeti sve bitno. Važno je to zato što predstava ima potencijal za gostovanja.
Glazba Žarka Radojevića jest isto dakle upozoravajuće prigušena, suvremena te čini uvjerljiv kontrapunkt historičnosti kostima i scene. Radnja teče u jedno prijepodne te je gotovo formirana kao epizoda jedne renesansne sapunice. Glavni lik je zapravo Grad, njegov mentalitet, a likovi su individualizirani predstavnici toga mentaliteta. Publika se daje u smijeh prepoznavanja. Osobito kad se javi u radnji oholost, škrtost i sumnja. Zatim, tu je pitanje osobnih sloboda. Dubrovčani su slobodni kao zajednica kodificirana, a ne kao pojedinci. Međutim, ni danas se nije promijenilo što je živjelo i tad: tko se previše ističe, o glavi mu se radi.
Gluma je ujednačena, što je zasluga redateljičina. Uloga nijedna nije prazna, a niti je koja situacija prazna te je zapravo glavna mana premijernog predstavljanja nervoza glumačka, razumljiva dakako.
Najviše su mi se svidjela mlada Glorija Dubelj kao Made Ranjinina, skeptična, naoko narcisoidna i pohlepna, ali zapravo poprilično istinoljubiva. Također je vješta u ulozi i mami spontan smijeh u publici Glorija Šoletić, ostarjela dojilja Anica. Komiku lijepo gradi i Srđana Šimunović kao Nika.
Zdeslav Čotić igra naoko laku, no osjetljivu ulogu jedinog muškog aktera, pjesnika Sabu Bobaljevića, nagluha od sifilisa. Nisam stručnjak, ali ipak čujem njegovu točnu prozodiju, točne naglaske, zbilja kao da je rođeni gospar, a ne Splićanin. Pritom je i nepredvidivo ludičan, uživljen, komičan. Nisu izvan tona predstave ni Marija Šegvić kao Marija Gučetić i Nika Lasić kao Džive, a uspješno igraju i Jasna Jukić sluškinju Nikoletu, Mirej Stanić sluškinju Stanulu i Angela Bulum dojilju Radu. Cvijetu Zuzorić bez riječi igra Erna Rudnički, u zagonetno bijeloj haljini.