Zaključna predstava ovogodišnjeg Festivala svjetskog kazališta, "Diptih: Vrata koja nedostaju i izgubljena soba" belgijske skupine Peeping Tom, kao da predstavlja svečanost za početak jeseni: bogat a prigušen kolorit scenski, mnogo vjetra, tuge, praznine, neizrečenih a postavljenih pitanja, neodgovorenih pitanja, mnogo, uostalom, tišine koja se čuje i glasova koji ne dolaze, a nekako ti ipak odjekuju u umu.
Znači, gledamo, sat i 15 minuta, igru bez riječi, plesače koji grade likove s glazbom u protiv raznih šumova. Predstava kao da vam, što se kaže, curi kroz prste: shvaćate da se događa, ali nekako vam događaji bježe, ostaju u magli, premda magle nema, osim ponešto dima, kako već bude u kazališnim predstavama. Akteri su veoma plastični, a pokreti koje izvode često vratolomni. Nigdje se nikome ne žuri, a opet, kadrovi teku ubrzano.
Utemeljitelji skupine i koreografi, Gabriela Carrizo i Franck Chartier, smislili su i režirali i ovu predstavu, skupu, temeljitu, a opet laganu i gotovo odviše ukusnu. Pozornicu HNK-ovu osvajaju osam plesačica i plesača, ubačeni u fascinantnu scenografiju okupanu fascinantnim svjetlom te se fascinantno kreću ili ne kreću da bi eto zavirili u naše duše. Cijela koreografija zapravo otkriva ljudsku samoću i otuđenost, našu nesposobnost da živimo sa samim sobom. Predstava je, usudio bih se kazati, perfektno rastočena i perfektno prikazuje obrat iz reda u nered u našim mislima.
Vjetar kojeg nema
Scena koju su kreirale Gabriele Carrizo i Justine Bougerol sastoji se od dva seta kulisa, paravana na kotačima i dvije (plesne) podloge, a spajaju se uživo pred publikom te kad se spoje djeluju veoma realistično. Hiperrealizam bijaše početni forte ove skupine, utemeljene početkom stoljeća, no s vremenom se ukrstio s nadrealnim situacijama. Ovdje su likovi, obiteljski ljudi, samci i parovi, podvrgnuti, prije svega, snažnim udarima vjetra koji prodire kroz dovratke i razbacuje ih pozornicom. U stvarnosti, dakako, vjetra nema, nego je posrijedi izvanredna koreografija, no mi svejedno vjerujemo da aktere eto valja pozornicom. Ti akteri odjeveni su, ponovno naglašavam, u odjeću zapravo skupocjenu, u obuću po mjeri, rad Seoljin Kim, Yi-Chun Liu i Louisa-Clementa da Coste, i okupani intenzivnim a opet suptilnim osvjetljenjem Toma Vissera.
Poetika skupine je eto očuđavanje običnog i raščuđavanje neobičnog. Dok gledaš njihove predstave, kao da te kopka istodobno i nelagoda i pozitivno uzbuđenje.
Osobito je fascinantan drugi dio, gdje prostor za igru predstavlja brodsku kabinu, potpuno predimenzioniranu, a koju nastanjuje mlad par i njihove noćne more. Čuje se i plač djetetov, a likovi iz noćne more majčine bacaju se preko ograde u more (koje slutimo) te se vraćaju, izmijenjeni donekle, ne svi, jedan nosi glavu pod pazuhom (istu kao vlastitu), a u bračnom krevetu pokraj žene pojavi se još jedna glava. A sama žena, koja je donedavno nosila dijete, odnosno zavežljaj u naručju, glave više nema.
U cijeloj predstavi fascinantan je i posve čedan i posve uvjerljiv prizor koitusa u tom krevetu brodskom i bračnom istodobno.
Odlučna glazba
Mnogo je dakle podupirajuće i odlučne glazbe u predstavu, na kompoziciji zvuka i aranžmanima radilo je petero suradnika. Sve je u ovome radu vrlo promišljeno, vrlo postupno i temeljito izvedeno. Jasno osjetiš razliku između ovakve predstave, koja mora da nastaje mjesecima, i nekog prosječnog, za koji tjedan skrpanog proizvoda. Ovdje nema ni grama nervoze, što se kaže, ni grama improvizacije i ni grama takozvanog scenskog propitivanja. Sve je dovršeno i sve je jasno, a opet zato sve kao slučajno i sve kao lirski prepričano.
Plešu dakle Konan Dayot, Fons Dhossche, Lauren Langlois, Panos Malactos, Alejandro Moya, Fanny Sage, Eliana Stragapede i Wan-Lun Yu. A osim što plešu, oni su kadri na sceni jednostavno postojati a da im vjerujemo. Ne moraju, u nekom trenutku, više činiti ništa a da mi mislimo da čine mnogo što.
Na koncu čujemo i riječi, nekoliko rečenica na engleskome. Prva je da se vrata zatvore, a druga je ženski glas koji govori, otprilike, "što god poduzela, ti nikad nećeš biti zadovoljan." To traganje za egzistencijom u malim stvarima, i njezino gubljenje, tema je ove dakle, ponovit ću pridjev više puta, fascinantne predstave, koja te ujedno i zbuni i rastuži i razveseli u isti mah.
Veoma je, dakle, sugestivna, a opet lagana poput povjetarca. Znači, mislim da je "tajna" uspjeha ove skupine, koju festivalska publika već vrlo dobro poznaje, prkošenje današnjemu dobu užurbanosti i senzacija vizualnih i zvučnih. Znači, prazna je da bi pokazala našu prazninu, a duboka da bi pokazala našu otuđenost od samih sebe i strah od dubine koju svatko u sebi nosi, ako ništa, kao strah od smrti, strah od ostavljanja, strah od samoće.
Još nešto: za ovakvu umjetnost potrebno je mnogo novca i mnogo vremena, mnogo različitih "viškova". Ona je, sama po sebi, zapravo proizvod bogatog građanstva, ali koje se više ne divi samome sebi. Dekadencija u kojoj, rekao bih, još ima morala, ili njega prije svega.
Bilo kako bilo, ovogodišnji je Festival svjetskog kazališta eto donio dvije izvanredne predstave, "Poslije tišine" izvanredne brazilske redateljice Christiane Jatahay na početku i ovu za kraj festivalski. q