"Kazalište je najbolje mjesto na svijetu!" viknula je Mirjana Karanović u subotu navečer u Zagrebačkom kazalištu mladih, u pokušaju da nadglasa dugi pljesak publike nakon izvedbe predstave "Čitač".
Kazalište je, ako ne najbolje, sigurno dobro mjesto za istraživanje društva, ali i osluškivanje svoga pulsa dok gledate priču ispred vas. Kazalište je učinkovito, sjedili u publici ili bili na pozornici. "Čitača" je Boris Liješević režirao po motivima njemačkog autora Bernarda Schlinka. Po Schlinkovom je romanu Stephen Daldry snimio film "Žena kojoj sam čitao". Za glavu ulogu, nekadašnje čuvarice logora Hanne Schmitz, Kate Winslet nagrađena je Oscarom. Hannu Schmitz, u Njemačkoj poslijeratnu tramvajsku kontrolorku, u ovoj predstavi Beogradskog dramskog pozorišta glumi Mirjana Karanović.
Radnja "Čitača" događa se dvadeset, trideset i više godina nakon što je završio rat. Rat se i kad se utišaju topovi, kad parafiraju mir, nastavlja perpetuirati u glavama. Koliko treba proći i što sve napraviti da rat, kao obiteljsko srebro, ne ide od generacije do generacije?
Rat kao obiteljsko srebro, zanimljiva i duhovita formulacija. Nisam je čuo do sad. Ja to nazivam transgeneracijskom traumom koja se prenosi i ne daje priliku miru. Mir je samo privid do sljedeće provale mržnje i nacionalističkog samoljublja. Ratovi se ne završavaju mirom, a niti ratt donosi mir. Rat donosi samo i isključivo novi rat. Mir nije antonim rata. Rat i mir nisu suprotstavljeni pojmovi. Mir je neka druga dimenzija. Mir je u čovjeku u prirodi u svemiru. I mir ne nastupa kad završi rat. Mir je uvijek tu, nadohvat ruke, u nama, samo ga ne čujemo i ne vidimo. Ne tražimo ga, zato ga i ne vidimo. Jer tražimo rat. Rat nam pokreće životne sokove, energiju, adrenalin. To me zanima. Sve drugo sam puno puta ispričao i dosadio sam sebi. Vrtimo istu priču već desetljećima. Slušam sebe i čitam u svojim intervjuima stalno iste riječi. Intervjue bih mogao reciklirati. Sve je već odavno rečeno i da smo permanentno u ratu i da nekome to ide u prilog da neko ima koristi i zato se međunacionalni sukobi stalno podgrijavaju. To i mala djeca znaju. Ne znam kome više trebaju ovi stavovi. Sve to traje, ne mijenja se. Korak naprijed, a tri nazad i to tako ide.
Koja je nit u "Čitaču" ono što ste predstavom htjeli pratiti i naglasiti?
Kad sam prvi put čitao knjigu, prepoznao sam u njoj ono što Nijemci zovu "Vaterliterature", književnost o očevima. To su priče o generaciji koja je naslijedila mučnu prošlost i krivnju. Gledao sam kasnije i film "Čitač", ali u njemu nisam našao ovu priču. Film je prilagođen američkom tržištu i sveden na melodramatski odnos starije žene sa zločinačkom prošlošću i mladog dječaka, potom studenta prava. A priča je o otkrivanju zločinačke prošlosti kroz ljubav. O suočavanju s prošlošću, o pitanjima koje se pita roditelje - gdje su bili, što su radili. Priča je o dilemi kako voljeti nekoga na čijem vratu leži ratni zločin, da li se za njega boriti, kako se nositi s činjenicom da te za zločinca veže ljubav. Ta su pitanja složenija od naših instant filter stavova.
Što čini da ljudi pristaju vjerovati zločincima, čak i onda kad je bjelodano da su zločinci - zločinci? Zašto vole zločince?
Naši stavovi nisu naši stavovi. To su budalaštine koje nam se serviraju i koje mi progutamo i onda ponavljamo. Mi ne znamo ništa. Ne poznajemo ni zločine ni zločince. Zato nekad djeluje da pristajemo. Zato i pristajemo jer je na sve lako pristajati iz naših salona. Tolstoj je u krimskom ratu gledao amputacije svojih kolega i tada je napisao: "Vidite kako oštar zakrivljeni nož ulazi u zdravo bijelo tijelo. Vidite da se ranjenik iznenada osvijestio prodornim plačem i psovkama, vidite vojnog kirurga kako baca amputiranu nogu u kut, vidite drugog ranjenika kako leži na nosilima u istom stanju i grčevito se skuplja i stenje… vidite rat ne s njegove konvencionalne, lijepe i briljantne strane, već u krvi, patnji i smrti…" To je pisao Tolstoj, to ga je promijenilo. Što mi radimo? Donosimo stavove na čitajući novine i gledajući televiziju. Nismo nikada ništa vidjeli. To nema veze sa životom ni s nekakvim smislenim stavovima.
Kako odlučujete što postaviti na pozornicu? Što trebate prepoznati/vidjeti u komadu da se odlučite baviti njime u kazalištu?
Sebe moram vidjeti. Dok ne vidim sebe, ni komad ne osjećam svojim. Nekad se dogodi da i radim nešto gdje me nema, ali na kraju se to osjeti u rezultatu, u nezadovoljstvu, nedosegnutosti. U tom slučaju sve izgleda kao da vozim brod, a ne znam točno gdje trebam stići.
Kad nađem sebe, onda više ne režiram ja nego se prepuštam tome što je u meni, što se prepoznalo s komadom, da vodi proces, imam osjećaj da to režira komad.
Ima li neko djelo koje dugo želite postaviti, a iz različitih razloga do sada ipak niste?
Ima, ali možda to nije djelo, već neki citat ili mit koji nije dramatiziran, ili neki odlomak. Što sam stariji, sve me više zanima klasika koja mi prije nije bila bliska. Vremenom sam otkrio da klasični tekstovi nose neke tajne i da ulaze u tajne postojanja. Prije me ta forma odbijala, a sada me privlači.